Bez nade u milostinju

Bez nade u milostinju

9 septembra 2014

Ivica_IvanisevicPiše: Ivica Ivanišević

Prvi put sam vidio čovjeka kako prevrće po kontejneru u Budimpešti 1995. godine. Kako se radilo o starijem gospodinu, pomislio sam da je, bacajući smeće, zabunom u škovace lansirao i neku prevažnu sitnicu poput ključeva stana ili naočala, pa sada mora rovati po smrdljivoj kaši otpadaka i nečisti.

Do večeri sam na nekoliko različitih lokacija u širemu centru grada svjedočio sličnome prizoru: kako se vremešne Peštanke i Peštani naviruju preko ruba limenih sanduka na kotačima i prevrću najlonske kese nabrekle od tereta truleži.

Skrušeno priznajem, nekoliko minuta ozbiljno sam razmišljao o mogućnosti da je Alzheimerova bolest pustila duboko korijenje u mađarskoj prijestolnici, a onda mi je konačno sinulo da tamošnji svijet ne ruje po kontejnerima zbog zaboravljivosti, nego iz egzistencijalnog očaja.

Zaključak su mi dodatno prisnažili domaćini opaskom kako je trend pustošenja škovaca uzeo maha odmah po slomu socijalističkoga poretka.

Bijeda oko nas

Nekoliko mjeseci kasnije, mađarska “moda” raširila se i do ovih krajeva. Kapitalizam je u hrvatskom slučaju možda “kasnio u polasku”, ali jednom kada se primio za naše tlo, predstavio nam se u svim svojim pojavnim oblicima. Kakve su prilike danas, suvišno je i napominjati: bojim se da veći broj ljudi prazni kontejnere nego što ih puni.

S druge strane, ne pamtim kada sam u Splitu vidio, ajmo reći, staromodnog prosjaka koji dišperan sjedi na trotoaru s izvrnutom kapom na asfaltu. Pardon, odmah se moram ispraviti, Alzheimer i meni, očito je, prijeti. Baš nekidan u gradu sam vidio jednu sirotu ženu srednjih godina, koja je natpisom na komadu kartona deklarirala svoju muku i molila za ma kakav milodar. No, taj usamljeni slučaj potpuno je nerazmjeran bijedi koja se iz dana u dan umnožava svuda oko nas.

Čak i u danima socijalističkog ponosa i slave, u vremenu ako ne baš pune, a onda svakako masovne zaposlenosti, kada su instrumenti zaštite najranjivijih skupina društva bili i razgranatiji i efikasniji, splitske su ulice bile premrežene prosjacima. Jedne je na žicanje nukao boemski životni stil, prerano odustajanje od svakoga rada u korist neobuzdanog lokanja, ali bilo je i sasvim dovoljno svijeta koji, naprosto, prilikom podjele karata nije imao sreće.

Ako je i tada prošnja bila itekako vidljiva, te dostizala razmjere turobnog fenomena koji se nipošto ne može ignorirati, čovjek bi pomislio kako će do danas eskalirati u masovni trend. No taj je rasplet ipak izostao. Kako objasniti taj bizarni fenomen?

Izgleda da je naš svijet ozbiljno shvatio onu izlizanu koliko i prijeteću krilaticu kako u kapitalizmu nema besplatnoga ručka. Nakon što smo izgubili vjeru u društvo nominalne pravednosti i jednakih šansi za sve, prestali smo se nadati čak i milostinji. Samo se rijetki još ufaju u mogućnost da će im netko dobaciti koju kintu u prolazu, svi ostali drže kako su došla vremena da se i lemozina mora zaraditi.

Ulični svirači

Toj činjenici imamo zahvaliti što već se nekoliko godina u Splitu množe ulični svirači. Oni su različita porijekla, dobi, obrazovanja, bračnog statusa, savršeno su neusporedivih životnih priča, samo jedno svojstvo bez iznimke svi dijele: nitko od njih nije u stanju nanizati tri ili četiri tričava akorda u kakvome-takvome skladu. Premda dotični, pretpostavljam, drže kako zainteresiranoj publici “pružaju usluge sviranja”, oni proizvode tek akustičku jezu.

Za razliku od svojih parnjaka s, recimo, pariških ulica, koji mogu reći da su glazbenici, pa makar iz trećeg ešalona i bez ikakve nade da će se jednom dobaciti od diskografskih studija ili koncertnih dvorana, ovi naši tek napastuju instrumente i prolaznike.

Iza sviračke mimikrije kriju se tek dišeprani prosjaci koji ili pokušavaju sačuvati mrvicu dostojanstva pretvarajući se kako na slobodnome tržištu nude stanovite usluge ili su izgubili svaku nadu da će im i prebijena lipa pasti u ruke ako zauzvrat ne ponude nešto, pa makar to nešto bila čista, procijeđena grozota.

Zacijelo ste već čuli: na referentnoj “Bloombergovoj” ljestvici najbjednijih zemalja svijeta Hrvatska je zauzela visoko sedmo mjesto. I bez truda marljivih statističara koji su pokušali – i uspjeli! – izmjeriti jad i nevolju našega prezenta, moglo se doći do istog zaključka. Barem što se mene tiče, dojmljivija od svih sumornih statistika jest činjenica da su s naših ulica nestali čak i “klasični” prosjaci. Jer, zamislite kolika mora biti bijeda ljudi koji su izgubili nadu čak i u milostinju.

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *