Čovek izvan šablona

Čovek izvan šablona

13 novembra 2014

Josip jovicPiše: Josip Jović

Jednoga dana koncem devedesetih u redakciji Slobodne pojavio se tadašnji veleposlanik SAD u Zagrebu William Montgomery, sav nekako uznemiren. A uznemirio ga je tadašnji župan splitsko- dalmatinski dr. Branimir Lukšić, od kojega je upravo bio stigao. Nije Montgomery, koji je slagao vlast u Hrvatskoj, navikao da mu netko ovdje proturječi ili da mu postavlja neugodna pitanja.

No, Lukšić, koji je početkom proteklog tjedna otputovao na svoje zadnje putovanje, bio je takav, nije priznavao nametnute autoritete niti autoritet sile. Može se reći kako je bio samosvjestan i svestran intelektualac. Studirao je filozofiju, povijest, teologiju, pravo, predavao na sveučilištima u Splitu i u Mostaru, objavio iz tih područja veći broj članaka i knjiga, prevodio i bio sudskim tumačem njemačkog i engleskog jezika. Još tamo šezdesetih s don Dragom Šimundžom pokrenuo je teološko-filozofski časopis “Crkva u svijetu”, u kojemu je poduzeta kritika marksizma ali i otvaran dijalog crkve i ateiziranog društva.

Europejac po svemu

E da, pisao je devedesetih i kolumnu u ovoj istoj novini, dopisivao se s raznim diplomatima i važnim ljudima u Europi i Americi, uvijek motiviran borbom za istinu o svojoj zemlji, koja se borila za nezavisnost, za priznanje i za postojanje i koju su negirali i negiraju još uvijek mnogi u inozemstvu, ali još i više u njoj samoj.

Bavio se Lukšić, kao što vidimo, raznim duhovnim i znanstvenim disciplinama, nekima naprosto kao stručnjak i znalac, ali je njegov pravi i najdublji interes bio usmjeren prema etici i politici, odnosno prema temi slobode, na kojoj se nekako politika i etika susreću. U komemoracijskim se govorima redovito spominjalo njegovo domoljublje i kršćanski svjetonazor, a i jedno i drugo je zapravo izraz upravo tog najljudskijeg što u čovjeku postoji, nagona za slobodom. U porobljenom i ovisničkom narodu ni pojedinac ne može biti slobodan, kao što je i vjera prostor slobode. Tako je barem on mislio i osjećao.

U istu je ravan uvijek stavljao sva tri totalitarizma dvadesetog stoljeća: fašizam, nacizam i komunizam, ukazujući na lažni antifašizam u ime kojega se opravdavaju masovni zločini i totalitarizmi one druge vrste. Kao prijetnju ili smetnu razvoju demokraciju u sadašnjoj “nedovršenoj Hrvatskoj”, kako je naslovio svoju posljednju knjigu, isticao je jugo-komunistički odgoj i mentalitet, koji se održava i nakon raspada neprirodne zajednice koja je mogla funkcionirati isključivo kao diktatura, te moderni kolonijalizam iliti “globokraciju”, koja nastoji izbrisati sve pojedinačnosti i posebnosti, a posebno je neprijateljski raspoložena spram obitelji, nacije i crkve. Globalizacija se provodi pod ideologijskom oblandom “otvorenog društva” u funkciji čega su i brojne nevladine udruge, a zapravo je riječ o lisci koja otvara ježa.

U skladu s tim je i njegov stav o asocijaciji naroda koja se zove Europska unija. Hrvatska je, što se vidi već na prvi pogled, oduvijek bila dijelom Europe (i Lukšić je po svemu europejac), ali EU, zasnovana i sama na određenim protueuropskim vrijednostima, na filozofiji neoliberalizma i relativizaciji prvenstveno kršćanskog morala, nešto je drugo. Ona je samo zajednica interesa i administracije. Zato u nas i ne postoji euroskepticizam, nego tek EU-skepticizam. Hrvatskoj jest mjesto u EU, nikako na “zapadnom Balkanu”, ali samo pod uvjetom ako će ona znati i moći sačuvati svoje vitalni interes i svoju individualnost.

Čuđenje u politici

Lukišić je bio članom HDZ na crti angažmana ove stranke u stvaranju samostalne države. Bio je šest godina (1997.-2003.) županom Splitsko-dalmatinske županije. A onda ga je pomeo čovjek koji sada sjedi u zatvoru i koji se u to vrijeme nekim čudom ili nekom beskrajnom naivnošću i zavodljivošću mase nametnuo kao veliki vođa. Pomeo ga je, kao i mnoge druge, na projektu detuđmanizacije, dehadeizacije i na koncu dekroatizacije stranke i države, poput masovne sječe koja je uslijedila nakon “hrvatskog proljeća” sedamdesetih. Bio je to zadatak kojega je taj lider bez pokrića preuzeo od svojih globokrata, koji ga neće zaštiti kad im više nije bio potreban.

I Lukšićevi najbliži suradnici kojima je pomagao u njihovu uspinjanju spremno su odradili sve što je trebalo i učinili bi, a to je već zastrašujuće, sve što bi se od njih tražilo, uključujući i ono najgore. A to je zapravo tajna staljinizma i svih totalitarizma. Taj mehanizam ropskih, sebičnih i kratkovidnih duša je ono preko čega svaka moć i svaki diktat funkcioniraju.

I to je, reklo bi se, politika. Kao što je Šimićev pjesnik čuđenje u svijetu i naš je Lukšić bio čuđenje u politici, u kojoj ne stanuju ljudi koji misle svojom glavom, što Branimir nikako nije mogao, sve da je i htio, zatomiti. Jedva su ga i nagovorili da se prihvati uloge župana, odbijao je sinekure i zacijelo je jedan od vrlo rijetkih na malim i velikim položajima koji se time nisu okoristili.

Iako bi se moglo kazati da je bio “tuđmanovac” u temeljnim ideološkim (nacionalnim) pitanjima, nije se libio kritizirati i samog Tuđmana. Bio je izvan šablona, kao što je i sama njegova smrt. Do tog fatalnog inzulta u osamdesetoj, držao se i hodao uspravno, uvijek spreman na komentar.

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *