Четврта страна босанског сукоба

Četvrta strana bosanskog sukoba

21 oktobra 2015

Nenad Kecmanovic 5543Piše: Nenad Kecmanović

U 30-godišnjim ratnim i političkim sukobima tri strane u BiH često se zanemaruje četvrta. Bilo je muslimani i Hrvati protiv Srba. Bilo je i svi protiv svakoga. Sada bi se moglo reći da su Bošnjaci zategli i sa Hrvatima u FBiH i sa Srbima u BiH. Četvrta strana je spoljni faktor. Zaboravljeno je – ako je u konfuznoj situaciji uoči smjene sistema bilo i primijećeno – da se četvrta strana uključila i prije prvih demokratskih izbora.

Kao i u svim tada socijalističkim zemljama, Zapad je zazirao od eventualne pobjede lijevih stranaka kao prokomunističkih ili kriptokomunističkih, jer bi kasnije mogle da izvedu restauraciju bivšeg sistema. A, pošto je socijalizam odavno bio uništio građansku klasu i nije moglo biti građanskih partija, njihovi favoriti bile su nacionalne stranke. Tako je bilo u svim istočnoevropskim zemljama, pa i u SFRJ i u SRBiH. Durakovićev SDP, Antini reformisti, liberali Rasima Kadića i sl. bili su planirani za kasnije, pošto SDA, SDS i HDZ zauvijek poraze „crvene“ neprijatelje u hladnom ratu.

CEPANJE ČETVRTE STRANE
Da li su zapadne političke simpatije prema „beiha“ nacionalistima obuhvatile i neku konkretniju podršku, niko do sada nije pominjao, ali Cimermanov nagovor Izetbegovića da odustane od Kutiljerovog plana i uđe u rat protiv dva jača protivnika jasno je pokazao da se miješaju. Nakon toga dolazi faza razilaženja i unutar četvrte strane: evropska, posebno francuska i britanska diplomatija pokreću seriju mirovnih inicijativa po principu „Bosna cijela iz tri dijela“, ali po instrukcijama SAD, Alija sve odbija.

Kako je rat uzimao maha, „četvrta strana“ i sama se bila podijelila na tri bosanske strane. Prema Hantigtonovom modelu „sukoba civilizacija“ (kulturno-religijskih blokova), moćne zapadnoevropske katoličke države stale su uz Hrvate, bogate arapske i sve muslimanske države uz Bošnjake, a tada nejake pravoslavno-slovenske uz Srbe. Naklonost SAD prema Bošnjacima bila je, objasnio je senator Lantoš, kompenzacija muslimanima na Bliskom istoku za proizraelsku politiku Stejt departmenta.

Diskretna i ograničena američka podrška Bošnjacima u oružju i mudžahedinima protiv VRS i HVO održala ih je na ivici kapitulacije. Onda je uslijedio američko-njemački Vašingtonski sporazum o zatvaranju bošnjačko-hrvatskog fronta i zajedničkom entitetu. I u finalu NATO bombardovanje položaja pobjedničke srpske vojske kako bi se teren priredio za unaprijed zacrtanu unutrašnju podjelu 51:49 odsto i Dejtonski sporazum.

DA SE NISU MEŠALI
Godinu kasnije počelo je čerečenje Dejtona i iz Brisela i iz Vašingtona u prilog centralizacije i unitarizacije: bonska ovlašćenja, uvođenje protektorata, diktatura visokih predstavnika, otimanje nadležnosti, nametanje zakona, smjene političara. Sve u svemu, ispada da je sudbinu BiH krojila više četvrta strana nego sve tri preostale. Nije ni čudo, ta strana bila je vojno, politički, ekonomski itd. nadmoćna u odnosu na druge tri zajedno. Mogla je da udara po svakoj od njih, a za njih je bila nedodirljiva jer je glumila neutralnu „međunarodnu zajednicu“ iako je, dakako, imala svoje interese. Radila je mirotvorno, ali i „nehotice“, „u neznanju“, „slučajno“ itd. raspirivala i usmjeravala sukobe u skladu sa svojom politikom. Nekad jedinstvenom, nekad podijeljenom, uvijek netransparentnom. Šta bi bilo da četvrte strane nije ni bilo?

Da Vatikan preko Kaptola nije u posljednji čas sugerisao Hrvatima da na referendumu podrže nezavisnu BiH, građanskog rata ne bi ni bilo. Da Izetbegovića nije natociljao Cimerman, do unutrašnjeg mirnog razgraničenja došlo bi prije, a ne poslije rata. Da je Brisel poštovao ravnopravnost konstitutivnih naroda, sudbina BiH ne bi se rješavala oružanim, nego političkim sredstvima. Da Njemačka i SAD nisu Hrvate prevarili obećanjem o konfederaciji Federacije sa Hrvatskom, „Herceg-Bosna“ ne bi danas bila tzv. Da Haški sud nije poštedio Bošnjake, oni ne bi sada fantazirali o sebi kao „dobrim Bošnjanima“ i o komšijama kao agresorima. Da OHR pravnim i političkim nasiljem nije revidirao Dejton, Srbi ne bi danas morali da ga rehabilituju referendumom.

Oni koji su se u bosanskoj zavrzlami najviše uzdali u četvrtu stranu najgore su prošli: Bošnjaci su ostali i bez jedinstvene BiH i bez svog entiteta, Hrvati bez konfederacije sa Hrvatskom i trećeg entiteta. A nekooperativni Srbi, koji su se, lišeni jakih saveznika, najviše uzdali u se, jesu otrgnuti od Srbije, ali su bar u prilici da brane dejtonsku Srpsku. Politiku četvrte strane ne treba tumačiti isključivo naklonošću prema nekoj od strana. Ta politika je uvijek bila u skladu sa interesima SAD i satelitske EU, a nikad po mjeri BiH. Sami su se tokom rata vajkali da je međunarodnom priznanju trebalo da prethodi unutrašnji konsenzus, a danas kažu da je stanje pod vlašću OHR gore nego ikada.

Zar nije onda vrijeme da Bošnjake, Srbe i Hrvate puste da se dogovore bez spoljnog uplitanja. Jedino još to nije isprobano, pa vrijedi pokušati. Ako ništa drugo, shvatiće da je miješanje četvrte strane naudilo svima i da bi, da ga nije bilo, bilo manje loše za sve.

(PressRS)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Matija says:

    Bas tako postovani profesore! Uvjek tacno I sa debelim cinjenicama. Bravo, pozdrav.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *