Beograd na Temzi

Beograd na Temzi

6 oktobra 2013

Bosko JaksicPiše: Boško Jakšić

Neobična urota vezuje Eda Milibanda, lidera britanskih laburista, i Kraljevčanku Milicu Milenković. Britanski tabloid i srpsku žutu štampu. Kolevku demokratije i demokratiju u pubertetu.

Njega gađaju preko pokojnog oca. Nju su preko neimenovanog člana porodice. Zlonamerno prekopavajući istoriju, njemu pokušavaju da nanesu političku štetu. Njoj je šteta svojevremeno već naneta, jer posle „bezbednosne provere” nije uspela da se upiše na Kriminalističko-policijsku akademiju iako je ispunjavala sve uslove.

Da li potomci treba da ispaštaju grehove roditelja? Posebno ako su lažni, što je slučaj sa Milibandom, ili obavijeni misterijom, što je bio slučaj Milenkovićke? Da li je jedini oslobođen te veze mladić iz Nazareta koji je živeo pre dva milenijuma?

Šta se to dogodilo u kolevci demokratije?

Triler koji je Britaniju podigao na noge otvoren je tekstom u „Dejli mejlu”, u kome se Ralf Miliband, Edov otac, Jevrejin koji je sa 16 godina pred drugi svetski rat sa svojim ocem prebegao iz Belgije, u naslovu opisuje kao „Čovek koji je mrzeo Britaniju”.

Biće da je Ralf bio neka vrsta „mondijaliste”. Što bi u srpskom značenju tog pojma podrazumevalo nedostatak patriotizma i višak kritičkog zapažanja, a u britanskoj varijanti nemogućnost da neko snažno levičarskih naklonosti voli svoju zemlju.

Besmislice. Jeste Ralf sa dozom ozlojeđenosti gledao delove britanskog visokog društva bliskog idejama fašizma, ali je iskoristio prvu priliku da se 1943. pridruži Kraljevskoj mornarici da bi doprineo pobedi nad nacistima. Potom se do smrti 1994. posvetio proučavanju i analizama britanske politike.

Ralf Miliband se u „Dejli mejlu” prikazuje kao „marksistički ekstremista”. Ne kao neko ko je pokušavao da pomiri marksizam i demokratiju – što je valjda legitimno pravo mislećih levičara – već kao neko koga je davno trebalo barem izolovati. Ako ne i uhapsiti, kako su to posle rata radili tokom Makartijevog „lova na veštice” u Americi.

Čak i da je njegov otac bio ono što mu pripisuju, a nije, zašto bi Ed bio kriv?

Obradovao sam se nedavno kada je britanski parlament premijeru Dejvidu Kameronu uskratio pravo da vojuje u Siriji, ali izgleda da „nobody is perfect”, niko nije savršen. Mislio sam da su personalizovane „ciljne odmazde” ekskluzivno vlasništvo totalitarnih sistema ili društava kržljave demokratije. Ispada da nisu.

Tekst „Mejla” daleko je od normalnih kritika s kojima moraju da budu suočeni političari.

U čemu se „lov na Eda” razlikuje od lova na rođake Petka Miletića, za koje decenijama nije smelo ni da se čuje samo zato što su porodično bili vezani za bivšeg člana Politbiroa CK KPJ, koga je Josip Broz osudio kao „frakcionaša, petokolonaša i razbijača KPJ”?

Koliko je dece IB-ovaca živelo pod prismotrom, ograničeno u napredovanju? Zar isto nisu prolazili potomci četnika, bez obzira na to da li su im očevi bili zločinci ili ne? Zar se ista tužna istorija ne ponavlja prozivanjem dece „crvene bande”.

Tako je to u opresivnim ili nezrelim sistemima, ali u Britaniji!

Konzervativci na vlasti odmah su ustali u odbranu slobode štampe. Premijer je opravdao Milibandovo ljutito reagovanje, ali torijevci su posredno stali na stranu „Dejli mejla”.

Svestan delikatnosti odnosa s medijima u društvima razvijene demokratije, Ed Miliband, pre nego što će krenuti u kontranapad, objašnjava: „Britanija je oduvek imala koristi od slobodne štampe. Te slobode treba čuvati. One su vitalne za našu demokratiju. Novinari su dužni da kontrolišu političare poput mene – nikome od nas ne treba dati lakoću – i radujem se što je pred nama 19 teških meseci do opštih izbora”.

Ali ono što se pojavilo u „Mejlu” bilo je nešto drugo: promocija straha, predrasuda, natruna antisemitizma, ostrašćenosti i mržnje. Redak ostrvski primer kako se „slobodna štampa” pretvara u intenzivan politički obračun malo mi smanjuje muku kad pomislim na ovdašnje tabloide koji oblate čoveka, i nikom ništa.

„Hajka na levičare”, kako je nazvao „Gardijan”. Neko se onda brzo setio da – dokazujući decenijske desničarske naklonosti „Mejla” – iz arhiva izvuče tekst vikonta Rothermera (pradede sadašnjeg vlasnika) od pre osam decenija, čiji je naslov „Ura za crnokošuljaše”, što se odnosilo na tadašnje pristalice Britanske unije fašista koje je predvodio Osvald Mozli.

Sve se pamti. Podseća na scene iz Bulevara Zorana Đinđića u vreme lepljenja plakata generala Mladića.

Dobro, reći će neko, to je samo jedan tekst u jednom tabloidu, a zar Ralfov sin nije prekršio jedan od britanskih tabua – da političar odgovara „Mejlu”.

„Bilo je vreme kada su političari oćutali ukoliko bi se ovakve stvari događale, u nadi da se neće ponoviti. I straha da, ako progovore, stvari mogu da budu samo gore”, izjavio je Ed Miliband i uzvratio „Mejlu”. List je objavio njegov odgovor ali je odbio da se izvini.

U uvodniku pod naslovom „Legat zla i zašto nećemo da se izvinimo”, tabloid širokog spektra piše: „Očev prezir prema slobodi izražavanja može da se vidi u odlučnosti njegovog sina da britansku štampu stavi pod statutarnu kontrolu… Ukoliko slomi slobodu štampe, nema sumnje da bi na njega bio ponosan otac u grobu koji je samo 11 metara udaljen od ostataka Karla Marksa. On će srpom i čekićem probosti srce nacije koju mnogi od nas istinski volimo.”

Jasno se ispostavilo da je Ralfova prošlost samo povod za ostvarenje ciljeva savremenosti. Otkrilo se da „Mejlov” napad ima ne samo političku već i ličnu pozadinu: Ed Miliband zdušno se zalaže za nezavisnu regulativu štampe koja bi smanjila uticaj vlasnika novina. On je bio taj koji je udario na Ruperta Mardoka u aferi prisluškivanja telefona. On je taj koji bi da onemogući ovakve vrste tekstova, koga god da se tiču.

„Suviše novina ima vlasnike koji žele da pridobiju moć za sebe i svoje kompanije, nudeći štap ili šargarepu našim izabranim predstavnicima, zavisno od toga koliko su oni naklonjeni njihovim biznis interesima”, komentariše čitalac „Gardijana”.

Kakav eho Beograda na Temzi.

Tako su na površinu izbile tamne mrlje demokratije, „najgoreg oblika vladavine, sem svih drugih koji su probani”, što bi rekao Vinston Čerčil. Ed Miliband kaže: „Dok je kapitalizma, biće socijalizma, jer uvek postoji odgovor na nepravdu.”

Biće da je zato Džefri Levi, autor teksta u „Mejlu”, napisao da Ed Miliband želi da vrati socijalizam kao omaž svom ocu.

„Mejl” onemogućava laburiste da dođu na vlast. Već jednom, davne 1924, uspeo je da ih spreči objavljivanjem falsifikovanog pisma Komunističke internacionale KP Velike Britanije, koje je potpisao Gregorij Zinovjev – a napisao MI6.

Desnica, naravno, ne voli da je podsete da kapitalizam vodi socijalnim nepravdama, ali u odbrani svoje stvari mora da predstavi ozbiljne argumente, a ne da tabloide koristi za posthumna ili humna ubistva svojih rivala.

Rezime: Ed Miliband je odbranom oca pobrao simpatije i onih koji ne dele njegove političke stavove. Politizovani tabloidi truju poput sarina, ali znaju i da nanesu ogromnu štetu naručiocima tekstova.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *