Брисање трагова српског језика

Brisanje tragova srpskog jezika

13 oktobra 2016

reg-cirilica_620x0 54

Piše: Dr Jelica Stojanović

Srpski jezik i ćirilica u Crnoj Gori dovedeni su do ruba ponora i bezdana, gonjeni bezumnom željom za uništenjem jedinog po čemu je Crna Gora bila oduvijek prepoznatljiva i u čemu se odslikava cjelokupna njena istorija. Zato posebno treba da pohvalimo projekat Sačuvajmo srpski jezik, koji već duže vodi Politika, a kojim su obuhvaćeni svi prostori srpskog jezika kao jednako važni i neodvojivi.

Prema novom projektu crnogorskih vlasti treba otćutati svu dosadašnju istoriju (odnosno praviti se da ne postoji) i konstruisati novu stvarnost iz koje (i u skladu sa kojom) se stvara (i piše) nova istorija. A u tu novu stvarnost i u to rađanje nove istorije, nikako se ne uklapaju srpski jezik i ćirilica, kao nepobitni svjedoci šta su današnji prostori Crne Gore bili, šta nose u svom nasljeđu, kome i čemu su pripadali. Zato se osnovni političko- ideološki projekat, kojim treba potrijeti duhovnost i kulturno nasljeđe Crne Gore, pretvorio u borbu za brisanje tragova srpskog jezika i ćirilice, kao iskonskog i identitetskog srpskog pisma i pisma srpskog etnosa i pisma Crne Gore, i jednog od pisama srpskog jezika, preovlađujućeg, istorijski i kulturološki konstitutivnog.

Prvo je „crnogorski jezik“ inaugurisan formalnopravno, što nije pratio ni pokušaj standardnojezičkog otklona od srpskog jezika, potom se prešlo na pokušaj „unošenja novina“, tj. određenih dijalekatskih crta srpskog jezika koje su proglašavane za „svecrnogorsku i samocrnogorsku normu“, iako se te crte, budući da su nesistematske i sporadične, ne mogu ustaliti u standardu.

Na formalnom planu, počelo je pukim preimenovanjem nastavnog predmeta Srpski jezik u „maternji“ u školama, a u zagradi „srpski, crnogorski, hrvatski, bošnjački“. „Obrazloženja“ za promjenu imena jezika u Crnoj Gori bila su sasvim izvanlingvistička, antiistorijska, politikantsko- ideološka: „obrazlažući“ da „svak ima pravo da zove jezik svojim imenom“, zatim da svaka nacija ima pravo da svoj jezik zove „imenom nacije“.

Nakon referenduma (2006) nastupio je novi „argument“: jezik mora i treba da se zove po imenu države.

Šta bi to trebalo da bude, a pogotovo šta jeste, „crnogorski jezik“ niko nije mogao da zna (kako tada, tako i danas). Tek kasnije su, 2010. godine, odštampani Gramatika i Pravopis „crnogorskog jezika“. Za Gramatiku je utvrđeno da predstavlja prepisanu Gramatiku hrvatskog jezika za srednju školu. Autori i Gramatike i Pravopisa jesu Hrvati (Silić i Pranjković), Ukrajinka (Ljudmila Vasiljevna) i Adnan Čirgić iz Crne Gore. Kako u Crnoj Gori nije bilo nikog sa diplomom „crnogorskog jezika“, to je 2011. godine Ministarstvo za prosvjetu i nauku organizovalo kurs za obuku „crnogorskog jezika“, koji je trajao dva dana (tj. 180 minuta), a „polaznici“ su dobijali potvrdu da su pohađali seminar „Crnogorski jezik u nastavi“ i time sticali „pravo“ da ga predaju.

I ono što je u formalnopravnom dijelu srpski jezik i zadržao („jezik u službenoj upotrebi“; „uklopljenost“ i sabijenost u okviru četvoroimenog naziva nastavnog predmeta), nastoji da se smanji i uništi, prećuti i ignoriše, svakodnevno, u praksi. Vlast i njihov sistem ponašaju se kao da srpski jezik u Crnoj Gori ne postoji i kao da nije ni postojao. Cilj je naviknuti cijelu Crnu Goru na drugo ime za jezik, makar posredno, zaobilazno. Kada otvorite sajt Vlade Crne Gore, Ministarstva prosvjete i Ministarstva nauke, Univerziteta Crne Gore, Filozofskog fakulteta, i tako redom, za opciju „kontakt“ možete da odaberete od jezika: crnogorski jezik, engleski jezik. Kako proishodi, sa zvaničnim institucijama u Crnoj Gori možete formalno da uspostavite kontakt jedino na crnogorskom ili engleskom jeziku, ali ne i na većinskom, srpskom jeziku (bez obzira što svi znamo da suštinski to upravo činite na srpskom jeziku).

Iz školskih programa izostavljeni su (= izbačeni) srpski pisci i sadržaji sa predznakom srpski. Predznak „srpski“ naročito se izostavlja kod pisaca sa prostora Crne Gore koji su sami sebi davali srpski predznak (Njegoš, Nikola I Petrović, Stefan Mitrov Ljubiša itd.).

Jedan od velikih problema, o kojem se često govorilo, jeste mijenjanje (čitaj falsifikovanje) istorijskojezičkog kontinuiteta sadašnjih prostora Crne Gore, gdje se sve što je obuhvaćeno teritorijalno prostorom današnje Crne Gore svrstava u „crnogorski jezik“ i „crnogorsko jezičko nasljeđe“ (svi pisci, spomenici: kako period do Balšića, tako i Balšića i Crnojevića nasljeđe, potom Petar I, Njegoš, Marko Miljanov, Paštrovske isprave…).

Što se tiče statusa ćirilice na prostoru Crne Gore danas, u ustavnoj odredbi se istrajava na „ravnopravnosti“ ćiriličnog i latiničnog pisma. U praksi se privodi kraju proces (sve izraženijeg) nestajanja ćirilice: sve što je vezano za javni sektor, potom novine, časopisi, mediji, portali, putokazi, nazivi ulica itd., sve iza čega stoji država, potpuno je okupirano latinicom.

Srbi su prepušteni sami sebi i jednom broju onih koji su posvećeni srpskom jeziku i kulturi – bilo da su iz polja nauke, književnosti, kulture u širem smislu – u pokušaju da očuvaju srpski jezik i da se oni očuvaju u srpskom jeziku u Crnoj Gori. Obaveza je, a i pravo i čast, kako pojedinaca, tako i institucija da brinu o svom nacionu, i, prije svega o srbistici kao nauci, kao i o govornicima srpskog jezika ma gdje da su, te o pravima srpskog jezika i njegovog nasljeđa na svim prostorima, i da se na tom polju treba znatno više angažovati i posvetiti se tom poduhvatu. A jezgro u Crnoj Gori postoji, opstaje, bori se, uprkos svemu.

(Politika)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Sveti Sava says:

    Ajde bre patriJote sjasite vise. Niko nece da se mesa sa Srbima vise. Svima smo se pokenjali u fesic. Crnogorci su ionako Crveni Hrvati a sustina je da svi na ovim prostorima pricamo hrvatski jezik. Mi Srbi smo pricali bugarski pre reforme bazirane na hrvatskim lingvistima.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *