Avet selektivnih humanosti

Avet selektivnih humanosti

18 новембра 2013

slika-25-12-23-17-49_darkoPiše: Dr Darko Tanasković

Otišao je Tadeuš Mazovjecki (1927-2013) za neke drugosrbijanske blogove (npr. G. Milovanovića, „Blic“, 29.10.2013.) „jedan od heroja poljske, evropske i svetske istorije XX veka“. Uz hvalospev Mazovjeckom i pregršt ostrašćenih uvreda na račun tzv. „beogradske čaršije“, sledi i prekorna primedba: „Osim par kratkih vesti na internetu, nije primećeno da je Srbija jače trepnula okom na ovu vest“. Ima ko jeste trepnuo, ali o tome nešto kasnije.

ČEMU TREPTANJE

Zašto bi Srbija uopšte treptala na vest o smrti jednog nesvršenog studenta prava i ljubitelja dobre kapljice, fanatičnog, konzervativnog katolika i jedno vreme (1992-1995) visokog funkcionera međunarodne zajednice koji je Srbima naneo dalekosežnu štetu čije posledice traju, i trajaće…? Mazovjecki, zakleti antikomunista i disident, osnivač Kluba katoličke inteligencije i poslanik klerikalističke stranke „Znak“ u poljskom Parlamentu, od 1980. godine aktivan u pokretu „Solidarnost“, najbliži saradnik, savetnik i zatvorski sapatnik Leha Valense, kratko vreme i prvi postkomunistički premijer Poljske, čovek je s nesumnjivim značajem i zaslugama za poljski narod, ali ne i za srpski.

Zapravo, ima on „zasluga“ zbog kojih bi ga, povodom napuštanja životne scene, u Srbiji i te kako trebalo pomenuti, i pominjati, a što se ćuti, više je znak poslovične, komotne i lakomislene srpske sklonosti zaboravljanju pretrpljenih nepravdi i ogrešenja, a manje nekog svesnog i sračunatog prećutkivanja iz istih razloga. S obzirom na to da se panegirici Tadeušu Mazovjeckom, „političaru, intelektualcu i humanisti“ (M. Radević u „Slobodnoj Bosni“, br. 886, 31.10.2013) za neke i „filantropu“, uzvikuju i ispisuju u trenutku kad se s raznih strana ponovo javljaju glasovi njegovih istomišljenika i saboraca u privremeno tek nešto posustaloj kampanji satanizacije Srba i optuživanja za sva zla nastala tokom procesa raspadanja Jugoslavije, a posebno rata u BiH i sukoba na KiM, bilo bi krajnje neodgovorno ne podsetiti na to čime je on zaslužio toliko poštovanje, Srbima, najblaže rečeno, nesklonih krugova, u nekim susednim, ali i udaljenijim sredinama.

Treba biti sasvim jasan. Svako ima pravo da nečije zasluge odmerava na osnovu onoga što procenjuje da je data ličnost učinila u procenjivačevom ličnom ili kolektivnom interesu. Isto važi i za pozitivne sudove na osnovu ideološke bliskosti i zajedničkog vrednosnog imenitelja u javnom i političkom delovanju. I sve ovako i onako motivisane ocene legitimno je javno saopštiti i za njih se zalagati, pa i raspevane pohvale Tadeušu Mazovjeckom. U demokratskom društvu bi moralo biti podjednako legitimno argumentovano saopštiti i drugačije, nepodudarne, pa i dijametralno oprečne ocene političkog učinka iste osobe, a da to automatski ne bude vrednosno i ideološki žigosano i odbačeno kao „govor mržnje“ beogradske čaršije, koja je „među najopasnijim alapačama, majka najzlonamernijih ogovarača, doušnika, ucenjenih i ucenjivača, prepričavača i podmetača,a pre svega uplašenih i skrušenih, savijenih kičmi i beskičmenjaka sa fakultetskim diplomama i beznačajnim knjigama“ (G. Milovanović). Ipak, čaršijski red odvajkada nalaže da se govori istina, onako i onoliko koliko je čoveku dostupna, a stvari nazivaju pravim imenima, kako bi se u čaršiji moglo svima pogledati u oči i sa svima, pa i sa neistomišljenicima, čaršijski skladno i komšijski uljudno živeti. Ako, naravno, znamo šta je u civilizacijskom, a ne drugosrbijanskom smislu čaršija. I svet je čaršija.

MUTNE DUŠEVNE DUBINE

Bez obzira, dakle, na sve pohvale koje se, povodom njegove smrti, ovih dana iznose, ima mnogo razloga za ocenu da je delovanje Tadeuša Mazovjeckog na međunarodnoj sceni rezultativno svakako, a intencionalno možda, bilo izrazito neobjektivno i štetno po trajne interese i budućnost srpskog naroda. Većina hvalitelja moralno najuzvišeniji čin i politički najznačajniji učinak Mazovjeckog vidi u ostavci koju je na dužnost specijalnog izaslanika Komisije UN za ljudska prava jula 1995. godine, posle tragedije u Srebrenici, podneo generalnom sekretaru OUN Butrosu Galiju, „zgrožen licemerjem međunarodne zajednice prema ratu u BiH, koje više nije mogao trpeti“. Evo šta o tome piše M. Radević: „Ostavka Tadeuša Mazovjeckog do danas je ostala jedan od najmoralnijih činova kada je riječ o svjetskoj diplomatiji uopšte. Taj čin ujedno je bio veliki šamar i početak kraja bahate dominacije UN-ovih predstavnika predvođenih tadašnjim generalnim sekretarom Butrosom Butrosom-Galijem i Jasušijem Akašijem, koji su svoju odgovornost zbog višegodišnjeg mirnog promatranja stradanja hiljada nedužnih Bosanaca i Hercegovaca uporno skrivali iza debelih zavjesa birokracije i samo njima znanih političkih igara“.

Za moralni čin ostavke čoveka koji oseća da svoju misiju u postojećim okolnostima nije u stanju i dalje delotvorno da obavlja, pa čak i prema neposrednom, šokantnom povodu koji ga je na taj korak naveo, mora se imati razumevanje i poštovanje. Već znatno manje prema razlozima iznetim u pismu Butrosu Galiju i objašnjenjima koja je Mazovjecki u mnogobrojnim intervjuima tih dana i nešto kasnije davao, tumačeći da je ostavkom želeo da konačno probudi savest međunarodne zajednice, kako bi kaznila Srbe, jer, ako se nastavi sa zatvaranjem očiju pred zločinima, jednog bi dana i njegova domovina Poljska mogla biti, poput Bošnjaka, ostavljena na cedilu (vidi intervju u „Njujork tajmsu“ od 21. septembra 1995) .

Otkud sad pa Poljska?! Tu se već mogu naslutiti neke mutne i uzburkane duševne dubine koje nikako ne upućuju na objektivno rasuđivanje i nisu najbolja preporuka za nepristrasno obavljanje teške i višestruko izazovne dužnosti procenjivača stanja ljudskih prava u jednom strašnom i surovom građanskom ratu, u kome samo na strani žrtava može biti potpuno nevinih. Objektivnost Poljaka Mazovjeckog u mnogo čemu je bila bliska docnijoj objektivnosti, na sličan način istorijski frustriranog karelijskog Finca Ahtisarija… No, da se sada suviše ne upuštamo klizavim stazama istorije mentaliteta, usredsređene na „svesne, a naročito na nesvesne vodeće ideje na osnovu kojih ljudi /…/ razvijaju predstave prema kojima osećaju, prema kojima delaju“ (P. Dincelbaher, „Istorija evropskog mentaliteta“, Beograd, 2009, 7). Imalo bi tu, inače, šta da se istraži…

SELEKTIVNA FILANTROPIJA

Da se Tadeuš Mazovjecki „proslavio“ samo ostavkom posle Srebrenice, Srbi baš i ne bi imali mnogo prava da se na njega ljute, iako je tadašnji predsednik SRJ Dobrica Ćosić imenovanje bivšeg premijera Poljske na visoku funkciju zvaničnika UN, zaduženog za nadgledanje ljudskih prava, bio dobrohotno pozdravio kao srećan izbor međunarodne zajednice. Mazovjecki se, međutim, brzo postarao da izgubi srpsko poverenje, jer je od samog početka postalo, i sve vreme ostalo, očigledno da su njegova humanost i filantropija strogo selektivne i saosećaju isključivo sa stradanjima Bošnjaka. On u jednom razgovoru za novine samo uzgred i bez komentara priznaje, na primer, da je bošnjačko rukovodstvo krilo od njega postojanje logora za Srbe u Tarčinu, kao i da su srpski civili zaista izloženi pogromu u nekim većinski muslimanskim sredinama, ali isključivo kao posledici pokolja koje su prethodno u neuporedivo većem opsegu izvršile srpske snage. Hrvati su, kako je govorio, bili donekle kooperativni, ali i prevrtljivi, dok sa srpskom stranom u BiH i sa Srbijom nije uspeo da uspostavi čak ni korektnu saradnju. A kako bi i mogao, kad je sâm bio, u najmanju ruku, nekorektan. Mazovjecki je, zapravo, slično Vilijamu Vokeru na KiM, tokom svoga mandata postavio konceptualne koordinate za docniju primenu sile protiv Srba u BiH, a i za „pravdu“ Haškog tribunala. On kao da je bio unapred zaduženi izvestilac tog političkog sudilišta.

Teza kojom se izaslanik Svetske organizacije posebno dičio i koju je stalno ponavljao bila je da „etničko čišćenje nije posledica, već cilj rata“, a da je sistemski uplanirano jedino u (veliko)srpsku ratnu i državotvornu doktrinu, dok Hrvati i Muslimani/Bošnjaci, doduše, takođe vrše zločine, ali više reaktivno i u žaru borbe, i u znatno manjem obimu. Njegov „Izveštaj o stanju ljudskih prava na teritoriji bivše Jugoslavije“ (1992) postao je nezaobilazni oslonac i dokument u izgrađivanju predstave o pretežnoj srpskoj krivici za zločine i kršenje ratnog prava u BiH, a i za samo izbijanje i nastavljanje rata. Edina Bećirević, autorka „naučne“ studije „Na Drini genocid“ (sličnost s naslovom najpoznatijeg Andrićevog romana je, naravno, sasvim slučajna!) iz 2009, ističe da su „posebno detaljni i upozoravajući bili izvještaji Tadeuša Mazovjeckog“. U pratećem pismu Butrosu Galiju povodom ostavke, veliki humanista piše: „Verujem da bosanski narod ima pravo da se naoruža i brani“. Prevedeno na vojnopolitički jezik, izaslanik za ljudska prava zalagao se za dodatno naoružavanje samo jedne strane kao puta ka njihovom većem poštovanju i zaustavljanju rata, što je trebalo da bude cilj UN, a samim tim i njegove misije. A čime je Armija BiH ratovala do 1995? Jednom prilikom je usmeno razjasnio da Srbe ne mrzi, ali da ih prezire… Pa kako onda očekivati da bude Srbima mio i da trepću i zasuze na vest o njegovoj smrti?

DALEKOSEŽNE POSLEDICE

U pogledu principijelnog neslaganja Tadeuša Mazovjeckog s Butrosom Butrosom-Galijem i njegovim specijalnim izaslanikom za Jugoslaviju Jasušijem Akašijem, koje pominje autorka hvalospeva u „Slobodnoj Bosni“, valja istaći da je reč o dalekosežno bitnom momentu u dijalektici uobličavanja stava najuticajnijeg dela međunarodne zajednice prema ulozi UN u tzv. „unutrašnjim ratovima“, a ne samo u vezi sa zbivanjima na ratištima BiH. O tome jasno svedoči upravo Jasuši Akaši u svojoj dragocenoj knjizi „U dolini između rata i mira – ličnosti koje sam upoznao“ (2007, srpsko izdanje 2013). Akaši, pored ostalog, piše: „U tako nepovoljnim okolnostima, generalni sekretar Butros Butros-Gali sve vreme je podržavao moju politiku, bez obzira na to što sam, kao njegov specijalni izaslanik, bio meta oštre kritike evropskih i američkih medija“. /…/

On nije odustajao od mišljenja da Ujedinjene nacije moraju da zadrže nepristrasan stav prema sukobljenim stranama u bivšoj Jugoslaviji, uprkos činjenici da je njegova sopstvena zemlja, Egipat, bila jedna od glavnih članica Konferencije islamskih zemalja koje su stale na stranu bosanske vlade. U Turskoj, gde muslimani predstavljaju većinu, Butros-Gali je sve jače kritikovan, ali njega to nije doticalo. Nije ga uzbudilo ni to što je u Kuala Lumpuru, glavnom gradu Malezije, masa od 40 000 ljudi protiv njega uzvikivala parole i spalila njegovu lutku“. Iskusni diplomati i mudri ljudi od moralnog i intelektualnog integriteta, Butros Gali i Jasuši Akaši čvrsto su stajali na stanovištu da mirotvorne i humanitarne misije UN ne mogu biti uspešne, ako nisu nepristrasne. Učinak UN u BiH potvrdio je da su bili u pravu.

U međuvremenu su, kako izveštava Akaši, zbog privrženosti aksiomu o nepristrasnosti delovanja UN, za navodno prosrpsko držanje i „dosluh s đavolom“ optuženi i Sarjus Vens, Dejvid Oven (koji se na početku misije zalagao za bombardovanje mostova na Drini, ali je imao snage da, pod pritiskom činjenica, izmeni stavove) Torvald Stoltenberg i još nekolicina vojnih i civilnih međunarodnih dužnosnika na prostoru bivše Jugoslavije. Pritisak SAD, njihovih najbližih saveznika i muslimanskih zemalja bio je, međutim, sve snažniji, tako da se u „Izveštaju s panela o operacijama održavanja mira UN“ (2000) čiji je sastavljač bio alžirski diplomata Lahdar Brahimi, sadašnji specijalni izaslanik za Siriju, prvi put u jednom dokumentu Svetske organizacije, navodi da je „neopredeljena pozicija između dobra i zla suprotna visokim moralnim standardima Organizacije“, čime se uvodi i kriterijum razlikovanja dobra i zla, a time i neslućene mogućnosti pristrasnosti, zloupotreba i manipulacija, kao i primene dvostrukih standarda. Put ka suštinskom zaokretu u postavljanju organa i misija OUN, i drugih međunarodnih organizacija i saveza, popločao je svojim izveštajima i Tadeuš Mazovjecki, jedan od savremenih apostola selektivne humanosti. Njegova duša od pre nekoliko dana više nije pred ljudskim sudom…

Hor koji peva po istim notama uporno se , međutim, i dalje oglašava, pogotovo u poslednje vreme, a povodom nekih godišnjica i jubileja. Kad se oslušne šta je sve, recimo, o desetogodišnjici Izetbegovićeve smrti u Sarajevu, svom „Evropskom Jerusalimu“, sa televizije „Al-Džazira“ i u izjavama novinarima imao da poruči „prijatelj Bosne“, Bernar Anri Levi, kao i kako su to preneli, na primer, islamistički turski mediji, teško je poverovati da su podsticaji za ovog i slične selektivne humaniste samo prigodno kalendarski. Drugosrbijanski bloger svoju pohvalu Mazovjeckom zaključuje rečima da „zna heroja kad ga vidi, kao i bednike, po njuhu“. Ne znam da li je njuh dovoljan za složenije i zahtevnije geopolitičke analize, ali se u konkretnom slučaju moram složiti. Nešto tu ozbiljno zaudara.

(Pecat.co.rs)

KOMENTARI



Један коментар

  1. sasav says:

    Samo kratki osvrt na slavnog "novog filozofa" Bernara Anri Levija: http://www.youtube.com/watch?v=F36OXrrO3Fc

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u