Biti dobrovoljac bila je čast u Srbiji, a od jeseni krivično delo

Biti dobrovoljac bila je čast u Srbiji, a od jeseni krivično delo

4 septembra 2014

Branko ŽujovićPiše: Branko Žujović

Tokom vikenda slušao sam na televizijskoj stanici Raša tudej izjave francuskih dobrovoljaca u redovima vojske Novorusije. Mladi vojni instruktor rekao je da se bori za novu Evropu a kolega mu je dodao da, parafraziram, u pravnom smislu nema problem sa Francuskom jer on nije ni džihadista ni plaćenik.

Čitava ova gungula oko srpskih dobrovoljaca, koji će slovom zakona uskoro biti prekomandovani u pse rata, dočekala me je, priznajem, nespremnog. Potičem, naime, iz porodice čiji su članovi već 1804. godine sa Korita, iz Stare Srbije, sa granice današnje Crne Gore, otišli kao dobrovoljci u Šumadiju, donoseći Karađorđevim ustanicima znatnu materijalnu pomoć.

Ta dobro posvedočena činjenica u potpunom je logičkom nesporazumu sa predlogom novog zakona o dobrovoljcima. Zakon, naime, želi da izjednači staru narodnu instituciju srpskog dobrovoljačkog pokreta sa verskim ekstremistima i plaćenim ubicama. Jasno je da predlog zakona o doborovljcima neće biti primenjivan retroaktivno, ali će prekomandovanjem dobrovoljaca u pse rata pokušati da baci novo svetlo na staru, narodnu dobrovoljačku instituciju.

KARAĐORĐEVI MORNARI

Biti dobrovoljac u našem narodu nekada je bila čast, a od jeseni biće krivično delo. Dobrovoljac se borio za srpsku stvar, koja je uvek podrazumevala slobodu. Njegov motiv bio je romantičarski, ali su stradanja i doprinosi bili vrlo stvarni.

Odbrana nejači, Pravoslavne vere i Srpstva, sticanje nacionalne slobode, čast i ujedinjenje danas više nisu relevantni motivi. Prvi put u našoj istoriji ozvaničeno je da je za život dovoljno biti podređen onome koji se smatra jačim. Uz to, očekuje se i solidna doza mazohističkog divljenja podređenosti. Da je zaista tako, danas ne bi imao kod da usvoji ovako budalast zakon, ali pođimo redom.

U Prvom srpskom ustanku borio se Zeka Buljubaša, sa svojim golaćima. Bećari Jovana Gligorijevića, kako mu je bilo ime, golaći iz Stare Hercegovine svi od reda, što znači da nisu imali nikakav imetak, a kamoli onaj plaćenički, izginuli su 1813. godine. Kada im je nestalo džebane, upravo municije, sabljama i noževima izvršili su juriš na znatno brojnije Turke i otišli u legendu.

Lošije od njih prošao je Gavra Jednooki, buljubaša kog su po Karađorđevom naređenju ubili sami ustanici, jer nije hteo nekom paši da vrati zaplenjenog konja. Kažu da je Karađorđe, ranije i sam dobrovoljac u frajkorima, do kraja života oplakivao ovog dobrovoljca i junaka, čija je smrt drugima poslužila za primer da se obuzdaju, poštuju vlast države u nastajanju i ne jogune se preko podnošljive mere.

Uz to, mi danas ni ne znamo da je Karađorđev pohod na Sjenicu i Novi Pazar 1809. godine pomogao i mali dobrovoljački odred bokeljskih mornara, odnosno takozvana Jokova četa, o čemu više može da se pročita u delu Vaska Kostića Podvizi Bokelja van Boke.

Od avgusta 1848. do proleća sledeće godine, dobrovoljci iz Kneževine Srbije, pod komandom Stevana Knićanina, pomagali su Srbima u Vojvodstvu Srbija i Tamiški Banat, severno od Save i Dunava, da odbrane svoja prava. Po povratku, Knićanin je dobio čin vojvode, koji je do tada imao samo Toma Vučić Perišić. Istini za volju, kažu da je ovaj vitez Krsta Marije Terezije pred smrt od austrijskog cara Franca Jozefa Prvog dobio dve hiljade dukata za lečenje.

RUSKI CAR ISPLATIO SRPSKI DUG

Već u sledećim ratovima, u Srbiju je nagrnula masa ruskih dobrovoljaca. Treba čitati šta je Fjodor Mihailovič Dostojevski napisao o njihovim motivima i njegova oštroumna opažanja sravniti sa predloženim zakonskim rešenjem. Zakon koji očekujemo uverava nas da je drugi ruski klasik Lav Nikolajevič Tolstoj potpuno pogrešno opisao grofa Aleksija Kiriloviča Vronskog i sugeriše da je Nikolaj Nikolajevič Rajevski, njegov književni dvojnik, bio tek plaćenik i avanturista.

U srpskom odnosu prema Rusiji kroz istoriju bilo je, uostalom, puno od histerije deteta, koje udara majku zbog toga što trenutno ne može da mu kupi bombone, kako bi imalo za večeru. Jer Srbija je baš 1876. godine u Rusiji podigla zamašan kredit kako bi predupredila ratne napore. Otplate nije bilo sve do 1880. godine, beleži u jednom od napisa mr Radovan Kalabić, kada je dug zbog kamata porastao na 1.106.823 dinara.

Za to vreme bio je to ogroman novac. Celokupan srpski dug u to vreme iznosio je oko 3.300.000 dinara. Tu na scenu stupa jedan dobrovoljac. Ruski car Aleksandar Drugi dobrovoljno je ličnim sredstvima namirio dug Beograda prema njegovoj državi, vodeći ga u imperijalnom knjigovodstvu kao poklon Srbiji.

ĐUZEPE BRODANO, GARIBALDINAC NA DRINI

Kažu da je srpskoj kneževini tada u pomoć priteklo oko 15 hiljada dobrovoljaca, najviše, naravno, iz Rusije, zatim iz Crne Gore i drugih srpskih krajeva, ali je bilo i Italijana, Grka, čak i Engleza, Holanđana i Nemaca.

Među njima bio je i sin Vuka Stefanovića Karadžića, ruski potpukovnik Dimitrije Karadžić, kao i njegov sedamnaestogodišnji sestrić, ruski kadet Janko Vukomanović, sin profesora Alekse Vukomanovića i Mine Karadžić, Vukove ćerke.

U srpsko-tirski rat dobrovoljno su pošla i braća Evgenije i Pavel, odnosno Pavle Šturm, koji će kasnije postati legendarni komandant Treće srpske armije i vojvoda Srpske vojske. Šta tek reći za Holanđanku Johani Merkus, koja se tada takođe borila dobrovoljno za srpsku stvar i koju je Đura Jakšić opevao kao našu Jovanku Orleanku?

Potom, tu je i sjajni Đuzepe Brodano, advokat i istinski Evropljanin iz Bolonje, koji nije mogao mirno da čita vesti o zverstvima Turaka na Balkanu. Došao je u Srbiju da se bori za njenu slobodu i Evropu. Kažu da je zborno mesto stranih dobrovoljaca bilo u selu Badovincima, koje je postalo mali ratni Vavilon. Posle vojevanja u Srbiji, Brodano je napisao i objavio knjigu Garibaldinci na Drini.

Malo je poznato da je dobrovoljac u srpskoj vojsci tog doba bio i bunjevački rodoljub i srpski patriota, novinar Dragutin Kalor Milodanović. On je, pobegavši iz Austro-Ugarske, gde mu je pretilo hapšenje, učestvovao u oslobađanju Niša i prvi je srpski oficir koji je, doduše nakratko, bio došao do Kosova. Kasnije se zaposlio u srpskim poštama, prešao u pravoslavlje, sarađivao je sa mnogim beogradskim listovima i izveštavao srpsku vladu o pisanju mađarskih listova. Umro je mlad i sahranjen na starom groblju kod Markove crkve u Beogradu.

Plejadu mladih i obrazovanih Srba u srpsko-turskom ratu predvodio je novinar Pera Todorović. Potonji srpski kralj Petar Prvi Karađorđević predvodio je dobrovoljce u Bosanskohercegovačkom ustanku. Istini za volju, malo je ratovao i u Legiji stranaca.

U balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu, Hercegovci, Bosanci, Bokelji i ostali Srbi iz preka doputovali su čak iz Amerike da se bore za Srbiju. Voleo bih da vidim koji bi od današnjih srpskih partijaša ostavio stranačku foteljicu u javnom preduzeću ili bilo kom drugom zagušljivom državnom nadleštvu i besplatno otišao do ambulante da makar da krv.

Brojni dobrovoljci izginuli su u današnjoj Makedoniji, boreći se protiv Turaka i bugaraških jedinica uoči balkanskih ratova. Zatim, tu su i oni koji su u velikom broju iz Austro-Ugarske 1914. godine i kasnije prebegli da se bore na strani Srbije. Među njima su i na Solunskom frontu bili i Albanci Esad Paše Toptanija, prijatelja i saveznika Srbije.

Ništa manje hrabri nisu bili ni kozaci, izbegli od Oktobarske revolucije u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Oni su 1928. godine našu granicu prema Albaniji branili od upada albanskih bandi kao da je njihova rođena zemlja u pitanju. Tada je poginulo je dvadeset ruskih kozaka – dobrovoljaca. Sahranjeni su u Murinu.

U Drugom svetskom ratu „dobrovoljci“ Dimitrija Ljotića nisu se proslavili. Ponašali su se dobrim delom sramno, ubijali su antifašiste i sopstvene civile. U svemu su oponašali nacističke uzore, što je srpskoj ogromnoj većini išlo na živce iako je među njima bilo zaista sjajnih ljudi.

ŠTA NIKOLIĆ NE BI TREBALO DA POTPIŠE?

Da se ne zaboravi, okupirana, streljana, opljačkana i spaljena Nedićeva Srbija nije htela da pošalje vojnike na Istočni front. Dobrovoljaca među Srbima, čak i onima koji su nosili uniforme Srpske državne straže ili Ljotićevih jedinica, za rat protiv Rusa nije bilo.

U procesu razbijanja SFRJ dobrovoljci iz Rusije, Srbije, Crne Gore, Bugarske i drugih zemalja branili su srpske oblasti u današnjoj Hrvatskoj i BiH. Među njima je bio i sadašnji predsednik Srbije, koji treba da potpiše zakon kojim će dobrovoljci biti izjednačeni sa pomenutim belosvetskim hohštaplerima i zločincima.

Već sam napisao da verujem da je Nikolić za dobrovoljačko učešće u Antinu zaradio onoliko koliko je tamo ubijao, kako su ga ranije lažno optuživali. Zakon koji bude potpisivao trebalo bi jasno da razluči odgovornost fanatika i pasa rata od istorijske, etičke i rodoljubive dimenzije narodnog dobrovoljačkog pokreta. U suprotnom, i poslednje ogledalo u njegovoj rezidenciji postaće suvišno.

(Glas Rusije)

KOMENTARI



2 komentara

  1. Neša says:

    Svaka čast, naslov je dovoljan, sam za sebe! Ali u svetlu "novih", EU ulizivanja i šlihtanja, šta je drugo moglo da se očekuje?

  2. Lady Gaga says:

    Moralni i svaki drugi sunovrat Aleksandra Vučića i vlasti naprdnjačke je gotovo monumentalan. I zato je proglašavanje srpskih heroja koji se bore za oslobođenje Novorusije za zločince upravo na treagu izdaje nacionalnih interesa koju ovaj naduveni krastavac uporno sprovodi, dobro finansiran od svojih zapadnih dresera. Mi,koji smo još uvek Srbi, osećamo samo divljenje za naše junake,koji bi,bdw,kad se vrate,mogli da pretstavljaju veliku pretnju Naduvenom. Zar ne?

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *