Beg u fantaziranje

Beg u fantaziranje

28 septembra 2013

SanjaModrićPiše: Sanja Modrić

Nakon Milanovićevog govora – koji ni kod najvećih idealista nije razvio nadu da će ova ekonomija uskoro prodisati – otvorena je u javnom prostoru nova runda nesuvislog fantaziranja kojim se samo bježi pred istinom.

Iz ormara je odmah izvađena već pljesnjiva teorija o lijevo-desnoj vladi nacionalnog spasa, u koju bi se zagrljeni udružili Milanović i Karamarko.

Zatim je misliocima palo na pamet da bi Hrvatska iskočila iz ovog gadnog začaranog kruga rasta dugova, negativnog BDP-a i stalnog moljakanja novih zajmova kad bi se određenim akrobacijama nekako iznudili prijevremeni izbori.

Na popis spasonosnih solucija probio se onda i prijedlog da se Hrvatska preda stranoj komandi, ili pod okriljem EU, ili pod palicom našeg starog prijatelja MMF-a. Plan bi, naravno, bio taj da nas ta uprava elegantno izvadi iz recesije, a onda da nas ljubazno vrati nama samima da se lijepo, svi zajedno, nastavimo igrati države.

A sve se to nakalemilo na uvijek prisutnu konspiraciju o tom nekom trećem putu, koja se dodatno rasplamsava kad god bukne nezadovoljstvo vladama HDZ-a ili SDP-a, koje nacija prethodno dovodi na vlast po svojoj vlastitoj volji, tom najdemokratskijom metodom u svemiru: jedan čovjek, jedan glas.

Ovisno kako radi čija mašta, predvodnici te »treće sreće«, koja navodno upravo dogotovljuje strategiju pobjede na izborima, su ili oftamolog Gabrić i Josipović, ili Gotovina, ili netko jako tajanstven, o kome će se tek i te kako čuti.

Svih se tih ludorija, međutim, treba što prije ostaviti.

Prvo jer ništa od ovoga nije ni politički, ni tehnički, ni mrvu realno. Ali još više zato što od realizacije nekoga od tih »rješenja«, sve da je ona i moguća, ne bi bilo ama baš nikakve koristi i nikakvoga ploda.

Pa Milanović i Karamarko ne slažu se ni oko toga da je danas 28. rujan 2013., a kamoli da bi bili u stanju skupa voditi državu. Čak i kad bi se njih obojica jednog ludog jutra stvarno probudili s idejom da na određeni rok uđu u koaliciju, ne bi ta vlada izdržala ni tri mjeseca, Hrvatska ipak nije Njemačka.

A osim toga, kad se Milanović već dvije godine plete oko toga kako izvući Hrvatsku iz krize, što će mu, pobogu, još i Karamarko koji tek nema pojma o čemu se tu radi? Od njega, Miloševića i Popijača još dosad nismo čuli ni jednu suvislu, makar bilo što općenito.

Ne bi, jasno, ništa donijeli ni izbori sve da se Kukuriku sutra raspadne pa da se time otvori taj put koji sada ne postoji. Opet bi se glasovi isto razdijelili, pogledajmo ankete, ma kakva treća opcija, i ponovo bismo završili sa sličnim odnosima moći kao i sada. A nova vlada bi na stolu opet našla iste ove neplative dugove i istu ovu pat poziciju besparice, muke i nevolje koja traži drastične rezove, za koje, međutim, ovaj osiromašeni narod više nema snage.

Stvari su kod nas grube i prozaične. Loši smo. Naše vodeće političke garniture nisu genijalne. Zaostali smo i nefunkcionalni. Pad je trajao dugo, kao i oklijevanje. I sada više nema lakih rješenja.

Pogotovo nema takvih brzih rješenja s kojima bi ovo društvo bilo sretno, a EU i MMF imaju za nas samo terapiju oštru poput britve.

Slijedi nam, dakle, ili strogi patronat koji će trajati kraće, ali će odnijeti mnogo žrtava, ili mnogo godina polaganog oporavka u kojima ćemo glodati stari kruh. To je jadna perspektiva, ali takva je, i ne treba se zanositi da se od toga može pobjeći.

(Novi list – Rijeka)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *