Briselski ili beogradski „konak“?

Briselski ili beogradski „konak“?

12 avgusta 2013

Dragomir-Andjelkovic-ProfilPiše: Dragomir Anđelković

Pre neki dan navršilo se četiri godine od smrti našeg velikog književnika Danka Popovića. On nam je u amanet ostavio niz važnih poruka i pouka o našem nacionalnom karakteru, dubinskim uzrocima srpskih stradanja, ali i o mogućnostima da realno učinimo nešto dobro za svoju naciju. Popovićevo delo je toliko kompleksno i značajno da slobodno možemo da kažemo da ima ulogu jednog od nacionalnih putokaza. A zgodno je da se nekih njegovih elemenata setimo i sada dok se vrtimo u začarenom krugu rekonstrukcije vlasti.

U sjajnoj knjizi „Konak u Kragujevcu“ – u kojoj je kroz priču o knezu Milošu i njegovom okruženju dao presek naše nacionalne sudbine – Danko je upečatljivo opisao ponašanje srpske političke elite 20-ih godina 19. veka. Isti ljudi koji su tokom ustanaka bili junaci spremni da se bespogovorno žrtvuju za narod, tada su se, kao i njihovi naslednici danas, beskrupulozno jagmili za vlast i imovinu. Bedno su se međusobno opanjkavali, besramno dodvoravali knezu Milošu i bez milosti skidali glave u borbi i za najmanju mrvicu ličnog interesa. Međutim, na jednom važnom polju ostali su nepokolebljivi. Radi se o onome što nazivamo patriotizmom!

Kakvi god bili, pripadnici naše tadašnje političke elite nisu padali tako nisko da direktno rade protiv svoje države, odnosno da sa strancima trguju njenim interesima. U nadigravanju oko toga ko će zauzeti koju državnu poziciju ili će se dočepati nekog unosnog biznisa, i te kako su posredno pravili štetu nacionalnim interesima, ali ih ipak nisu ciljno gazili. Tako je bilo jer su još postajale neke granice koje nisu prelazili ni oni koji su iz egoizma bili spremni na razne podlosti. Crkva, država i nacija, još su shvatane kao „svetinje“. Ipak, tako je bilo i stoga što su šire okolnosti uticale na to da patriotizam bude potkrepljen ličnim interesom političke elite.

Pišući o njenim pripadnicima, Popović je tačno konstatovao: „Šta su oni (bili) bez Srbije – niko i ništa; knezovi i kneščići turski. A oni žele da budu svoji. I nemaju kud bez slobodne i samostalne Srbije.” Nažalost, u naše doba svestrane globalizacije, situacija se promenila. Danas pripadnici lokalne elite, ako su spremni da rade za strane gazde, mogu da dobiju svoje mesto i na tuđinskim jaslama a da se formalno ne odreknu sebe i svoje nacije. I pritom da svoje po državu maligne kombinacije ne moraju mnogo ni da kriju!

Ranije su oni koji su bili spremni da „prodaju veru za večeru“ mogli da se „poturče“, ali tada više nisu bili „naše gore list“. Tačno su se znale linije razgraničenja. Sistem međunarodne korupcije i nacionalne devalvacije još nije bio tako razrađen da su razni naši „knezovi i kneščići“ naširoko mogli da rade za Turke ili Austrijance, a da nesmetano ostanu na vrhu državne piramide. Sada mogu! Nemalo srpskih političara danas su lobisti raznih zapadnih centara moći!

Kada se bavimo rekonstrukcijom vlasti, i to je tema koju ne smemo da previdimo. Bila vlada personalno sastavljena na ovaj ili onaj način, to nije od presudnog značaja, ako i dalje neki od njenih pripadnika dobijaju instrukcije iz inostranstva. Tako se nikada nećemo izvući iz gliba u kojem se nalazimo. Jedna stvar je da budemo nacionalno pragmatični – te izbegavamo konfrontacije sa jačima od nas, odnosno na sa njima kolaboriramo kako bismo izbegli veće nevolje – a druga je da se suštinski podredimo tuđinskim interesima. Ne zaboravimo to sada kada biramo nove ministre i pogotovo našeg vrhovnog pregovarača sa EU. Njegov zadatak treba da bude da štiti interese Srbije u Briselu a ne EU u Srbiji. Dok se prisećam reči Popovića, makar se nadam da će tako i biti. Bez toga bi rekonstrukcija bila mrtvo slovo na papiru!

(Novine novosadske)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *