Бошњачки напад на име Српске директно је у функцији притиска да се БиХ угура у НАТО

Bošnjački napad na ime Srpske direktno je u funkciji pritiska da se BiH ugura u NATO

1 februara 2019

Piše: Nenad Kecmanović

HAJDE da odmah kažemo! Tekuća kriza oko napada i odbrane imena Republike Srpske direktno je vezana za uključivanje BiH u NATO.

Zabunu je izazvao Bakir Izetbegović jer nije shvatio igru.

Već godinama se nagađa kojim redoslijedom će pravoslavno-slovenske, te samim tim rusofilne zemlje zapadnog Balkana (CG, BiH, BJRM, Srbija) biti utjerivane u zapadni vojni savez.

Sa zagrijavanjem hladnog rata postupak evroatlantskih integracija je u onom „evro“ – usporen, a u onom „atlantski“ – ubrzan. Dok su iz jedne zgrade u Briselu uslove umnožavali, iz druge su ih ukidali pred tobožnjom prijetnjom ruske invazije. Opasnost, doduše, više nije crvena nego bijela, ali svejedno je ruska.

Sada već znamo i redoslijed: CG je ugurana u NATO, BJRM samo što nije, neka se pripremi BiH.

Naizgled, za kraj je ostavljen najlakši zalogaj. Bošnjaci jedva čekaju da uđu u NATO, Hrvatima je matica već tamo, a zajedno čine većinu u BiH. Dakle, pridruživanje bi se lako izvelo dilom poslanika SDA i HDZ u parlamentu, pa i „građanskim referendumom“. Za Srbe, ko te pita, po istoj shemi kao i prilikom secesije BiH od SFRJ 1992. Međutim, 2019. već četvrt vijeka postoji i Republika Srpska, koja ima svoj ustav, parlament, vladu, predsjednika itd., itd. Štaviše, HDZ BiH je u međuvremenu promijenila saveznika, i njen lider je zbog saradnje sa vladajućom koalicijom u RS stigmatizovan kao „mali Rus“.

Da po NATO-integracije situacija bude još gora, na izborima prije tri mjeseca trijumfovala je Dodikova nekooperativna garnitura, kojoj se potom pridružila i glavnina opozicije. Jednoglasno su donijeli skupštinsku rezoluciju o vojnoj neutralnosti.

Njihov lider, koji će tokom godine biti i na čelu BiH, rekao je da će slijediti vojno neutralnu „maticu“ Srbiju i da neće podržati ništa što je u vezi sa NATO-om. A što je najvažnije, sva istraživanja pokazuju da je srpski narod u velikoj većini protiv atlantskih integracija i pride je još i tradicionalno rusofilan.

Pokušaj da se aktuelna etapa pridruživanja NATO (Akcioni plan MAP) progura iza leđa novog Predsjedništva BiH, kroz stari sastav Savjeta ministara na čelu sa bošnjačkim „premijerom“ Denisom Zvizdićem, propao je već pri usvajanju dnevnog reda.

Šta da rade u briselskoj centrali NATO-a? Najjednostavnije je promijeniti Aneks 4.

Američki tvorci Dejtonskog sporazuma inače smatraju da ustav BiH imaju pravo da mijenjaju prema svojim tekućim potrebama. Nisu li to činili već 25 godina („duh Dejtona“, „funkcionalnija BiH“, „donio mir a ne rješenje“, „Dejton 2“ i sl.) pa zašto ne i ovog puta.

Polovinom januara su izvjesni Mekgvajer i Šerba u veoma uticajnom američkom časopisu „Nacionalni interes“ pozvali su SAD da „udari na Dejton“zbog toga što Rusima otvara prostor da blokiraju (evro)atlantske integracije, za kojim, tobože, čeznu svi u BiH. Pridružio im se Erdogan, koji se udaljio od SAD i primakao Rusiji, ali kad se radi o Alijinom amanetu – nema promjene.

Da li je Bakiru (Alije) Izetbegoviću neko dao mig ili je on tako shvatio kontekst, tek eto i on se javio se za riječ:

„U Republici Srpskoj ne žive samo Srbi, a konstitutivni Bošnjaci i Hrvati u njenom imenu se i ne pominju“.

Bila je to otprilike argumentacija kojom je potkrijepio svoju inicijativu za promjenu imena RS, spremljenu, kako je najavio, za Ustavni sud BiH.

Ideja nije originalna jer se javila još u Tihićevom mandatu u Predsjedništvu BiH, ali je povučena prije no što je pretočena u formalnu apelaciju.

Kao glavni kontraargument Srpska navodi da u Dejtonskom sporazumu ne piše samo da BiH čine dva entiteta nego i, eksplicite, da je jedan od njih Republika Srpska. To i nije baš neki adut, jer američko rušenje Dejtona počelo je sutradan po potpisivanju u Parizu, a u Ustavnom sudu BiH odlučuju inostrane sudije koje slijede njihove instrukcije.

Otuda je najubojitiji dio srpskog odgovora stigao sa sastanka svih parlamentarnih stranaka u Banjaluci.

„Čim Bakir preda poštu na adresu Ustavnog suda u Sarajevu, biće sazvana vanredna sjednica Narodne Skupštine RS na kojoj će biti otvoreno pitanje statusa Republike u okviru BiH.“

Začudo, dojučerašnji Dodikovi međunarodno kooperativni politički protivnici Govedarica, Čavić, Borenović i dr. stali su iza njega da popune patriotske redove. A onda se dogodilo i nešto još mnogo čudnije.

V.p. Incko, američki ambasador u Sarajevu, zapadni političari u OEBS-u i Davosu, a zatim i premijer Hrvatske osudili su bošnjačku inicijativu, i tako po prvi put stali na stranu Srpske. Očigledno da su svjesni da bi ishitreni pro-NATO potezi u BiH mogli da potpale bure baruta i da su svi globalni i drugi značajni spoljni akteri skloniji taktičkom nadmetanju.

Ruski ambasador u Sarajevu, Ivancov, zato je predložio hitan sastanak Savjeta za implementaciju Dejtonskog sporazuma.

U čemu je Bakir promašio? Svježe iskustvo sa Prespanskim sporazumom pokazalo je da se nije igrati sa identitetskim obilježjima: promjena imena BJRM i kod Grka i kod Makedonaca progurana je „na mišiće“, uz većinske otpore i uz neuspio referendum (nedovoljna izlaznost) i uz korumpirane poslaničke glasove.

U BiH bi sve bilo komplikovanije i riskantnije. Za integraciju BiH potrebno je da se promijeni način odlučivanja, odnosno da se zaobiđe konsenzus, a ime RS ne smeta ako označava praznu ljušturu. Metode „kuvanja žabe“, „igre mačke i miša“„puzajuće okupacije“, svakako imaju prednost.

Uostalom, Srpska je ionako, direktno ili preko matice, opkoljena nato-državama, a „mali Rusi“ u NATO-u bili bi potencijalna „peta kolona“. Elem, NATO i nema potrebe da forsira BiH baš po svaku cijenu, kao što bi to želio Bakir.

Drama oko promjene imena RS će se brzo okončati, ali pojačani pritisci na Srbe da cijela BiH uđe u NATO nastaviće se.

Izjave Incka, Nelzona, Plenkovića te iz OEBS-a, Davosa i dr. protiv Bakirove inicijative, neodoljivo podsjećaju na igru sa šiptarskim taksama na uvoz robe iz Srbije. Iz Brisela i Vašingtona sve energičnije upozoravaju Prištinu da treba da ih ukine, ali Haradinajeva vlada bajagi vodi samostalnu politiku, pa neće. Biće da je isto tako Izetbegović junior „sve izveo na svoju ruku“.

Na kraju će, možemo da se kladimo, i Ramuš i Bakir, popustiti, ali da bi im mentori spasli vazalni obraz, neće morati da se posipaju pepelom. Biće dovoljno da svoje inicjative i odluke „samo privremeno suspenduju“. Najzad, režija im je ipak bila korisna da Srbi i u Srbiji i Srpskoj vide kako im sve mogu„zapržiti čorbu“, ali i da se Srbi testiraju koliko su složni i odlučni u odbrani nacionalnih interesa.

U muslimanskom Sarajevu su podijeljeni. Dok se jedni ponose Bakirom što je, makar i u neznanju, pokazao da ima petlje da zaprijeti, drugi su uplašeni što je naljutio zapadne mentore.

Tači je onomad rekao: „Albancima su odnosi sa SAD važniji od granica“. Važniji su i Bošnjacima od imena Republike Srpske, samo Izetbegović nije znao tako lijepo da kaže.

(Sve o Srpskoj)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *