Čega se SDP treba bojati

Tweet

Piše: Tihana Tomičić

Koliko se god to nekome svidjelo ili ne svidjelo, čini se da je HDZ dvije godine u oporbi dobro iskoristio za unutarnju organizaciju i mobilizaciju, a s obzirom na to da je Tomislav Karamarko po mentalnom sklopu bivšeg obavještajca čovjek koji voli biti iza paravana, izgleda da je i on svoje osobno vrijeme, koje nije provodio u Saboru, također iskoristio da jača stranku na terenu, i to tako da je na noge digao sve što u stranci ima.

Kao što je Damir Kajin 2009. kada je u Kastvu formirana Kukuriku koalicija rekao da SDP i partneri smo trebaju čekati da im vlast padne u ruke poput zrele kruške, sve je izglednije da ni HDZ neće imati drugačijih želja za iduće parlamentarne izbore. Bujica bi mogla odnijeti sadašnju Vladu ako nastavi po starom, a Karamarko ni kriv ni dužan – ali dobro stranački organiziran – dobiti vlast u ruke.

U tom slučaju, kako se u HDZ-u može čuti, Karamarko bi vjerojatno premijersko mjesto prepustio nekome od svojih ekonomskih stručnjaka, vjerojatno Ivanu Domagoju Miloševiću ili Martini Dalić, kojima bi u pozadini bila stara iskusna tehnomenadžerska ekipa – Nikica Valentić, Franjo Gregurić, vjerojatno i Borislav Škegro, dok bi se sam predsjednik stranke zadovoljio nekim manje istaknutim mjestom, kako i priliči predrasudi koju o njemu vjerojatno svi i imamo. »Njegov je fetiš moć, pozadinsko donošenje odluka, ne slava«, kažu neki u HDZ-u koji tvrde da u HDZ-u upravo prevladava raspoloženje da isti čovjek ne bude i šef izvršne vlasti i partije. Navodno ne žele da im se dogodi, kao SDP-u, da jačanjem Banskih dvora oslabi središnjica, koja je bila desetkovana nakon gubitka vlasti. Govori se i o tome da je Karamarko spreman kandidatkinji za predsjednicu Republike Kolindi Grabar-Kitarović doista prepustiti maksimalnu autonomiju i u kampanji i kasnije, za slučaj da te izbore dobije, budući da zna da jedino tako Kolinda možda izbore može i dobiti, ako bude kandidatkinja šireg bazena birača u centru.

A s obzirom na to da više u HDZ-u i ne kriju da su ih europski pučani i njemački PR stručnjaci uzeli pod svoje, da im kreiraju i politike i medijske nastupe, s otklonom od pretjerane desne ideologije i najagresivnijeg nacionalizma, pa u zadnje vrijeme više nema Kevinih jama i sličnih ekscesa, SDP se ima čega bojati. Polupripitomljeni HDZ koji demonstrira jedinstvo – na saboru u subotu zajedno su bili i Šeks, i Tuđmani, i nešto moderniji kandidati s liste za EP – jednostavno prestaje biti bauk. Za koga? Naravno, ne za birače SDP-a, pa ni HNS-a ni IDS-a, a ni OraH-a ni Laburista, ali da za onaj stari rezervoar birača HDZ-a koji se bio pasivizirao nakon Sanaderova odlaska, bilo zbog pljačke, bilo zbog nedostatka motivacije da uopće prate što se u tada rasutom HDZ-u događa, ali kojih je uvijek – 25 posto. Oni su neko vrijeme spavali, a sada su ti birači ponovno aktivni i motivirani, u prvom redu jer su i sami ostali razočarani Milanovićevom Vladom koja je ipak i njihova Vlada. A što je najvažnije, mada u ovom trenutku vjerojatno još neopipljivo, ne treba zaboraviti niti masu mladih novih birača, koje je odgojila era Ljilje Vokić i ostalih HDZ-ovih ministara školstva, koji su odrasli uz HDZ, kojima je nacionalizam normalan i koji, i kao obični maturanti i klinci, na ulicama viču »za dom spremni« kao dobar dan. HDZ-ovo isfabricirano domoljublje i desnica na srcu za njih je normalna pojava, za njih su SDP-ovci »komunisti«, a s obzirom na to da su sada i konkretno razočarani u lijeve, možda im se svide desni. To su trendovi kojih bi se u SDP-u trebali bojati, naročito nakon što su istraživanja javnosti dokazala da su VSS birači također već napustili SDP.

(Novi list – Rijeka)

Tweet