Борба за монопол на лаж

Borba za monopol na laž

15 marta 2018

Piše: Filip Rodić

Znaćemo da je naš program dezinformacije uspešan kada sve u šta američka javnost veruje bude neistinito.“ Varate se ako mislite da je ovu rečenicu izgovorio predsednik Rusije Vladimir Putin, šef ruske diplomatije Sergej Lavrov ili neki od njihovih „trolova“. Usta iz kojih su izašle ove iskrene reči pripadaju nekadašnjem šefu CIA Vilijamu Kejsiju i izgovorio ih je, prema svedočenju tadašnje analitičarke u Beloj kući Barbare Honeger, februara 1981. tokom jednog od njegovih prvih sastanaka sa tek izabranim predsednikom Ronaldom Reganom. Kejsi je ovo rekao odgovarajući na predsednikovo pitanje o tome šta smatra svojim ciljem na mestu direktora Agencije.

Kako je, onda, moguće da su priče o „lažnim vestima“ u fokus javnosti dospele tek više od 30 godina pošto je direktor CIA njihovu proizvodnju postavio kao glavni cilj svog rada? Zato što je dve i po decenije od pada Berlinskog zida i dezintegracije SSSR-a hegemonija američke elite ugrožena i na globalnom nivou, i na domaćem prostoru – unutar SAD i vazalnih država. Njihov monopol na informisanje javnosti srušio se usponom rivalskih sila, Rusije i Kine, koje su postale dovoljno moćne da Americi pariraju ne samo u ekonomskom i vojnom nego i u informacionom domenu, ali i pojavom brojnih alternativnih medija na internetu.

EVROPSKA BORBA PROTIV RUSKOG KANCERA 

Dok su s one strane Atlantika brojni istražni i drugi komiteti pre svega posvećeni borbi protiv „trolova“ i „stranih agenata“ oličenih pre svega u RT-u i „Sputnjiku“, čiji se rad na razne načine otežava i onemogućava, na domaćem frontu njihovi evropski saveznici, zahvaljujući još koliko-toliko stabilnoj situaciji kod kuće, angažovani su na „informativnom radu“ na Balkanu i istoku kontinenta. Dok američki „Ajreks“ (zvanično neprofitna nevladina organizacija za profesionalizaciju i razvoj medija) ne sakupi snagu da se vrati u Srbiju i obnovi svoj rad na stvaranju još nezavisnijih medija, prazninu bi trebalo da popune evropski igrači predvođeni Jedinicom za evropske strateške komunikacije („Stratkom“) pokrenutom u okviru Evropske službe za spoljne poslove juna 2015. sa primarnim zadatkom da se bori protiv „ruskog propagandnog uticaja“ na ono što briselska administracija naziva „zemljama istočnog susedstva“ (Azerbejdžan, Belorusija, Gruzija, Jermenija, Moldavija i Ukrajina), kao i na prostoru same Rusije. Iako je prvobitno planirano da „Stratkom“ bude angažovan samo na istoku kontinenta, formirana su tri posebna tima zadužena za sever, jug i Zapadni Balkan. Pojedine države članice EU (uključujući i Hrvatsku, Rumuniju, Veliku Britaniju i neke druge zemlje) zatražile su od šefice evropske diplomatije Federike Mogerini prošlog novembra da se znatno pojača rad jedinice na Zapadnom Balkanu, pre svega u Srbiji, gde je neophodno „najsnažnije suprotstavljanje ruskoj propagandi“. Posebnu pažnju potrebno je posvetiti Srbiji jer je ona, kako ocenjuju zapadni „stručnjaci“, „najverniji vazal Rusa na Balkanu“ („Dojče vele“ 15. novembra 2017). Da je Srbija „ruski vazal“ nemačkim ekspertima nedvosmisleno ukazuje činjenica da je ona „jedna od malobrojnih zemalja u regionu koja nije uvela ekonomske sankcije Rusiji“, što „možda objašnjava od čega Srbija uopšte živi“. S obzirom na to da nemački eksperti ne vide da to što Srbija nije uvela sankcije Rusiji suprotno sopstvenim interesima, dok je Nemačka to učinila po cenu gubitka milijardi evra i zarad tuđih interesa, govori upravo da nije ničiji vazal (dok Nemačka to, možda, i jeste), jasno je zašto veruju da je podrška Rusiji u našoj zemlji poslednjih godina porasla samo zahvaljujući prisustvu „Sputnjika“, a ne zbog, na primer, ravnopravnog partnerskog odnosa koji Moskva ima prema Beogradu (kao i sa drugim svetskim akterima), za razliku od Berlina, Brisela ili Vašingtona.

Zanimljivo je i ko za „Stratkom“ sastavlja listu medija koji šire tzv. lažne vesti. Radi se o organizaciji „Kremlin voč“ u okviru tink-tenka „European values“ koji finansiraju Džordž Soroš i njegov Fond za otvoreno društvo.

VERNOST KRALJICI 

U ovom kontekstu medijske ofanzive treba posmatrati i povratak britanskog javnog servisa „Bi-Bi-Si“ u Srbiju. Ovaj medij, koji se nije baš proslavio po objektivnosti ni tokom škotskog referenduma o nezavisnosti, kada je trebalo zaista da objektivno informiše one koji ga plaćaju, a ne samo da drugima širi propagandu u interesu Londona, Srbiju je napustio 2011, kada je ugašen radijski program na srpskom, albanskom i makedonskom jeziku. Koliko objektivni i u čijem interesu treba da rade novinari srpskog servisa najbolje govori tvit koji je povodom zaposlenja objavio jedan od njih, inače vrlo ugledni kolega. „Dragi svi. Od sutra stupam u službu Njenog Veličanstva Elizabete II u svojstvu skromnog novinara u BBC Srbija“, napisao je ovaj novinar nesvestan i za koga radi, a i kada se u srpskom jeziku pišu velika slova. U svoj svojoj skromnosti, on je iskreno rekao da je njegov posao da širi interese jedne političke figure koja, u ovom slučaju, predstavlja ceo establišment, a ne da izveštava istinito, u opštem javnom interesu, što nalaže novinarski kodeks. Ovo je isto kao kada bi neki novinar RTS-a rekao da radi za Aleksandra Vučića, ili njegov kolega sa RT za Vladimira Putina. Već ovaj primer ukazuje da „neprofitni“ zapadni stručnjaci koji žele da „profesionalizuju“ naše novinarstvo za cilj možda nemaju stvaranje nekakve nepristrasne medijske scene, nego ponovno uspostavljanje izgubljenog monopola na propagandu. Da im je do toga stalo, potrudili bi se prvo da to sprovedu kod svoje kuće, ali to ne rade. Setimo se samo „Panamskih papira“ i kako su u tom slučaju postupili „najnezavisniji istraživački novinari“ koji su „zarad javnog interesa“ objavili samo probrani deo dokumentacije do koje su došli, za razliku od „putinovskog bota“ Džulijana Asanža koji je uvek objavljivao sve.

Takođe, treba se zapitati i koliko objektivnosti i otpornosti na lažne vesti imaju oni što objavljuju vesti pozivajući se na opskurne izvore poput Londonske opservatorije za ljudska prava za koju postoji osnovana sumnja da nema nikakvih kredibilnih izvora informisanja iz Sirije ili na „opozicione sajtove i postove na društvenim mrežama“ na koje se, na primer poziva britanski „Gardijan“ kada piše da su „desetine hiljada Rusa silom naterane“ da dođu na predizborni miting Vladimira Putina na jednom moskovskom stadionu (procenjuje se da je skupu prisustvovalo oko 130.000 ljudi). I tako dalje, i dalje i dalje…

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *