Azijski derbi

Azijski derbi

4 maja 2014

zoran_cirjakovicPiše: Zoran Ćirjaković

Već duže od šest decenija traje razvojna utakmica između Indije i Kine. Bar u Evropi, Indija ima mnogo više navijača. Za mnoge od njih nije reč o podršci omiljenoj kulturi, već o meču između dva politička sistema – demokratije i diktature.

Da Kina ubedljivo vodi, priznaju čak i najveći zagovornici demokratije. Timoti Garton Eš je jedan od javnih intelektualaca koje zbunjuje kako „toliko veliko siromaštvo, korupcija i nejednakost opstaju u najvećoj svetskoj demokratiji” i koji priželjkuju da u velikoj, ne samo azijskoj utakmici „sloboda nadmaši tiraniju”.

Po skoro svim relevantnim ekonomskim pokazateljima, od stope nezaposlenosti do percepcije korupcije, kilava demokratija danas zaostaje za poletnom diktaturom. Jedan od retkih izuzetaka je industrija zabave. Indija proizvodi malo hleba i mnogo zaraznih igara – Bolivud je postao prva globalizovana alternativa zapadnoj popularnoj kulturi.

Ali eksplozija boja u „masala filmovima” ne može da prikrije razmere indijskog neuspeha. Iste gradove na severu zemlje posetio sam 1993. godine i dve decenije kasnije. U predgrađima su nikli novi šoping centri, čini se da svako ima mobilni telefon, ali glavni utisak jeste koliko se malo toga promenilo oko bezbroj kartonskih naselja.

Posetioce koji očekivanja baziraju na rekordnim stopama rasta u prethodnoj deceniji, u Indiji čeka otrežnjujuće razočaranje i mogu da računaju da će doživeti „šok bede”. „Najveća svetska demokratija” ilustruje koliko malo znače visoke stope ekonomskog rasta ukoliko nisu praćene relativno pravednom raspodelom društvenog bogatstva.

Istovremeno, u velikom delu Kine sačekaće vas „šok modernosti”. Svako ko poseti neki od 160 milionskih gradova s lakoćom će razumeti i fascinaciju Mirjane Marković i frustracije zagovornika demokratije kao univerzalnog modela.

Nažalost, demokratija se nije „zaglavila” samo u Indiji – 2013. je bila osma godina za redom tokom koje je nivo političkih sloboda u svetu opadao prema podacima „Fridom hausa”, američke institucije specijalizovane za „merenje demokratije”.

Londonski „Ekonomist” ističe da „van Zapada, demokratija često napreduje da bi se potom urušila”, dok je „Komunistička partija Kine razbila monopol koji je demokratski svet imao na ekonomski napredak”. Uticajni magazin piše i da je situacija gora nego što pokazuje statistika. „Mnoge nominalne demokratije su skliznule ka autokratiji, održavajući pomoću izbora spoljnu fasadu demokratije, bez prava i institucija koje su podjednako važne”.

Ali, ne treba kriviti samo vladare kojima se osladila fotelja. Na primer, u Indiji su mediji slobodni – i tu slobodu koriste da naplaćuju vesti. Zemlja danas ima neke od najgorih i najtabloidnijih medija na svetu. Glavno pravilo je „ko da više” – „Njujork tajms” je odnos prema uređivanju medija u Indiji uporedio s marketinškom strategijom „skrivanja reklama” u holivudskim filmovima.

Jedan urednik je nedavno od šefa opozicione poslaničke grupe tražio 220.000 dolara za „pozitivno izveštavanje” tokom izbora – ova praksa, često bez bilo kakvog zazora, promoviše se kao deo „inovativne” i „integrisane” marketinške strategije.

Mnoge stranke same nude novac medijima u zemlji koja ima 70.000 novina i 450 televizijskih kanala. Čak i kada bude pokrenuta istraga, otežava je činjenica da u velikom broju slučajeva partijski zvaničnici novac namenjen za „plaćene vesti” zadrže za sebe – jedna vrsta korupcije takmiči se s drugom.

Nažalost, iskvareni mediji nisu jedini neprijatelj razvoja. Dinastija Nehru–Gandi jedna je od brojnih političkih porodica u kojima poslanički mandat i stranački položaj nasleđuje neko od dece, udovica ili ljubavnica.

Na primer, Tamil Naduom, 72-milionskom saveznom državom, od 1991. godine vlada Džajalalita. Bivša glumica je bila ljubavnica Em Dži Ramačadrana i u borbi za „političko nasledstvo” porazila je udovicu obožavanog glumca koji je žitnicom juga Indije vladao od 1977. godine.

Demokratski nepotizam još uživa snažnu podršku siromašnog stanovništva. Ali ugledni „Tajms of Indija” nedavno je objavio da sve veći broj Indijaca, frustriranih paralizom u odlučivanju i ciničnim populizmom političara, „tajno zavidi dobroćudnoj diktaturi koja funkcioniše u Kini”.

Doduše, autor teksta pod naslovom „U potrazi za diktatorom” podseća one koji bi da „žrtvuju malo slobode” da nema garancija da, umesto prosvećenog diktatora, kakav je u Singapuru bio Li Kuan Ju, Indija neće dobiti kleptokratskog despota nalik Mugabeu.

Ipak, sve veći broj analitičara bavi se pitanjima tipa: „Zašto ne bi izabrali diktatora? Ne potpunog diktatora, nalik Staljinu ili Hitleru, već nekoga s tim tendencijama ko bi delovao pod kontrolom demokratskog sistema. „Štaviše, čak 89 odsto građana želi da na maratonskim izborima koji su počeli 7. aprila pobedi „autoritarni i odlučan premijer”.

Narendra Modi, glavni favorit, ima auru „demokratskog diktatora” kakvog mnogi priželjkuju – „čoveka od čelika”, „grubijana” koji zna šta hoće i ne mari mnogo za slobodu govora. Ali, on je građanima Gudžarata, savezne države kojom vlada već trinaest godina, doneo mnogo bolji život nego u drugim delovima Indije.

U Modijevom Gudžaratu struja je dostupna čak i u najzabačenijim selima, dok ostatak zemlje nije u stanju da obezbedi dovoljno električne energije. U pakleno vrućim gradovima mnogi ljudi ili ne kupuju frižidere ili u njima drže samo piće – snabdevanje strujom toliko je nepouzdano da se hrana kuva samo „za danas”.

„Predstavlja paradoks da u Kini neizabrani lideri vode računa da građanima obezbede materijalne uslove, stvari kao što su voda, struja i putevi, kako bi legitimisali diktaturu. Istovremeno u Indiji, demokratija omogućava sasvim suprotno: slobodni izbori predstavljaju izgovor političkoj klasi da ne mora da obezbedi čak ni osnovne životne uslove masama koje je biraju”, napisao je Randip Rameš, koji je sedam godina bio dopisnik „Gardijana” iz Južne Azije.

Ipak, postoji jedan važan razlog zašto nije moguće predvideti konačan ishod nadmetanja dva neočekivano postojana sistema – tropske „demokratije s greškom” i konfučijanskog „kapitalističkog lenjinizma”.

Indija je, naime, neuporedivo otvorenija i uzroci njenih problema i brojne slabosti mnogo su vidljiviji nego u strogo kontrolisanoj Kini.

Malo ko očekuje promenu rezultata razvojne utakmice u doglednoj budućnosti. Štaviše, sve su brojniji posmatrači koji veruju da se Indija može primaći Kini samo ako birači na razvučenim parlamentarnim izborima, koji se završavaju 12. maja – odaberu manje demokratije.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *