Čime je to Henri Kisindžer oduševio Vesnu Pusić

Tweet

Piše: Davor Krile

Hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić fotografirala se na sprovodu Margaret Thatcher s Henryjem Kissingerom, bivšim američkim državnim tajnikom i savjetnikom za nacionalnu sigurnost. Premda je fotografija poprilično mutna i slabe rezolucije, vjerojatno snimljena mobitelom, šefica diplomacije nije odoljela objaviti je kao ikonu na službenom twitter profilu Ministarstva vanjskih poslova.

U kadru je vremešni Henry usukan, pogrbljen i pomalo mutna pogleda, dočim ga ona vodi pod ruku s licem široka osmijeha.

Krajnje je, međutim, nejasno što nam ovom objavom Vesna Pusić želi poručiti. Alaj tutnjimo? Ja i Henry skupa ratujemo? Dok je Kissingera i sličnih, hrvatski birači nam zapravo i ne trebaju? U svakom slučaju, riječ je o prilično ikonoklastičnoj pozi koja ponosno zanemaruje sve legende i optužbe što ih na adresu Henryja Kissingera već desetljećima izručuju viđeniji svjetski intelektualci, humanitarci i aktivisti za ljudska prava.

Čovjek koji je slavnom Stanleyu Kubricku poslužio kao predložak za čuveni lik dr. Strangelovea, hladnoratovskog manijaka s edukativnim geslom “How I learned to stop worrying and love the bomb“, u svakom je slučaju ime koje je najviše od svih u povijesti unizilo javnu reputaciju Nobelove nagrade za mir. Sarkazam njegova diplomatskog umijeća još od sedamdesetih svodio se na jednostavnu formulu: gdje Henry dođe, tu trava, osim one genetski modificirane, ne raste.

Osim što je svojom gavran-diplomacijom proizveo milijune žrtava, od Vijetnama, Kambodže, Bangladeša, preko Čilea do Istočnog Timora i Bosne, čovjek je zasluženo postao i živući sinonim za zločin bez kazne. Od milja su ga svojedobno zvali Miloševićem s Manhattana, pa je nakon izručenja srbijanskog satrapa Haagu otvoreno postavljano pitanje kad će doći red da za brojne ratne zločine kojima je diljem svijeta kumovao odgovara i Henry Kissinger.

Bio je glavnim junakom knjiga, javnih apela i tekstova niza svjetskih autora na tu temu – od Christophera Hitchensa do Gorea Vidala – pa nije ni čudno da se, sluteći da bi mu mogao postati objektom pažnje, još od prvoga dana oštro protivio osnivanju Međunarodnog suda za ratne zločine. Dok je još radio kao novinar, kolumbijski nobelovac Gabriel Garcia Marquez dokumentirao je Kissingerovu ključnu ulogu u ubojstvu čileanskog socijalističkog predsjednika Salvadora Allendea i režiranju vojnog puča diktatora Augusta Pinocheta.

Živi amblem američke nekažnjivosti

Za Henryja se, međutim, ne lijepe ni deseci poziva čileanskih nacionalnih sudova da svjedoči o brojnim zločinima Pinochetova režima kojima je posredovao. Osim što je živi amblem političke nekažnjivosti, Kissinger je o istom trošku i olinjala zastava američke političke moći.

Jedan je od najvećih igrača u stvaranju novog svjetskog poretka, pobočnik mirotvorne obitelji Bush, štićenik interesnog kruga oko bankara Rockefeller, brižni otac svjetske “nacije bogatih“. Ako je Kissingerova dimenzija moći toliko očarala ministricu Vesnu Pusić da se otrijeznila od svoje poslovične trezvenosti, postoje i efektnija rješenja za demonstraciju iste: slikanje s krstarećim projektilom tomahawk ili nuklearnom bojevom glavom. Ili sa samim gospodinom Luciferom, bez diplomatske kamuflaže.  Autizam hrvatske političke nomenklature je, uglavnom, jako teško razumljiv.

U trenutku kad im birači bijesno okreću leđa zbog upornog zanemarivanja njihovih potreba, u momentu dok jaz između hrvatskog političkog Olimpa i beznađa ovdašnjeg puka postaje sve dublji, njihov osjećaj za mjeru sveden je na besprizorno posezanje za sanaderovskom parolom kako su oni svjetska klasa s puno svjetskih prijatelja, pa ih kreketanje žaba iz naše balkanske provincije uopće ne zanima.

Svijet diplomacije, iz kojega nam dolazi i aktualni premijer, naročito se ispostavlja kao svijet šarenih čardaka i ugođene protokolarne frazeologije, svijet gordog prezira prema podčinjenima i svijet tapšanja po ramenima velikih svjetskih njuški, u apsurdnome nastojanju da se i na naša pritom strusi malo pobjedničkoga vilinskoga praha. Nije nikakvo čudo što taj svijet iz trijumfa jedne ordinarne neofašistkinje na nedavnim izborima za Europski parlament ni uz najbolju volju ne uspijeva iščitati upravo poruku otpora ovdašnjoj političkoj servilnosti svjetskim moćnicima i sve hladnijoj ignoranciji interesa malih ljudi.

U neku ruku naši političari i nisu u krivu: slikanje i druženje s bogatim gospodarima svijeta njih doista sigurnom rukom vodi u osobno blagostanje, u čarobne odaje bruxelleskih komesarijata i do vrtoglavih europarlamentarnih plaća od preko 60 tisuća kuna mjesečno.

Jedini objektivni nedostatak tog obrasca uspjeha leži u činjenici da na izborima kod nas, nažalost, ne glasaju ni Henry Kissinger, ni Herman van Rompuy, ni Štefan Fülle, nego Croaticus domesticus ordinarius, gladan, nezaposlen i gnjevan, gotovo kao precrtan iz starih udžbenika o lumpenproletarijatu što je u svojoj kolijevci svojedobno odnjegovao čedo fašizma.

(Slobodna Dalmacija – Split)

Tweet