„Bolji život“ je maestralna serija velikog Siniše Pavića

„Bolji život“ je maestralna serija velikog Siniše Pavića

26 фебруара 2013

DAVOR KRILEPiše: Davor Krile

Dok nacija požudno guta „Sulejmana“, ja već neko vrijeme predano pratim reprizu „Boljeg života“ na jednoj od naših televizija. Turci su daleki osvajači, pa ih je danas lako romantizirati, dok je iskustvo prošle države još uvijek razmjerno svježe i dovoljno pogodno da se iz istoga nešto praktično nauči. Povrh vrhunskog scenarija velikoga Siniše Pavića i maestralnih, zimzelenih, dijaloga, spomenuta serija ima i onu dodanu vrijednost koja svako veliko djelo čini trajnim i autentičnim: vjerodostojno konzerviran duh jednog prostora i vremena.

To je istodobno i ono što mimo dobre karakterologije i trodimenzionalnih likova može potaknuti na razmišljanje zainteresiranu publiku. Frapantnu sličnost između dviju epoha – one s konca osamdesetih i ove koju živimo – teško je ne uočiti, premda je jaz među njima više nego dovoljan da odijeli režime, ideologije, svjetove, živote, pa i nekadašnjeg mladića od današnjega starca.

U „Boljem životu“ nema izravne politike i ne spominju se političari, no to nije scenaristički propust nego plod autorskoga vizonarstva: dramska situacija i društveni odnosi ogoljeni su isključivo na ono bitno. A bitno je da i ondašnju državu i ovu našu danas krasi ista sebična i beskrupulozna upravljačka kasta, ista njonjava i isprepadana većina, isti manipulatori i iste ovce, iste privredne brige i isti narodni mentalitet: ista fatalna glad za investicijama, ista restrukturiranja i otpuštanja viškova po poduzećima, ista nelikvidnost, ista inflacija, isti nedostatak svjetla na kraju tunela, ista nemogućnost krpanja kraja s krajem za većinu ljudi…

Istinabog, radni narod je u međuvremenu jako skratio jezik, ne laprda se glasno po radničkim savjetima i sindikalnim zborovima, ne prakticira se više radna psihoterapija i ne govori istina u lice novovjekim Kurčubićima i Jatagancima, jer radnih mjesta je par stotina tisuća manje, a teror pobjednika tranzicije kudikamo suroviji od onog socijalističkog. Ipak, bez obzira na takve razlike, malo je djela u formatu TV sapunica koje vam nakon gledanja ostavljaju tako trpak okus i osjećaj da ste prešli puno kilometara, prevalili preko vrata puno turbulencija i nevolja, promijenili društveno uređenje i okrenuli puno listova na kalendaru, a da se zapravo nikamo niste makli.

Uvijek, uvijek ista priča

Kao da ste još uvijek u onoj istoj kaci s nekadašnjom prekodrinskom subraćom. Kao da nije bilo rata, kao da se nismo dijelili ognjem i mačem optužujući se međusobno tko koga pljačka i kao da mi danas nismo ovdje, a oni tamo: ne samo što naš vitalni, egzistencijalni problem ratnom svađom nije riješen nego nam je situacija u mnogo aspekata još puno tvrđa i gora. Razmišljam o tome u kontekstu najnovijeg istraživanja po kojemu čak 76 posto hrvatskih građana svojim primanjima ne može podmirivati osnovne životne potrebe.

Više je od 374 tisuće nezaposlenih. Masovni krik očajnika u povodu najava ukidanja minusa po tekućim računima dovoljno govori sam po sebi: temperatura u društvenome loncu ubrzano raste, sve više se razmišlja želucem umjesto glavom, a osim dežurnih potpirivača i zagovarača bolje, tuđmanovske, prošlosti sve se rjeđe čuje glas istine i razbora, čak i iz usta onih kojima je to poslanje. Netom nakon što su se zapalile bugarske ulice i malim ekranima zateturale okrvavljene prosvjedničke glave, nije trebalo puno čekati da plamen tamošnjega gnjeva automatski zapali i poslovično paprena hrvatska srca.

Na internetskim portalima odmah su se oglasili etablirani analitičari društvenih anomalija s visokovrijednim pedagoškim porukama: „Hrvatima ne pada na pamet izići na ulice gradova i zapaliti jebenu malu zemlju za veliku pljačku.” Mladima ne treba zamjerati, oni kroz taj revolucionarni plamen još nisu prošli, pa ne mogu ni znati da, osim pojedinačnih profiterskih sudbina, on nikad i nigdje ne rješava strukturni problem. Oni, međutim, koji su ga osjetili, ili su ga barem gledali na televiziji devedesetih a da ih nije nimalo prosvijetlio, ostarili su a da pameti nisu stekli.

Užas je njihova furka

Zagovarati artikuliranu kritiku vlasti, pa i organizirani i nenasilni otpor njezinim odlukama je jedno, dok je slaviti kaos i nerede same po sebi nešto posve drugo. Kao da ovu zemlju svi njezini dušmani u zadnjih par desetljeća nisu dovoljno devastirali, pa bi sad novim ustankom trebalo porušiti i ovo malo što je od nje ostalo. I omogućiti novim lovcima u mutnom da narodu isiše zadnju kap preostale krvi.

Nisam, međutim, siguran koliko je o tome uopće svrhovito govoriti. Budali ionako ne možeš objasniti, a pametnima je sve odavno jasno. Mimo sveg dostupnog znanja, mimo knjiga, arhiva i iskustva vlastite kože, mimo uzaludno izgubljenih života, televizijskih sapunica i mimo čitave ljudske povijesti, bajka o revoluciji kao putu do boljeg života nastavlja se. Sve nam to govori kako je puno teže promijeniti narod nego vlast, ma koliko grešna ili nesposobna bila. Evo su nedavno i najbolji svjetski genetičari s tugom konstatirali kako ljudi u evolucijskom smislu s vremenom postaju sve gluplji.

(Slobodna Dalmacija – Split)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u