Бруто зарада

Bruto zarada

30 aprila 2017

Piše: Igor Vuković

Za razliku od velike većine razvijenih zemalja u kojima građani svoju zaradu računaju u bruto iznosu, kod nas zaposleni svoju platu računaju neto. Poslovna praksa je da kada se ugovara visina zarade govori se o neto iznosu buduće plate, iako je visina stvarne zarade svakog zaposlenog u Srbiji veća i sastoji se i od pripadajućih poreza i doprinosa.

Stvarnih reformi u našoj državi, između ostalog, neće biti ni dok se ne omogući građanima, da svoje obavezne doprinose za penziono, zdravstveno i osiguranje od nezaposlenosti uplaćuju u privatne fondove.

Opšte je nezadovoljstvo stanjem u zdravstvu i sa penzijama. Sistem podmićivanja je praktično legalizovan u zdravstvenim ustanovama, a kvalitet usluge katastrofalan. Čast izuzecima. Kada se ode kod privatnog lekara izuzetaka nema, svi su uslužni i profesionalni. Drugačije se ponašaju isti ljudi. Ako je neko moralan u privatnoj ordinaciji, a nije u državnoj, znači da je problem u sistemu. Sve navedeno je posmatrano iz ugla finansijera, a to je pacijent. Naravno da bi, u idealnim okolnostima, trebalo biti profesionalac svuda i uvek, ali takvi ljudi su retkost ovog trulog sistema, naročito na mestima koja se finansiraju iz budžeta.

Sa penzijama je još drastičniji primer, jer se svake godine od svega što se stvori u Srbiji odvoji oko 13 procenata da bi se pokrio deficit penzionog fonda. Ovde se može govoriti i o sukobu generacija, jer zašto bi neko ko je mlad plaćao cenu nesposobnosti ranijih generacija. Zar je jedan mlad čovek ne plaća već dovoljno kroz težak dolazak do zaposlenja, loše školstvo, kič i šund na javnoj sceni, pa sad treba i kroz sopstvenu zaradu? Pod pretpostavkom da sve ostane isto, sa demografskim problemima koje Srbija ima, možemo li zamisliti visinu penzije jednog takvog mladog čoveka i da li će je uopšte imati? Zar nekoliko generacija ceo svoj životni vek treba da plaćaju cenu nesposobnosti ranijih ili načinjene greške možemo svi zajedno da ispravimo?

Koliko je bedno stanje u ovim oblastima, pokazuje činjenica da su se uz postojeća pravila, uspešno razvile privatne klinike i privatni penzioni i osiguravajući fondovi. Veći argument od toga ne postoji, jer i pored obaveznih davanja državi, građanin je spreman da investira dodatno u svoje zdravstveno, penziono i osiguranje od nezaposlenosti.

Uvođenjem prava zaposlenima da sami biraju šta će raditi sa svojim novcem, ne samo da bi se potvrdio princip da država treba da služi građaninu, a ne on njoj, već bi se smanjila siva zona po pitanju realnih zarada, gde bi se zaposlenima isplatilo da budu prijavljeni na veći iznos jer bi iskoristili benefite od toga. Sada benefita nema. Kada odete kod lekara, niko vas ne pita da li vam je plata 25 ili 150 hiljada dinara i koliko uplaćujete u fond, usluga je jednako loša. Slično važi za penzije. Nepoverenje u državne fondove je maksimalno.

Naravno, prelazak sa jednog sistema na drugi mora biti postepen, naročito po pitanju penzionih fondova, jer ipak treba pokazati odgovornost za starije generacije, te brigom o njima tražiti podršku za reforme. Model po kome će se postepeno, sa sve manjim obaveznim davanjima za državne fondove omogućiti izlazak iz istih predstavlja najmanje bolno rešenje. Krajnja tačka je ona, u kojoj građani biraju u koje fondove, privatne ili državne, će ulagati celokupan iznos svojih obaveznih davanja.

Nadevene reforme predstavljaju win-win situaciju za budžet i građane. Budžet dugoročno izlazi iz deficita, oslobađa se veliki novac iz BDP-a, podstiče se izlazak iz sive zone kada je nivo zarada u pitanju, a građani sa druge strane dobijaju osećaj poštovanja i kvalitetnu uslugu za svoj novac.

(Napredni klub)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *