Čekanjem do razvoja

Čekanjem do razvoja

14 oktobra 2014

Josip jovicPiše: Josip Jović

Četiri velika slova P u Vladinoj retorici označavaju kutove četverokuta na kojem bi trebala niknuti zgrada gospodarskog oporavka i razvoja: povlačenje, privlačenje, prodaja i promjene. Povlačenje bi se trebalo odnositi na europske fondove, no kako stvari stoje i kako dalje teku, puno više novca država uplaćuje u fondove Europske unije nego što iz njih izvlači, možda zbog nesposobnosti državnih institucija, ali možda i zbog politike Europske unije.

Za novac koji izdvajamo u EU već smo mogli izgraditi pelješki most. Ali ne, mi čekamo da se on vrati natrag kako bismo onda eventualno započeli njegovu gradnju. Vrlo simbolično, Srbija je za saniranje posljedica od poplave izvukla iz Unije, iako nije njezina članica, 60, a Hrvatska samo devet milijuna eura. A kako i bi kad su premijer i ministrica vanjskih poslova, dok je još voda ležala u kućama nesretnih ljudi, kazali kako mi nemamo pravo na novac iz tih fondova.

„Privlačenje“ se odnosi isključivo na strane investicije, kao da domaće nisu barem jednako važne i dobrodošle. A nije baš da nismo posljednjih godina gledali pregršt stranih ulaganja i odlaganja i ništa im nije smetala „spora i neučinkovita administracija“. Pa na svakom ćošku su merkatori, ikeje, lidli, bauhausi, ili pak rajfajseni, unikredita, štojermerkiše, societegenerali, erste…

Nismo doživjeli ni jedno značajnije ulaganje u proizvodnju. Brzo su privučeni i „ulagači“ u Inu, Plivu, u sve što je već postojalo i što je bilo profitabilno. I da, tu su i brojne agencije koje za strane mešetare kupuju i preprodaju milijune metara atraktivnog zemljišta, a predsjednik države obilazi američke biznismene nudeći im jadransko podmorje.

Privatizacija, prodaja ili rasprodaja posljednjih ostataka obiteljskog srebra i zlata zaista solidno funkcionira. Otišlo je u zadnjoj ofenzivi državno osiguranje, na redu je posljednja državna banka i autoceste, a onda elektroprivreda, šume i sama država kao takva. Sve to pod firmom kako je država loš gospodar, a prava je istina da su naši državnici (nikako samo ovi aktualni) loši, neodgovorni, sebični i nedobronamjerni gospodari države i zemlje.

Srećom, kad je voda došla do grla, kao da se budi uspavani narod, odlučivši sam preuzeti sudbinu u svoje ruke. Upravo se pokreće još jedan referendum kojim bi se zaustavila tzv. monetizacija autocesta, što je samo drugo ime za prodaju, ali i svega drugog što predstavlja nacionalno bogatstvo i što ne smije biti prćija ovog ili onog ministra, premijera ili predsjednika.

Pri svemu tome na velika se zvona govori o promjenama iliti, što je češće u uporabi, o reformama na koje se svi zaklinju, a da nitko nikada nije točno definirao što reforme točno podrazumijevaju. Ponekad se tu i tamo, i to vrlo sramežljivo, spominje reformiranje lokalne samouprave, odnosno smanjenje broja općina i županija, a da nitko ne pokazuje naročitu spremnost da se to i provede. Sve češće se i otvorenije, međutim, i to pod pritiskom budžetskog deficita, govori o nužnom smanjenju državne administracije i zaposlenika u javnom sektoru, odnosno o smanjenju njihovih plaća, kao i mirovina. Svi napori su usmjereni na to kako smanjiti rashode, a istovremeno što većim poreznim opterećenjima građana i privrede povećati prihode.

No je li to rješenje? Čini se kako su se iskristalizirale dvije opcije gospodarsko-socijalnog razvoja. Jedna se prepušta sudbini i čekanju Godota, odnosno sretnog trenutka da nam konačno krene, i druga koja bi određenim mjerama utjecala na poduzetništvo. Drugim riječima, dok jedni čekaju kišu, drugi bi gradili vodovode.

Hrvoje Marušić, poznati splitski poduzetnik i vijećnik te, što je ovdje važno, predsjednik Zajednice poduzetnika i obrtnika (nacionalnog) HDZ-a u kojoj se stvara gospodarski program ove stranke, koja s razlogom pretendira na vlast, ima drugačiju filozofiju. On se protivi naprosto rezanju koje znači nove brigade u armiji nezaposlenih, a posebno pogubnim smatra dizanje poreza na rad i potrošnju i uvođenje novih, poput poreza na nekretnine.

Kako već jedanaesti kvartal zaredom bilježimo pad BDP-a, što je samo izraz ukupnog pada gospodarske aktivnosti, tom rezanju nema kraja, ukoliko se nešto bitno i hitno ne promijeni na prihodovnoj strani, a put prema povećanju prihoda vodi preko stimulativne porezne politike.

Poreznim olakšicama, i to svih vrsta poreza, vrlo brzo bi se potaknulo, računa Marušić, poduzetništvo, i to prvenstveno ono malo i srednje, čime bi se onda omogućilo da realni sektor prihvati, uz nezaposlene, i ljude iz javnog sektora, koji se tamo pokažu kao višak. Njegova, dakle, filozofija, koja je na prvi pogled apsurdna, jest: manjim porezima do većih prihoda.

I on smatra potrebnim reformirati postojeću samoupravu u pravcu smanjenja broja područnih jedinica, ali i povećanja njihove efikasnosti i nadležnosti. Zašto bi država izdavala građevinske dozvole ili koncesije na pomorskom dobru kad to bolje mogu pojedini gradovi?

Nipošto, Marušićev je stav, a izgleda i HDZ-a kao stranke, da se ne bi smjela koncesionirati već postojeća infrastrukturna državna poduzeća, već bi se trebale davati samo koncesije za nove investicije, i to na principu javno-privatnog partnerstva. Zanimljivo je i korisno da je iz spomenute Zajednice na adrese poduzetnika poslan upitnik s pitanjima što bi oni promijenili u fiskalnoj, monetarnoj itd. politici, čega se do sada nitko nije sjetio.

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *