„Борба непрестана“ је предуслов опстанка

„Borba neprestana“ je preduslov opstanka

21 marta 2019

Piše: Aleksandar Pavić

Često se može čuti refren da su Srbi „dobitnici u ratu a gubitnici u miru”. Gde ima dima ima i vatre. Da li je slepo prihvatanje zapadnog „prosvetiteljstva” i idealizovane vere u „progresivizam” – rođeno usled viševekovnog isključenja iz aktivnog učestvovanja u prirodnim evropskim tokovima i posledičnog nedostatka kritičke svesti o njima – od nas napravilo pomalo zombifikovane poklonike kvazi-religije „svetle budućnosti koja samo što nije”?

Da li smo, zbog toga, stekli sklonost da, u novijoj istoriji, stalno gutamo udice raznih utopijskih projekata koji obećavaju „trajni mir” i „sigurnu budućnost za našu decu”, projekata poput Jugoslavije, komunizma i „raja” zvanog EU?I da li nas je ta zaslepljenost terala da se, u razdobljima mira, hipnotisani verom da je upravo nastupio onaj „konačni i trajni”, posle kog ćemo „živeti kao sav normalan svet”, nacionalno, duhovno pa i vojno demobilišemo, da pristajemo na svakojake ustupke na svoju štetu zarad „mira” ne samo u kući nego, navodno, i u svetu – za razliku od drugih koji su ostali imuni na takvu vrstu zanesenosti?Da zaboravimo Njegoševo geslo, koje se može tretirati i kao večno podsećanje i upozorenje – „neka borba bude neprestana”?

KENANOV RECEPT

Nedavno je Istraživački servis američkog Kongresa (Congressional Research Service) objavio analizu naslovljenu: „Strateško takmičenje i spoljna politika: šta je to ’političko ratovanje’?” Ukratko, predmet analize je kako SAD treba da se postave prema novoj realnosti, odnosno „povratku međunarodnom strateškom takmičenju sa drugim velikim silama, prvenstveno Rusijom i Kinom”, koje osporavaju „nastavak vodeće uloge Sjedinjenih Država u samom globalnom sistemu”.

S obzirom da se sada aktivno osporava njihovo „vođstvo u postojećem svetskom poretku sa stanovišta moralnosti, geopolitike i umeća”, SAD na ove aspekte treba da usmere dodatnu pažnju i uspešnije sinhronizuju „ove dimenzije državništva i strategije u budućnosti”, predlaže se u analizi. A odgovor leži u konceptu „političkog ratovanja” (political warfare), tj. „sinhronizovanog korišćenja svakog aspekta nacionalne moći izvan otvorenog konvencionalnog ratovanja – poput obaveštajnih resursa, građenja savezništava, finansijskih oruđa, diplomatskih odnosa… radi ostvarivanja državnih ciljeva”.

Pojam političkog ratovanja se pripisuje čuvenom američkom diplomati Džordžu Kenanu, tvorcu tzv. strategije obuzdavanja SSSR, koja je predstavljala temelj američke borbe protiv glavnog strateškog suparnika tokom Hladnog rata. Kako se navodi, Kenan je u memorandumu pod naslovom „Organizovanje političkog ratovanja”, napisanom za potrebe Stejt departmenta 1948, napisao sledeće:

Hendikepirani smo… popularnom privrženošću konceptu prema kojem postoji osnovna razlika između mira i rata… i nevoljnošću da prepoznamo realnosti međunarodnih odnosa – neprestani ritam borbe, u ratu i izvan njega… Političko ratovanje je logična primena Klauzevicove doktrine u vreme mira. Po svojoj najširoj definiciji, političko ratovanje je upotreba svih sredstava koja su naciji na raspolaganju, osim rata, radi ostvarivanja svojih nacionalnih ciljeva. Takve operacije… kreću se u rasponu od otvorenog delovanja, poput političkih saveza, ekonomskih mera i ’bele’ propagande do, tajnih operacija poput tajne podrške ’prijateljskim’ stranim elementima, ’crnog’ psihološkog, ratovanja pa čak i podsticanja podzemnog otpora u neprijateljskim državama.

Ako išta predstavlja srž pogleda na svet do skoro vladajuće bele anglosaksonske protestantske klase (tzv. WASP-ovaca), onda je to upravo navedeni odlomak (istina, Kenanovo poreklo je bilo škotsko-irsko, ali sredina i elitno obrazovanje su učinili svoje). Skepsa prema „dobroti” ljudske prirode, pomirenost sa palošću ovog sveta, prihvatanje nadmetanja kao datosti ljudskih, pa tako i međunarodnih odnosa. Sve što je manje-više sadržano i u devizi „neka borba bude neprestana”.

TROSTRUKA DEMOBILIZACIJA

I kao što je ovako surovo realan pogled na svet predstavljao jedan od stubova anglosaksonskog globalnog (zemaljskog) uspeha tokom proteklih vekova (počev od uspona Engleske pod Elizabetom Prvom, pa sve do jednopolarnog poretka pod vođstvom SAD), slično tumačenje realnosti (u svetosavskoj redakciji) omogućilo je održavanje neugaslog plamena Kosovskog zaveta i svest o neprijatelju, odnosno okupatoru ne samo u crnogorskim brdima, već i u srcima širom srpskih zemalja, tokom viševekovne otomanske najezde sa jedne, i njene cinične zloupotrebe od strane katoličke Evrope sa druge strane.

Baš kao što nas je odstupanje od istinski realnog pogleda na svet, koji ne priznaje „osnovnu razliku između rata i mira”, vodilo u opštu demobilizaciju posle ratova i posledične nacionalne katastrofe. Tako smo se, zagledani u ideal jugoslovenstva, sami sebi stavili koprenu preko očiju koja nas je sprečavala da vidimo s kim se to zapravo ujedinjujemo, nacionalno demobilisali u prvoj Jugoslaviji, i trebalo je da prođe više od 15 godina pre nego što nas je Crnjanski pozvao, nažalost nedovoljno uspešno, da se osvestimo i počnemo, konačno, da na naše političke probleme gledamo „sa čisto srpskog stanovišta”.

Tako su, nažalost, samo deceniju kasnije, neki među Srbima, zagledani u ideal besklasnog društva koje (u svetloj budućnosti) navodno briše sve nacionalne, verske pa i kulturne razlike, sprečili svoje sunarodnike da izvuku odgovarajuće pouke iz genocida Drugog svetskog rata i uterali ih u na lažima zasnovano i neprirodno novo „bratstvo i jedinstvo”, u mnogim slučajevima sa bivšim – a i budućim – dželatima. Pa je mnoge Srbe pucanje SFRJ po versko-nacionalnom ključu zateklo nespremnim (mnogi među njima ni dan-danas nisu sposobni da se sa istim suoče ili pomire).

Tako su, na krilima „demokratskih promena” u novom veku, mnogi među nama, zagledani u utopiju zvanu EU, bili čvrsto uvereni da se konačno pojavio zemaljski raj, gde „vuk i jagnje zajedno će pasti, i lav će jesti slamu kao vo”. Odnosno, gde će Hrvati prestati da budu to što jesu naspram Srba čim postanu EUropljani, dok će se Kosovo, „kao demokratsko pitanje”, maltene samo od sebe rešiti. Pa smo čak u to ime rasformirali vojsku i rasprodali industrijsku supstancu države „prijateljima” koji je trebalo da nas, valjda iz dobrote svojih srca i liberalno-demokratskih obzira, velikodušno dignu iz pepela i učine nas bogatim, uspešnim i „dosadnim poput Švajcarske”.

ZAVEDENI IDEJOM O „SVETLOJ BUDUĆNOSTI“

Kao što su, pomalo uljuljkani Dejtonom (a neki, pod tim izgovorom, i raznim stranim valutama), pojedinci olako bili spremni da pristanu na odstupanje od njegovog slova, odnosno da se ne bore dovoljno čvrsto za njegovo očuvanje, zadovoljavajući se očuvanjem njegovog „duha”, koji je, u redakciji razarača SFRJ, podrazumevao ponovno uterivanje Srba u novu, centralizovanu mini-(J)utopiju, pod vlašću istih onih – domaćih i stranaca – koji su bivšu veliku državu i razorili.

Kao što neki od nas smatraju da će nam „razgraničenje” sa viševekovnim, dokazanim neprijateljem (dovoljno je samo pogledati položaj Srba ne samo na KiM, već i u etnički netrpeljivoj Albaniji) doneti „trajni mir”, a ne, osim dobrovoljnog odricanja od upravo onog duhovnog jezgra koje nas je neprestano mobilisalo tokom viševekovne borbe za slobodu, i pomeranje granica isključivo u njegovu korist, što će on, odnosno njegovi pokrovitelji, koristiti isključivo kao odskočnu dasku za dalje napredovanje protiv nas.

EU, Jugoslavija, Dejton – bili smo zagledani u „svetlu budućnost” i „trajni mir”, dok su svi oko nas, poput ustaše koji je mučio a zatim i zaklao Vukašina iz Klepaca – „radili svoj posao”. Nema opstanka, a kamoli napretka, bez svesti o „borbi neprestanoj”. Moralisanje, signaliziranje vrline zarad političke korektnosti ili dopadanja drugima, uzdanje isključivo u tuđe projekte umesto na prvom mestu „u se i u svoje kljuse“ – recepti su za propast. Pogotovo u sadašnjem dobu globalnih previranja, sa sve crnjim oblacima na horizontu.

Ne moramo da nekritički prihvatimo američke recepte neprestane, aktivne subverzije i podrivanja drugih, niti njihove „bele” i/ili „crne” metode (mada, s kojim bi nas pravom oni mogli kriviti ako bismo rešili da ih doslovce kopiramo). Dovoljno je shvatiti da na ovom svetu nema odmora, ni predaha, ni vremena za opuštanje, ni „trajnih rešenja”, i da se sopstvena realnost kreira svakog dana, sata i minuta.

Da je ne bi kreirao ili ukinuo neko drugi.

(Standard)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *