Amerika se igra sa šibicama

Amerika se igra sa šibicama

29 avgusta 2013

pol-marina-ragusPiše: Marina Raguš

Svi vodeći svetski mediji iz sata u sat prate dešavanja povodom (novo)nastale krize u Siriji. Zapadni mejnstrim mediji su odlučili: vojni udari na Siriju očekuju se svaki dan. Za njihov menadžment, koji najčešće i nema puno veze sa novinarstvom-nova faza rata je počela i ona je „van svake sumnje“ opravdana iz „moralnih, pravnih i humanitarnih razloga“.Tako su jastrebovi zapadne hemisfere ušli u legitimisanje još jednog u nizu zločinačkih poduhvata.

Tek na osnovu vrlo sumnjive informacije da je upotrebljeno hemijsko oružje u jednom od brojnih napada u okolini Damaska, Velika Britanija i SAD pokrenule su ratnu kampanju. Za njih dokazi nisu potrebni, oni nesumnjivo „znaju“ da je Asadova vojska upotrebila hemijsko oružje i zato ih treba iz „moralnih, pravnih i humanitarnih“ razloga kazniti. Onih istih razloga zbog kojih možemo da definišemo katastrofalne razmere posrnuća zapadne civilizacije. Ona je potonula u teroru koji je frenetično nametnula celokupnoj međunarodnoj zajednici i uvela svet u eru potpune derogacije slobode, prava, jednakosti i svih ostalih principa na kojima je nekada počivalo međunarodno pravo kao garant da se horori Drugog Svetskog rata i fašističke Nemačke na prvom mestu, nikada više ne zapate i ne instaliraju kao sistem vrednosti.

Da bi prethodno bilo utemeljeno, moramo da se pozovemo na primere koji potvrđuju tako smele i nemilosrdne ocene. Najavljenu vojnu intervenciju na Siriju porede sa modelom agresije izvršene nad Saveznu Republiku Jugoslaviju-kada su snage NATO bez odobrenja Saveta Bezbednosti UN krenule u tromesečnu agresiju stvarajući tako šiptarskim teroristima novo odelo „boraca za slobodu“ i novu državu unutar države tzv Kosovo. Da se podsetimo na nekoliko nespornih činjenica:

Prvo,kada je, već, reč o upotrebi međunarodnim konvenijama zabranjenog naoružanja: pa zar se tokom NATO udara na tada suverenu zemlju Saveznu Republiku Jugoslaviju nije upotrebilo, međunarodnim konvencijama zabranjeno naoružanje poput kasetnih bombi i osiromašenog uranijuma?

Drugo,zar sama intervencija nije bila protivpravna. Izostala je podrška jedinog legitimnog tela Saveta bezbednosti za kolosalni zločinački poduhvat Alijanse koja je štiteći ljudska prava presvukla terorističku organizaciju (OVK) u vojsku udarajući po „legitimnim“ metama kakve su bile škole, obdaništa, groblja, mostovi ostavljajući za sobom „kolateralnu“ štetu merljivu u ljudskim životima.

Treće, sama svrha udara vojno najrazvijenijih zemalja Evrope bila je jedino i samo svrgavanje režima Slobodana Miloševića, formiranje uprava prozapadnih „elita“ i uspostavljanje na suverenoj srpskoj teritoriji NATO entiteta tzv Kosovo;

Četvrto,premda bi moglo da bude i prvo, povod za NATO agresiju bio je „slučaj“ Račak za koji se kasnije utvrdilo da je bila čista fabrikacija događaja potrebna da bi se opravdala vojna intervencija. I to fabrikacija koju je potvrdila godinama kasnije Helen Ranta šef forenzičkog tima rekavši da je izveštaj o „masakru“ u Račku pisala pod pritiskom Vilijama Vokera (tadašnji šef misije OSCE) i Ministarstva inostranih poslova Finske. Ona je svoju savest „olakšala“ prvo 2007. godine kada je u dokumentarnom filmu „Kraj-osuđeni na progonstvo“ ruskim autorima Jevgeniju Baranovu i Aleksandru Zamislovu rekla da je Voker bio užasnut rezultatima istrage „Bila sam zbunjena i nisam bila spremna da mu odgovorim. Ta tela su pripadala teroristima, srpskim vojnicima i stanovnicima sela. Ovaj izveštaj koji vam sada pokazujem nikada nije objavljen, a njegov sadržaj malo ko zna. Sada sam spremna da javno govorim o rezultatima istrage”, kazala je Ranta pokazujući originalni izveštaj pred kamerom. Godinu dana kasnije, 2008 godine potpunu istinu o „slučaju“ Račak iznela je u svojoj biografskoj knjizi. Njena izjava data novinarima te, ne tako davne, 1999. godine da je događaj u Račku u stvari „zločin protiv čovečnosti“ dao je legitimitet za agresiju koja je izmenila u dobroj meri mapu Balkana, i zacementirala sudbinu Srbije i srpskog naroda. Da li je naknadna hrabrost Helen Ranta, dovoljna uteha za stradanje Srba?

Ni model invazije na Irak, kao model primenjiv u slučaju Sirije, nije daleko od svesti jastrebova novog svetskog poretka.S obzirom da se danas često u zapadnim medijima pominje u stvari obaveštajni i vojni fijasko udruženih u zločinu nad građanima Iraka, trebalo bi, takođe podsetiti na nekoliko činjenica koje su potpis svih vojnih intervencija koje su članice Alijanse provele u agresivnom montiranju strukture novog poretka stvari u svetu. U slučaju Bliskog Istoka, konkretno invazije na Irak, one su izgledale ovako:

Prvo, kada se čuo uzvik da režim Sadama Huseina raspolaže s oružjem za masovno uništenje, britanska i američka administracija pozvale su na formalnu istragu navoda paralelno spremajući (ispod te formalne površine) vojnu invaziju na Irak. Svako ko je ostao dosledan istini i činjenicama bio je podvrgnut sadizmu koji je u nekim slučajevima imao i smrtne ishode. Jedan od tih primera je i slučaj smrti pod (još uvek) nerazjašnjenim okolnostima vrhunskog britanskog stručnjaka za kontrolu naoružanja Dr Dejvida Kelija. Njegovu smrtnu presudu potpisala je njegova doslednost istini, želja da se stvari i događaji istraže do kraja i nedvosmisleno utvrde činjenice ne bi li se izbegao rat koji su očito neki „zvanični“ krugovi želeli. Izveštaj koji je objavila britanska medijska kompanija BBC u kojem se navodi da Iračani ne poseduju oružje za masovno uništenje i koji je implicirao da je jedan od mogućih izvora ove novinske forme bio i dr Keli, ovog stručnjaka dovode u žižu svetske javnosti, u ispitivanje pred spoljnopolitičkim komitetom britanskog parlamenta i obeveštajnim agecijama i konačno u obližnju šumu Oksfordšajera, mesta u kome je ovaj naučnik živeo. Tu su ga mrtvog pronašli dva dana posle ispitivanja i nekoliko sati pre zakazanog puta u Bagdad gde je trebalo da nastavi svoj rad.

Zvanična istraga povodom Kelijeve smrti, kako se očekivalo, utvrdila je da se Keli ubio zbog medijskog pritiska kome je bio izložen. Prava istina, ona nezvanična za kojom tragaju godinama Kelijeve kolege nikada se nije otkrila.Sve okolnosti i događaji navode da je Kelija ubila prejaka reč, kako to inače biva u situacijama kada ona plovi u suprotnom smeru od „zvaničnih istina“. Invazija na Irak bila je zasnovana na čistim lažima i željom da se Bliski Istok stavi pod kontrolu rušenjem režima nelojalnih interesima zapada. Tako je marta tekuće godine Piter Tejlor za BBC objavio prilog „Irak: Špijuni koji su prevarili svet“ i u mnogome rasvetlio događaje koji su postali, ne samo najveći obaveštajni i vojni promašaj Londona i Vašingtona već i obeležili eru turbulencija u regionu u kojem je uvek bilo opasno igrati se šibicama, jer prete da zapale ceo svet. Prema nalazima Tejlora, obaveštajne agencije SAD i Velike Britanije odlučile su se da verodostojnim prihvate najblaže rečeno upitne izvore dvojicu Iračana koji su pokušavali, prema autoru, da inkasiraju i izgrade nove karijere i živote u potpuno haotičnim događajima. Jedan od njih bio je Rafid Ahmed Alwan al-Janabi Iračanin koji je još 1999. godine zatražio azil u nemačkom izbegličkom centru. Tvrdio je da je hemijski inženjer i da ima saznanja o mobilnim biološkim laboratorijama postavljenim na kamionima kako bi izbegli otkrivanje.

Nemačka obaveštajna agencija BND ovo saznanje je podelila sa CIA i MI6. Iako su Nemci imali izvesnih sumnji povodom navoda, američka i britanska operativna zajednica odlučila je da krene putem navoda. Navoda koji su se ubrzo ispostavili ne samo nepouzdanim već lažnim. Nijedan od izvora, a Tejlor pominje i Muhameda Heritija, takođe Iračanina koji je tvrdio da je njegova ideja bila da se laboratorije postave na kamione kojima je došao do Jordana i odatle kontaktirao Amerikance, nije se pokazao istinitim. Mnogi stariji operativci unutar MI6 imali su pouzdane kontakte u samoj Iračkoj vladi koji su govorili da Sadam ne poseduje oružje za masovno uništenje. Jedan od takvih susreta bio je u Jordanu januara 2003 godine (dva meseca pre invazije) kada se visoki zvaničnik MI6 sastao s Tahirom al Takritijem šefom Iračkih obaveštajaca.

Međutim, neko je odlučio da pokrene celu ratnu mašineriju na osnovu lažnih dojava ali s vrlo konkretnim interesom.Danas, nema dilema da su „zvaničnici“ imali potpune izveštaje, kako obaveštajne tako i naučne, o pravoj situaciji na terenu. Šta ih je motivisalo da istine zamene lažima i krenu u pir koji će zadugo biti potpis spoljnopolitičkih promašaja ostavićemo vremenu da presudi. Ono što je za nas sada važno jeste: dva scenarija između kojih treba da se odluče ovaj put Obama i Kameron, a na koja smo ukratko podsetili bili su utemeljeni na potpunim fabrikacijama. Kako tada, tako i sada deo međunarodne zajednice kojoj je jasno da vojni udari na Siriju, mogu biti početak rata protiv Irana i ubrzo direktnog sukoba dva sveta Istoka i Zapada iz sata u sat insistiraju na tome da nema vojnog rešenja u ovom slučaju. Međutim, sve su prilike da Zapadu treba rat u Siriji, kao i na celom Istoku. Time se približavaju ruskim granicama bliže nego ikada, rešavaju probleme na berzama i zataškavaju skandale koji su dobro uzdrmali političke prilike unutar njihovih zemalja. Svet više ne govori o Snoudenu, Meningu, banksterima…Svet iz časa u čas najavljuje još jedan krvavi pir sila u slobodnom vrtoglavom padu, u stvari, strpeći od jedne sada nove činjenice-ruskog odgovora. On mora biti odlučan i jak, to svi znaju. Kako će on izgledati? Ostaje da se vidi.

Za sada, obe direktno suprostavljene civilizacije su iskoračile-pitanje je odmeravanja snaga koja će se povući. Jedna će izvesno morati.Od toga dalje zavisi ne samo sudbina Sirije, koja je navikla da živi u okruženju nametnutih arapskih uprava u okolnim zemljama, i krizama u okruženju s manje ili više umešnosti i sreće. Ovde se čak i ne radi o tome. Ovde se, konačno, za stolom nalaze ukrštene ruke Vladimira Putina i Baraka Obame. Čija će ruka odneti pobedu u obaranju, teško je prognozirati posebno kada je ulog tako visok. Vreme za politički racionalna rešenja isteklo je onog momenta kada su se raketne rampe podigle. Na poligonu Sirije ovaj put rešava se kako dalja sudbina regiona tako i sudbina celokupnog Istoka: ili će odgovor biti radikalan podjednako koliko i pretnja (uostalom zar Istok nema svoje nacionalne interese koje treba, jer mora da štiti); ili, će Zapad i ovaj put pokazati sebe kao naddržavu koja određuje sudbinu svih. Trećeg rešenja nema. Jer da ga je bilo, ovaj svet čiji smo savremenici živeo bi prema davno utvrđenim načelima međunarodnog prava. Onog prava koga smo poslednji put sreli sredinom prošlog veka, kada je svoje mesto ustupilo sili…

Davno je to bilo…Da li je vreme promena nastupilo(?) pokazaće svaki naredni dan.

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *