Белешка о (ауто)шовинизму

Beleška o (auto)šovinizmu

3 februara 2015

Muharem Bazdulj 345Piše: Muharem Bazdulj

Među ustaljenim vapajima što se šire po medijima i u javnosti Srbije i susednih južnoslovenskih zemalja jeste i onaj koji kaže da na ovdašnjim političkim scenama nema prave levice, odnosno da su partije koje se nazivaju socijaldemokratskim zapravo vrlo daleko od levičarskih ideala, za razliku od Sirize, recimo. Pravu (emancipatorsku) levicu, prema ovim tvrdnjama, čine tek malobrojni intelektualci i nekolicina alternativnih grupacija i pokreta. Jedan od retkih ozbiljnih „tvrdih” i neupitnih levičara na jugoslovenskom istorijskom prostoru jeste Primož Krašovec iz Slovenije. U svom novom tekstu on se bavi „rasizmom kao ideologijom i autorasizmom”. Uvodeći u sopstveni diskurs koncept autorasizma, Krašovec najpre ima potrebu da se suoči s eventualnim prigovorom da to predstavlja contradictio in adjecto. Vrlo ubedljivo, međutim, Krašovec pokazuje kako autorasizam u najširem smislu predstavlja „primenu standardnog rasističkog diskursa na vlastiti narod”.

U kontekstu koncepta „autorasizma”, pažljiviji čitaoci srpskih medija lako će se prisetiti koncepta „autošovinizma”. Reč je o terminu koji je u širu javnost – ako je verovati stanovitoj Milici Jovanović – uveo Zoran Ćirjaković. Ćirjakoviću je to ubeleženo kao krimen, no nisam primetio da je sa iste ili srodnih adresa išta zamereno Krašovcu. Bilo kako bilo, nema sumnje da ono što se naziva autorasizam ili autošovinizam ili – u frazi pokojnog Dušana Kecmanovića – „inverzni nacionalizam”, ne samo da postoji, nego i igra značajnu ulogu na srpskoj javnoj sceni.

Teško bi bilo i nabrojati sve one protagoniste javnog života u Srbiji koji su se izrugivali sa samim pojmom „autošovinizma”. Ipak, ako taj pojam osmotrimo kao sintagmu, u navedenim izrugivanjima primat je gotovo uvek imao njen prvi, a gotovo nikad njen drugi deo. Meni se, međutim, čini da je u navedenoj sintagmi važniji šovinistički segment, od auto prefiksa. Drugim rečima, ako ste šovinista, to prema kome ćete usmeriti šovinizam više je stvar sticaja okolnosti, nego suštine. Uostalom, zasigurno nije slučajno da među najistaknutijim srpskim autošovinistima postoji nemali broj onih koji su pre deset, petnaest ili dvadeset godina bila klasični – šovinisti, s mržnjom usmerenom na Albance, Bošnjake i Hrvate. I nema nikakve garancije da neće opet biti takvi, samo ako se okolnosti promene.

Neka mi čitaoci oproste što ću ovu tezu pokušati da ilustrujem (i) primerom koji se tiče mene lično. Nedavno sam dao intervju za banjalučki portal „Frontal”, koji se reklamira kao jedini ćirilični portal zapadno od Drine. Taj intervju su preneli različiti mediji, između ostalog i portal „Srbin.info”. Ta činjenica iz nekog razloga je nadahnula kolege s portala „E-novine” da se s delovima tog intervjua sprdaju, časteći me usput raznim „simpatičnim” etiketama. Za sve koji znaju poetiku navedenog portala, u svemu tome nema ničeg iznenađujućeg. Ono što je mene ipak, barem u prvom trenutku, priznajem, iznenadilo jeste to što me je jedan od čitalaca-komentatora, i to onih što su na „E-novinama” redovni, potpuno srođeni s redakcijom tako da deluju kao njeni pridruženi članovi, prozvao „opskurnim balijom”.

Da se razumemo, nije problem u opskurnosti, potpuno mi je svejedno smatra li me neko opskurnim ili neopskurnim. Ali da me na portalu koji se ponosno deklariše kao „jedini u Srbiji” s „pravovernim” odnosom prema ratu u Bosni i Hercegovini, opsadi Sarajeva, Srebrenici, i tako dalje, neko naziva „balijom”, a da moderatori – inače vrlo promptni kad je reč o brisanju komentara koji se i ponajmanje „ogreše” o uređivačku politiku – to već danima tolerišu, zaista je nešto što nisam očekivao. Razni moji tekstovi prenošeni su i objavljivani na različitim „desničarskim” sajtovima, pa nikad nisam primetio ništa slično.

Razmislivši malo, međutim, stvar mi se razjasnila. Kao što nema ničeg bližeg antisemitizmu od filosemitizma, nema ni ničeg bližeg šovinizmu od autošovinizma.

Kad bih ih smatrao dostojnim imenovanja, mogao bih ovde da nabrojim čitav fudbalski tim (sa rezervama!) uglednih beogradskih „čaršijanera” novinarsko-umetničke provinijencije, samoproglašenih antinacionalista, urbanih kosmopolita i hipstera, iz čijih pošalica po društvenim mrežama na račun nekolicine osoba koje participiraju u javnom životu Srbije a nose imena i prezimena „orijentalne” etimologije i porekla izbija destilovani šovinizam zbog kojeg osnovano sumnjam da u njihovim deklarativnim osudama ratnih zločina nad – kako je ironično primetio Teofil Pančić – „loše odevenim i uncool ljudima smešnih imena” ima iskrenosti i koliko je crnog pod noktima. Sretao sam na ulici i po kafanama ljude koji sami sebe nazivaju nacionalistima, fudbalske navijače i demobilisane pripadnike vojnih i paravojnih formacija u ratovima koji su pratili raspad Jugoslavije, a čija je osuda bratoubilačkog prolivanja krvi i ratnih zločina „svoje” strane i direktnija i suštinskije proživljena od „šupljih priča” profiterskih „aktivista”.

U tom smislu na kraju se vraćam Krašovcu, koji kaže: „Dodatna ideološka kamuflaža autorasizma sastoji se u manevru kojim autorasistički diskurs ne samo da prikriva vlastitu fašistoidnost nego za fašistoidnost okrivljuje ruralne mase.” To je isti manevar po kojem srpski autošovinisti vlastiti fašizam, kog su blaženo nesvesni, projektuju u široke narodne mase koje tobože slušaju samo turbo-folk, čitaju samo tabloide, redom imaju pokvarene zube i smrde po provincijama i po (beo)gradskom prevozu. Mnogi među onima što se površno i kozmetički pozivaju na Mirka Kovača ni sami ne shvataju da su deo upravo one elite za koju je on napisao da je „gora od rulje”.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *