Блерово извини

Blerovo izvini

3 novembra 2015

Nenad Kecmanovic 5543Piše: Nenad Kecmanović

Možete li zamisliti, Toni Bler se izvinio zbog agresije na Irak 2003, jer je bila izvršena na osnovu pogrešnih obavještajnih podataka da Sadam Husein posjeduje hemijsko oružje za masovno uništavanje. Britanski ekspremijer je to izjavio 26. oktobra za CNN.

Da podsjetimo, invaziju na Irak su još prije 12 godina izvršili zapadni saveznici, predvođeni tada još neprikosnovenim SAD. Poslije kratkog rata, u kojem je višestruko nadmoćni agresor bez gubitaka uništio iračku odbranu, pobio masu vojnika i civila, razorio i okupirao zemlju, utvrđeno je i objavljeno da je casus belli bio fiktivan. Odnosno, da je britanska obavještajna služba Amerikancima dala pogrešne podatke o Sadamovim tajnim postrojenjima za proizvodnju otrova za masovno uništavanje ljudi, a koje predstavlja međunarodnu prijetnju. I, kada je zdrav razum nalagao da se zemlje agresori odmah povuku iz Iraka i plate ratnu štetu, a zatim se sami naplate od Britanaca koji su ih lažnim informacijama uvukli u skupu ratnu avanturu, okupacija je nastavljena. Amerikanci su naprosto izmislili potpuno novo obrazloženje: „rušenje diktatora Sadama Huseina da bi u poratni Irak bila uvedena demokratija“.

Legalni predsjednik Iraka je, istina, likvidiran, ali od demokratizacije nije bilo ništa. Još jednom se potvrdilo da demokratija pripada evropskoj političkoj tradiciji i da se ne može izvoziti u zemlje sa drugačijom političkom kulturom. Kao što je i nasilno uvođenje demokratije suprotno njenoj suštini i proizvodi suprotan efekat.

U okupiranoj zemlji je nastao džumbus građanskog rata između boraca protiv okupacije i kolaboranata, kao i krvavi obračuni između različitih vjerskih, etničkih i političkih grupa, u kojima masovno stradaju civili. Postsadamovske demokratski izabrane marionetske koalicije nisu bile u stanju da kontrolišu situaciju u zemlji ni uz podršku SAD, pa je iz političke stihije izrasla divlja vlast Islamske države, Boko Harama, ogranaka Al Kaide. A, pošto su zapadni saveznici sličnu operaciju „rušenja diktatura i uvođenja demokratije“ sa još manje uspjeha izvele i u susjednoj Asadovoj Siriji, na Evropu se sručio milionski talas izbjeglica iz obje zemlje i regiona u kojem još cvjetaju plodovi arapskog proljeća. A Toni Bler i sam povezuje netačne obavještajne podatke iz 2003. sa „aktuelnim izbjegličkim mega stampedom koji 2015. potresa EU“.

Da li to znači da je Sadam bio bolji? Bler za CNN, i pored izvinjenja za agresiju, kaže da je „bolje da on danas nije u Iraku“. Iračani, poklani u domovini, udavljeni na dnu Mediterana i smrznuti u izbjegličkim kolonama na Balkanu, međutim, sasvim sigurno se ne bi složili.

I Gadafi je bio srušen i likvidiran spoljnom silom kao diktator koji smeta uvozu demokratije, a danas ga u rasparčanoj i haotičnoj Libiji prizivaju iz mrtvih. U Egiptu je arapsko proljeće donijelo demokratiju, ali, pošto pobjednici islamisti nisu bili po volji SAD, podržana je Sisijeva diktatura iako tvrđa od svrgnute Mubarakove. Pošto se Asad, uz pomoć Rusije, održao na nogama, ispostavilo se da mu je jedini ozbiljan protivnik teroristička Islamska država, a ne sa Zapada sponzorisana „demokratska opozicija“, koja je započela sirijsko arapsko proljeće, ali nema uporište u narodu.

Zato je Bler u pravu kada dodaje da bi se „slično dogodilo Sadamu da je dočekao arapsko proljeće 2011“. Receptura „demokratizacije“ je zaista ista. Najprije se od popularnih i samosvojnih lidera koji ne slušaju SAD „naprave diktatori“. Pritiscima iznutra, posredstvom sponzorisanja opozicije, NVO, privatnih medija, političkih intelektualaca, kao i spoljnom satanizacijom, diplomatskom izolacijom i ekonomskim sankcijama satjeraju ih u ćošak i natjeraju na samoodbranu. A, kada oni u kontraofanzivi pojačaju kontrolu nad medijima, finansiranjem NVO i uzvrate na spoljne optužbe, onda ih proglase za diktatore i time legitimišu još veće pritiske. Poslije toga dolaze „spontani“ ulični protesti, koji se pretvaraju u paljenje javnih objekata i obračune sa policijom. Tako je bilo i u Srbiji i „obojenim revolucijama“ u Istočnoj Evropi.

Toni Bler je tokom više mandata imao prste u mnogo toga, ali nikad tako direktno i transparentno kao na početku duge tragedije u Iraku. Već u ono vrijeme bilo je jasno da je supersila odlučila da napadne Irak i da samo traži povod. Jedino je bilo nejasno da li su britanske službe same ponudile „grešku“ svome premijeru da obraduje velikog saveznika, ili je poklon on sam naručio, da li je „greška“ bila plod direktne saradnje dvije službe, ili se radilo o podjeli posla unutar antiiračke koalicije.

Sada se, međutim, Toni lično isturio. Zašto je sa izvinjenjem čekao više od decenije? Da li misli da su kasnija stradanja i razaranja na Bliskom istoku u režiji supersile bacila u zaborav ili relativizovala njegov grijeh iz 2003? Ili preventivno reaguje na promjene u globalnom odnosu snaga, pa i u transatlantskom savezništvu, koje bi mogle da otvore pitanje njegove odgovornosti na nivou međunarodnog pravosuđa? Ovo drugo je naivno povjerovati iako je „greška“ obavještajnih službi za koje je kao premijer bio komandno odgovoran proizvela takve posljedice da su svi „ratni zločini počinjeni u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi“ – sitnica.

(PressRS)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *