Црвен тепих, нано!

Crven tepih, nano!

1 juna 2017

Piše: Radoje Andrić

Ono kad je grunulo u bivšoj Jugoslaviji da se rastajemo, jedna od najomiljenijih pesama rajetinskog ludila bila je ”Crven fesić, nano/ crven fesić, joj, nanice/ crven fesić u dragana mogaaaa…”

Odnosila se na međusobno razbijene glave, okrvavljene fesove, ali i kečeta, šajkače, beretke: tukli smo se pesnicama i motkama, u početku, a onda na glave stavili šlemove  i uzeli puške u ruke.

Eda li bi jedni druge naučili demokratiji velikoga sveta!

Mnogo pre nas, taj veliki, demokratski zapadni svet, skinuo je fesove sa glava i od njih načinio crvene tepihe.

Onima koji nisu hteli da skinu fes, poskidali su glave.

A fes je star koliko i crveni tepih. Potiče iz stare Grčke, odakle su ga preuzeli Turci i raširili po čitavom Otomanskom carstvu, gde su ga rado nosili i pripadnici drugih vera i etničkih skupina.

Prvi crveni tepih razastrt je takođe u Grčkoj: učinila je to Klitemnestra, u čast Agamemnonovog povratka iz Troje, kako je napisao Eshil u drami iz 458.godine p.n.e.

U novije doba, crveni tepih razastire se za označavanje puta kojim kroče šefovi država o svečanim prigodama.

U najnovije, današnje doba, crveni tepih se ne ”razastire”, nego ”podastire”  ”važnim i poznatim ličnostima” iz sveta glamura.

Podastrtim crvenim tepihom u Kanu, 1985.godine, Emir Kusturica nije prošao da bi primio ”Zlatnu palmu”, jer je morao da, kod prijatelja Mledena Materića, u Sarajevu, namešta parket…

Taj parket verovatno je iskorišćen za kuvanje ratne supe bez rezanaca i mesa, tepih u Kanu je i dalje crven, ali sada crven pod čizmom i puškom koja je i u ime Francuske ”uvodila demokratiju” u onu Jugoslaviju i ono Sarajevo u kojem je kanski pobednik hoblovao parket, i u Siriju, Iran, Alžir…

Crven tepih, joj, nano, nanice…

Vratile se francuske jedinice iz instaliranja demokratije po svetu, da malo rade i kod kuće, na očuvanju demokratije, je li..?

Nisu, tamo u svetu, zaslužili da se vrate svojima koračajući ispod Trijumfalne kapije u Parizu, a crveni tepih je, nekako, i doličniji onom što su radili, crveniji… Krvavo crveniji!

U izlivu besa, prepoznatljivom po crvenilu na licu, tim povodom prva dama Francuske, Brižit Tronje, mogla bi da kaže svom mužu:

– Makrone, dete, ne govorim ti kao supruga, već kao tvoja učiteljica koja te zna od malih nogu: nemoj više, Emanuele, voditi Francusku u svet da ratuje, oslobađa narode  uvodi demokratiju! Znam da ti to je to, kao predsedniku,  posao, ali prepusti to odraslima, i – nemoj više, dete moje nevino, toliko raditi i nemoj posao donositi kući!

Sa druge strane Lamanša, u drugom stožeru zapadne demokratije, u Engleskoj, Britanci  već shvatili da im je Toni Bler posao redovno donosio kući! O, Bogo! Taj je radio svuda po svetu, i danju i noću, ali se posao nagomilao, pa ga je počeo donositi i kući…

Je l’, ono, bi da je Bler predvodio veliki demokratski svet u oslobađanju Libije od Gadafija..? Gadafija ubio, narod i pare oslobodio, Libijcima instalirao veliku demokratiju, a pare odneo u London?

U Mančesteru, Bler je podastruo crveni tepih onom Libijcu.

A Francuzi ne čuvaju svoj kanski crveni tepih zbog onog što se događa u drugim velikim zapadnim zemljama, nego zato što znaju šta su oni činili malim narodima ”privodeći ih poznanju demokratije…!

(Iskra)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *