Autocenzura i ignorisanje

Autocenzura i ignorisanje

5 jula 2014

Milan DinićPiše: Milan Dinić

Ima li cenzure, autocenzure i pritiska na medije u Srbiji? Kao novinar, ali i građanin, smatram da imam pravo da iznesem svoj stav o ovom pitanju, pogotovo imajući u vidu činjenicu da „Svedok“ – list za koji pišem i koji delom uređujem – godinama skreće pažnju upravo na primere pritiska, cenzure i autocenzure u Srbiji, kako za vreme ove, tako i u vreme prethodnih vlasti.

Verujem da će se većina složiti da je stanje u medijima u Srbiji, u najmanju ruku, blago rečeno – katastrofalno. U medijima, pre svega štampanim, danas dominiraju „ekipe“ a ne novinari; „neimenovani izvori“ a ne sagovornici sa imenom i prezimenom; PR agencije; politički i finansijski uticaji (imenovanja na funkcije i oglasi), umesto želja da se objektivno i kritički informiše…

Za takvo stanje najveću odgovornost svakako ima država i politička elita koja nikako ne može da odoli pokušaju da utiče na medije – bilo direktno, bilo preko oglasa. Tako, ukoliko uporedimo vreme Slobodana Miloševića i ovo danas, čini se da ćemo videti da je pritisak opstao, samo što je postao sofisticiran, ili, preciznije – perfidan. Ćelave momke u kožnjacima i sa heklerima i poganim jezikom zamenili su nalickani školarci sumnjivih diploma iz polja marketinga i menadžmenta, koji nose manjkave ugovore za oglašavanje i prenose poruke „s vrha“.

Međutim, u analizi medijskog stanja u Srbiji, čini se, odgovornost treba tražiti i u samim medijima, odnosno novinarima i urednicima. Jer, svakoj cenzuri prethode dve stvari – autocenzura i ignorisanje.

Sećam se izveštaja sad već pokojne Verica Barać u kojem su do detalja naznačeni primeri zloupotrebe medija ali taj izveštaj je tada u celini objavio samo „Svedok“, da bi danas, upravo mediji koji su izveštaj Verice Barać ignorisali kao da ne postoji, počeli da svojataju kao svoj „doprinos“ razvoju medijske scene Srbije i borbi za medijsku slobodu.

Danas smo svedoci toga da mnogi mediji, nevladin sektor kao i pojedine međunarodne organizacije optužuju vladu za cenzuru, pritisak na novinare, obaranje sajtova… Iako se sa takvim tvrdnjama delom slažem i ne slažem, činjenica je, takođe, da je ovo čemu sada svedočimo u medijima samo nastavak onoga što se ranije dešavalo. Činjenica je i to da te iste organizacije i mnogi mediji koji sada glasno pričaju o cenzuri nisu to činili i u vreme prethodnih vlasti, kada je cenzura i te kako bila prisutna. Naprotiv, ignorisali su mnoge primere cenzure medija, i još gore, bili krajnje selektivni u izveštavanju o tome.

Treba li podsećati na ćutanje većine medija, nevladinih organizacija, ali i međunarodnih organizacija na katastrofalne izmene zakona o medijima?

Sada je dignuta velika prašina oko obaranja sajta „Peščanika“. Međutim, kada je svojevremeno, i u vreme prethodne vlasti ali i ove aktuelne, obaran sajt jednog drugog portala – Nove srpske političke misli – većina od onih koji su danas glasni u pominjanju cenzure nije reagovala. Sajt NSPM više puta je bio napadan i obaran – i u vreme pregovora koje je Borko Stefanović vodio u Briselu, a koje je ovaj portal kritikovao, kao i u vreme vlasti SNS kada je potpisan Briselski sporazum… Najgori napad – koji je doveo do potpune blokade sajta NSPM – desio se kada je objavljen tekst Slobodana Antonića u kojem je oštro kritikovan aktuelni premijer. Tada niko, izuzev „Svedoka“, nije preneo saopštenje NSPM i urednika Đorđa Vukadinovića o tome šta se dešava sa njegovim portalom, koji spada među najposećenije u zemlji kada je reč o informativi.

Sličnu sudbinu imao je i sajt nevladine organizacije „Napredni klub“ koji je 20. februara oboren i kome je izbrisan gotovo celokupan prethodni sadržaj. Iako su u ovoj organizaciji obavestili javnost o tome, i naveli da znaju ko su počinioci, gotovo nijedan medij tu vest nije preneo.

Evo još jednog primera: kada je septembra 2012, u vreme političke i medijske dominacije Demokratske stranke uzbunjivački portal „Pištaljka“ objavio materijal koji dokazuje vezu Dragana Đilasa i Miroslava Miškovića u listu „Pres“ (koji više ne izlazi u toj formi već pod firmom „Naše novine“ sa drugim gazdom), apsolutno niti jedan jedini medij u Srbiji – pisani i elektronski – nije reagovao niti preneo tu informaciju, izuzev „Svedoka“ koji je ovome posvetuo i naslovnu stranu. Ipak, nekoliko meseci kasnije, kada je formirana nova vlada, jedan tabloid, koji je u vreme vlasti DS-a bio njima naklonjen, a sada se okrenuo novoj vlasti, kao ekskluzivu (doduše, staru više meseci) objavio je ovu vest, predstavljajući to kao svoju veliku pobedu. Naravno, tek pošto su i Dragan Đilas i DS ostali bez vlasti i medijskog uticaja (koji je bio prisutan i u tom tabloidu).

Većina medija nije digla svoj glas ni kada je vlada Mirka Cvetkovića svojevremeno odlučila da selektivno obešteti pojedine novine kojima je distributivna kuća „Futura“ dugovala novac, a čije obaveze je preuzela država. Ne! Tada to nije bio primer selektivnog odnosa vlasti prema medijima, a pre će biti da je reč o selektivnom odnosu medija prema medijima.

Zapravo, brojni primeri u medijima u Srbiji, čini se, pokazuju da svaka vlast ima „svoje medije“ iz čega može da se postavi pitanje – da li neki mediji (i NVO) koji danas kritikuju cenzuru, a prećutkivali su primere iste u ranijem periodu, zapravo pokazuju ljutnju što nisu deo nekog novog medijsko-političkog dogovora sa aktuelnom vlašću?

Čini se da nam ovi, ali i brojni drugi primeri, govore da i unutar samih medija, i za njihov položaj zainteresovanih nevladinih organizacija i međunarodnih organizacija postoji velika selektivnost koja nije zasnovana na vrednostima slobode govora i mišljenja, već na principu „naši“ i „tuđi“. Pa, tako je neviđeni skandal kada se obori sajt „Peščanika“,i primer (auto)cenzure kada se smeni šef deska u jednom listu, ali zato nije skandal kada se obori neki drugi, u najmanju ruku podjednako uticajan i posećen sajt, kada se ignoriše sprega politike i krupnog kapitala u medijima (slučaj „Pres“), kada se ćuti o rđavim izmenama zakona o informisanju, kada samoproklamovani portparoli medijske slobode i nezavisnosti ćute o smeni urednika i novinara „Politike“ 2008. koji su se zamerili medijskom savetniku (inače po struci lekaru?!) predsednika Tadića, ili kada se zanemari snimak kako izvesna Džesi, moćnik iz kabineta bivšeg predsednika Republike, baca mikrofon i tera sa konferencije novinare jedne televizije (danas bliske vlasti)…?!

Dakle, očito je da unutar samih medija imamo oštru podelu koja se temelji na stavu da će se ignorisati svi oni koji nisu „naši“. Kriterijum je pripadnost na temelju ideološke identifikacije sa prefiksom „evropski“, a ne argumentacija i iznošenje činjenica. Tako se dolazi da su mediji i sloboda govora ugroženi samo kada su određeni mediji ugroženi. Reč je o onim medijima koji misle da imaju monopol na nezavisnost, na novinarsku etiku i ugled. A nemaju!

Da budemo potpuno otvoreni: iako je „Svedok“ za koji pišem i radim bio opozicija svakoj, pa i ovoj vlasti, pa tako nemam niti jedan lični razlog, niti valjan i činjenično zasnovan argument da branim njihov odnos prema medijima, činjenica je da se danas mnogo otvorenije piše o medijskoj cenzuri nego što je to bio slučaj u vreme vlasti Borisa Tadića i DS-a, kada su takođe postojali brojni primeri (auto)cenzure, ali su gotovo svi mediji, urednici i novinari (čast izuzecima) odbijali da o tome pišu, izveštavaju i govore!

Inače, ignorisanje određenih informacija i medija samo je uvertira za autocenzuru. Jer, kada je kriterijum zasnovan na predrasudama, a ne na analizi činjenica, onda onaj ko se tako ponaša sam od sebe čini novinara/medij pogodan za cenzuru, bilo u blažem obliku – kroz „dogovore“ i „dilove“, bilo u težem – kroz direktne instrukcije i brisanjem/obaranjem sajta.

Dešavanja u medijima u Srbiji godinama unazad su pokazala da je lakše tapšati se po ramenu, deliti nagrade i priznanjaunutar zatvorenog kruga za novinarsku izuzetnost i slobodu, a usput prećutkivati brojne činjenice zarad dogovora sa ljudima na vlasti koji su uvek tu samo privremeno.

Međutim, svetlucave nagrade praćene beskrajnim kompromisima narušavaju i iluziju o slobodi u Srbiji, a kamo li slobodu samu.

(Napredni klub, Svedok)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *