BORIS DEŽULOVIĆ: Ne zna svet kakvo sam ja srpsko đubre

BORIS DEŽULOVIĆ: Ne zna svet kakvo sam ja srpsko đubre

24 marta 2014

1368178811_slika Boris DežulovicPriznanja se dodeljuju za najviša dostignuća evropskog novinarstva u više kategorija – istraživačko novinarstvo, reportaža, komentar te inovacije u novinarstvu, uz specijalnu nagradu za izuzetne rezultate, uključujući uređivačku politiku – a Dežulović je nagrađen u kategoriji komentara, za tekst “Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini”, koji je lani u Globusu objavio povodom godišnjice pada Vukovara. Istu nagradu lani je dobio Nikos Chrysoloras, novinar grčkog lista Kathimerini, za tekst “Zašto Grčka mora ostati u Evrozoni“.

Između više od 400 nominovanih novinara, Dežulovića je izabrao međunarodni žiri urednika iz Reutersa, francuskog Le Mondea, španskog El Paisa, danskog Jyllands-Postena i ruskog The New Timesa, pod predsedanjem znamenitog britanskog novinara Harolda Evansa, bivšeg urednika lista Sunday Times, koji je na ceremoniji utvrdio da bi “bez hrabrog novinarstva ljudi ostali slepi, neosetljivi i neznalice“.

Uz Dežulovića, nagrade su u različitim kategorijama dobili istraživački tim Reutersa (Steve Stecklow, Babak Dehghanpisheh i Yeganeh Torbati), potom Sergej Hazov za tekstove u ruskom The New Timesu te Espen Sandli i Linn Kongsli Hillestad iz norveškog Dagbladeta, dok je specijalna nagrada pripala Alanu Rusbridgeru i Wolfgangu Büchneru, glavnim urednicima britanskoga Guardiana i nemačkog Spiegela – koji su objavljivanjem dokumenata Edwarda Snowdena otkrili svetu američko špijuniranje tog istog sveta – te neretko cenzurisanom turskom novinaru Yavuzu Baydaru za borbu za slobodu medija.

Dežulović je novinarsku karijeru počeo u splitskoj Omladinskoj iskri, a nastavio kao reporter Nedjeljne i Slobodne Dalmacije. Jedan je od osnivača Feral Tribunea, a od 2000. stalni je kolumnista Globusa. Komentator je Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije te sarajevskog Oslobođenja i ljubljanskog Dnevnika.

Da počnemo s kolokvijalnim pitanjima: jesi li očekivao ovu nagradu i koliko ti intimno znači?

– Nisam očekivao, zaista. Lani me nazvala draga prijateljica Brankica Petković iz ljubljanskog Mirovnog inštituta i pitala bih li imao nešto protiv da me nominira za European Press Prize. Ona je obavila sve, izabrala je tekst, prevoditeljica Olga Vuković ga je prevela, i ja sam već zaboravio na cijelu stvar kad je stigao mail iz Londona.

Koliko mi znači? Prije svega, potvrda da ti pisanje vrijedi i izvan malog jezika u kojemu glavinja. Kad ti to potvrdi sir Harold Evans, živa legenda britanskog novinarstva, koji je predsjedao žirijem, to mogu značiti samo dvije stvari: ili si zaista malo bolji od ostalih, ili je prevoditeljica Olga mnogo bolja od tebe.

Kako je izgledao ceremonijal dodele nagrade?

– Tipično britanski opušteno, iako na ekstremno neopuštenom mjestu. “Uloga i mjesto novinarstva danas? Evo vam ga“, rekao sam pokazujući kroz prozor londonskog sjedišta Reutersa, okruženog staklenim tornjevima J. P. Morgana, Barclaysa i ostalih financijskih čudovišta. Voditelj BBC Todaya Justin Webb malo se zajebavao s Obamom i Putinom, a sir Harold Evans podsjetio na neke zaboravljene tajne novinarskog zanata, među kojima i onu o novinaru kontra struje, u stalnoj borbi protiv uvriježenih istina i trajnom nesporazumu s populizmom i popularnošću.

Nagradu si dobio za tekst o Vukovaru, u kojem zaključuješ da je taj grad “uzalud pao”. Možeš li, za one čitatelje koji nisu čitali taj tekst, ukratko izneti svoje viđenje današnjeg Vukovara, a posebno tenzija oko dvojezičnih ploča? Ima li Vukovara i kakav je on danas? Zašto je “uzalud pao”?

– Uzalud je pao, naravno, jer je pao samo zato da bude pali grad-heroj, ništa drugo: da bude živi spomenik, ispražnjen od svakog života, svakog dakle drugog razloga za postojanje izvan tog ratno-spomeničkog, samo i isključivo kao mjesto – kako kažu – posebnog pijeteta, odnosno posebne prijetnje. U kolektivnim mitologijama pali heroji ugrađuju svoje živote u naše budućnosti, i ako nema te budućnosti – ako će u Vukovaru stalno biti zima 1991. – onda je, jebiga, i matematički uzalud pao.

Mlađi čitatelji možda i ne znaju da si 1991. bio poslednji (ili prvi) hrvatski novinar koji je uspeo ući u već okupirani Vukovar, nakon čega si u Slobodnoj Dalmaciji objavio antologijsku reportažu. Po internet forumima neki ti i danas prigovaraju taj ulazak u okupirani grad, jer da si time tobože oskvrnuo uspomenu na Vukovar. Kako komentarišeš takve optužbe?

– Nije ta reportaža toliko vrijedna kao dokument toga vremena, koliko ovoga današnjeg, internetskog: desetak godina već oko nje se isprepliće cijela urbana legenda, zna se već kako sam na tenku JNA, s flašom rakije u jednoj ruci i četničkom zastavom u drugoj, ušao u sravnjeni grad, kao što se znaju sve ostale istine toga vremena. I kao što iz toga doba još uvijek postoje kompleti novina, koje svatko u svako doba može uzeti i pročitati samu reportažu. Ako, jasno, to nije previše različitih slova na jednom mjestu.

Za svoje pisanje u svetu dobijaš nagrade, a kod kuće sudske tužbe i vređanja anonimaca po internet forumima. Je li to pomalo šizofreno i kako sebi objašnjavaš i pomiruješ te dvojnosti publike koja te čita?

– Lako. Ne zna svijet kakvo sam ja srpsko đubre.

Tvoj komentatorski kolega Ante Tomić nedavno je zbog svog pisanja usred Splita zaliven kantom govana. Skupa s njim, i ti i drugi istaknuti kolumnisti neretko završavate kao likovi tobože duhovitih grafita po splitskim zidovima. S obzirom na taj kontekst, kako ti je živeti i raditi u Splitu?

– Znaš kako kažu: grad ne čine kuće, već ljudi. Pa ako je ikad i igdje bila šteta što je tako, onda je to danas u Splitu. U kojemu si suštinski jednako najebao ako si kasnih sedamdesetih pustio dugu kosu, ili tridesetak godina kasnije drugačije mišljenje. Ovaj grad se zapravo panično boji drugačijih, i to je kolosalno tužno. Toliki grad, pa se boji. Ljudi, ne bojte se Ante Tomića, on to samo tako piše po novinama.

Mnogi koji te zbog tekstova proglašavaju “hrvatomrscem” ne znaju ili ne pamte da si još u ranim “feralovskim” godinama satirički ismejavao mnoge manjkavosti i gluposti tadašnjeg jugoslovenskog socijalizma. Pa da te pitam kao premijera Milanovića u Australiji: Tito ili Tuđman? Odnosno, titoizam ili tuđmanizam? Ko ili šta od njih predstavlja bolji i zahvalniji objekat za satiru?

– Ni Tito ni Tuđman, hvala na pitanju. Lijepo je to naknadno mitologiziranje, potreba ljudi da se usidre u mirnoj prošlosti, i ja je zaista razumijem. Ali nije ta Juga bila baš arkadijska videoigrica, i mit o njoj je zapravo priča o onome što se dogodilo poslije, kad nam je taj mit tako očajnički zatrebao. Zato, ni jedan ni drugi. Makar je Tito bio zahvalniji za satiru, naprosto zato jer je bio zajebaniji igrač. Tuđman je, sâm kao Titova fotomontaža, bio prvoloptaški. Slab protivnik.

Skupa s Predragom Lucićem, autor si znamenite enciklopedije “Greatest Shits: Antologija hrvatske političke gluposti”. Šta bi rekao za hrvatsku političku glupost: posustaje li ona ili je još žilava?

– Pitaš me to dok jedan od utjecajnijih hrvatskih portala mrtav ozbiljan objavljuje senzacionalno otkriće kako Srbi potiču s Mjeseca, ili kako Zemlja nije okrugla, već ravna ploča pod staklenom kupolom u kojoj nas kontroliraju Židovi. Halo?

Od unutrašnjopolitičkih tema ne možemo pobeći od krize, čini se kao da je Hrvatska beznadežno zaglavljena. Vidiš li na domaćoj političkoj sceni kakav izlaz ili kakvu figuru ili stranku koja bi nas mogla povesti prema “svetlu na kraju tunela”?

– Cijelo vrijeme jebe nas zapravo to svjetlo na kraju tunela. Posve predani prošlosti, hrabro nadiremo unazad i unatrag, pa nam ulaz kroz koji smo ušli u mrak tunela izgleda kao svjetlo na njegovu kraju. Onda opet krenemo naprijed, sve dok nam vođa odjednom ne poviče: “Ljudi, pogriješili smo pravac, svjetlo je iza nas!“ I tako pet stotina godina.

Da li bi eventualna Karamarkova pobeda na budućim izborima značila povratak Hrvatske u Tuđmanove devedesete, ili nešto još gore od toga?

– Nešto još gore od toga.

Od spoljnopolitičkih tema trenutno je najaktuelnija kriza u Ukrajini. Koje je tvoje viđenje te krize? Postoje li tamo uopšte “dobri momci” ili samo različite nijanse “loših momaka”?

– Da, Putin je poput Miloševića ili Hitlera, klasični bad guy, nema tu previše sumnje – dolje Putin!, dolje zločinačka agresorska Rusija!, sve kako već ide, to smo dakle riješili – ali što ćemo s drugom stranom? Što ćemo s ukrajinskom vrhuškom koja s istim Putinom na tenku grozničavo trguje i kupuje plin, dok je još na popustu? Što ćemo s nimalo malobrojnim ukrajinskim neonacistima što dižu desnice u zrak, što ćemo s hladnokrvnim ubojicama među samim demonstrantima na Majdanu, što ćemo, recimo, sa zakonom o zabrani ruskog jezika?

Što ćemo s osjećajem da gledamo nimalo nevinu Tuđmanovu Hrvatsku u nesumnjivo pravednom ratu protiv Miloševićeve Srbije? Što s osjećajem da znamo što se događa i što slijedi, jer smo sve to već vidjeli? Što kad se tako prepoznamo među Ukrajincima koji drugačije misle, a koje još nigdje niste čuli ni vidjeli?

U sklopu ceremonijala dodele nagrade u Londonu održana je i rasprava o budućnosti evropskog novinarstva. Možeš li nam ukratko preneti glavne teze rasprave i eventualne zaključke: kakva je budućnost novinarstva? Bi li mladima savetovao da se bave žurnalizmom?

– Tomorrow, naravno, doesn’t belong to us, ali dok još ima sadašnjosti, podsjetio bih na dobrog, starog Indra Montanellija, jednog od najvećih talijanskih novinara dvadesetog stoljeća, koji je običavao govoriti kako je “bolje baviti se novinarstvom nego raditi“.

Kao nagrađivani intelektualac sad već evropskih razmera, što bi uopšte savetovao mladima danas u Hrvatskoj? Da ostaju ili da beže?

– Gdje, jebiga, da ostanu? I gdje, još jebigije, da bježe?

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *