ЧУВЕНИ АМЕРИЧКИ ИСТОРИЧАР: НДХ и Недићева Србија нису исто

ČUVENI AMERIČKI ISTORIČAR: NDH i Nedićeva Srbija nisu isto

6 marta 2018

Američki istoričar mađarskog porekla Ištvan Deak autor je hvaljene knjige „Evropa na suđenju“ koja se bavi „kolaboracijom, otporom i odmazdom tokom Drugog svetskog rata“.

Reč je o istoriografskoj sintezi koja se bavi time kako su se različiti evropski i narodi i države odnosili prema nacistima tokom Drugog svetskog rata, koju je kritika opisala briljantnom, a prevedena je i objavljena i na više svetskih jezika.

Devedeset dvogodišnji Ištvan Deak danas je živahan starac koji penzionerske dane provodi u Kaliforniji, a tokom svog dugog života bio je i profesor istorije na poznatom američkom Univerzitetu Kolumbija. Rođen je 1926. u Mađarskoj, u porodici asimilovanih Jevreja koji su prešli u katoličanstvo, piše „Indeks“.

*U knjizi pišete i o NDH. Kako gledate na NDH, koja je bila saveznik Adolfa Hitlera u Drugom svetskom ratu?

— Kolaboracija je pojava s mnogo različitih strana koju nije lako definisati. Za neke zemlje u Hitlerovoj Evropi ne koristim izraz „kolaboracija“ i njegove izvedenice, a među njima je i fašistička NDH. Kolaboraciju definišem kao saradnju i pomaganje okupacijskim trupama. Nemačke, italijanske i druge trupe su bile stacionirane u Hrvatskoj, ali su vrlo retko nametale svoju volju vlastima u Zagrebu, koje su imale mnogo slobodnog prostora za svoje poteze.

NDH je proglašena u aprilu 1941. dok su nemačke trupe osvajale Jugoslaviju, a mnogi su Hrvati — iako ne svi — bili oduševljeni proglašenjem nezavisne hrvatske države. Samoimenovani lider NDH Ante Pavelić, čije su prve političke veze išle ka italijanskom fašizmu, 1941. je potpuno gledao u pravcu nacističke Nemačke, s čijom se ideologijom potpuno slagao. Pavelić je NDH čvrsto povezao s Trećim rajhom, ali njegova Hrvatska nije bila kolaboracionista niti vazalna država. Umesto toga, sporazum između Hitlera i Pavelića se odlikuje savezništvom i međusobnim divljenjem dva zla nacistička režima. Nemačka je očito bila snažniji partner u tom savezništvu, ali NDH je pokazivala mnogo nezavisnosti u unutrašnjim poslovima, pa čak i u spoljnoj politici.

Na primer, pred kraj rata je i ustaškim liderima postalo jasno da Nemačka gubi, pa su članovi ustaške vlade inicirali tajne razgovore s britanskim predstavnicima kako bi NDH eventualno promenila stranu u ratu. Istina, zaverenici su razotkriveni i pogubljeni, ali pitanje je koliko je Pavelić bio protiv takvih očajničkih poteza.

Kada govorimo o vazalnoj državi, Srbija generala Nedića je mnogo bolji primer, jer u njoj nemački okupatori nisu lokalnim vlastima prepustili nikakvu moć. Vođstvo NDH imalo je mogućnost da određuje vlastiti politički smer, a to je ponekad činilo i nasuprot željama SS i nemačkog vojnog vođstva. Zbog svega toga smatram da je pogrešno, kao što neki pokušavaju, prebaciti odgovornost za ustaške zločine na Nemce.

*Kakva je bila politika NDH prema Jevrejima i Srbima?

— Za početak, moramo biti svesni da je cela Evropa 1939. i 1940. godine, sa samo nekoliko izuzetaka, sprovodila antijevrejsku politiku. To se odnosi i na neutralnu zemlju poput Švajcarske, koja je godinama odbijala da prihvati jevrejske izbeglice iz ostatka Evrope, čime su pomagali Nemcima u njihovim ratnim ciljevima. Skoro nijedna evropska zemlja nije bila spremna da prihvati jevrejske izbeglice, pa čak ni Danska. Ona je tokom rata hrabro zaštitila danske Jevreje od nacista, ali pre rata nije uopšte puštala jevrejske izbeglice u svoju zemlju.

Evropske i američka vlada su bile negativno nastrojene prema Jevrejima, i NDH nije bila izuzetak u svom učešću u njihovom istrebljenju. Zapravo, za razliku od konzervativnih krugova u mojoj rodnoj Mađarskoj i polufašističkoj Rumuniji, Jevreji nisu bili glavni neprijatelj u NDH. To su bili Srbi, tako su naglašavali fašistički lideri Hrvatske. Zato Srbi pravoslavci čine najveći broj žrtava u logoru smrti Jasenovac i na drugim stratištima u NDH. To, naravno, nije zaustavljalo ubice u Jasenovcu da masakriraju i Jevreje i Rome. Ali glavna briga za ustaše su bili Srbi, koje je trebalo ili prisilno pokrstiti ili etnički očistiti ili poubijati. To je jedan od jedinstvenih događaja u Drugom svetskom ratu — u Hrvatskoj su civili i vojnici, katolički laici i sveštenici bili uključeni u progon, premlaćivanje, pljačku, prisilno pokrštavanje i ubijanje stotina hiljada nekatoličkih hrišćana.

*U tom smislu, kako komentarišete ponašanje Katoličke crkve u Hrvatskoj tokom Drugog svetskog rata?

— Katolička crkva načinila je svuda ustupke u odnosu na fašizam, i to na temelju principa koje je izrazio i praktikovao kardinal Paceli, koji je kasnije postao papa Pije XII. Prema njemu, nacizam je bio nova antihrišćanska religija koju dobri katolici ne mogu da prihvate, ali kada dođe do izbora između antihrišćanskog nacizma i bezbožnog, ateističkog materijalizma, onda katolici moraju da favorizuju nacizam. Uostalom, nacizam se bori i protiv kapitalističke i protiv komunističke verzije materijalizma. Kapitalizam i boljševizam su moralni neprijatelji Svete rimske crkve jer poriču postojanje boga, isključuju Crkvu iz obrazovanja i odbacuju sve hrišćanske vrednosti.

Ukratko, Katolička crkva je smatrala kako je potrebno praviti kompromise s nacističkom Nemačkom, ali nije pokazivala entuzijazam za Hitlera i njegov pokret. U Hrvatskoj je situacija bila značajno drugačija, jer je hrvatska Katolička crkva pomogla u stvaranju ustaške fašističke države. Istina, crkveni lideri nisu bili podjednako entuzijastični prema ustašama — kardinal Alojzije Stepinac je u tom pogledu bio oprezniji od sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića, koji je otvoreno pozivao na istrebljenje pravoslavaca i Jevreja. Ipak, hrvatski lideri Katoličke crkve podržali su Pavelićev režim. Moramo se setiti i da je Vatikan pomogao mnogim monstruoznim ustaškim liderima, uključujući i Pavelića, da pobegnu iz Evrope nakon rata.

Da je NDH 1941. stvorena kao humana i tolerantna država, koja je razumela da mnogi njeni stanovnici nisu ni katolici ni Hrvati, ali da se prema svima treba odnositi jednako, onda je moguće zamisliti da bi takva NDH preživela Drugi svetski rat. Ali s ustašama je na vlast došao najviše radikalno netolerantan element političke scene u zemlji, pa su njihova klanja izazivala očaj čak i kod Hajnriha Himlera, esesovaca prisutnih u Hrvatskoj i kod visokog predstavnika Trećeg rajha u Zagrebu, generala Glajsa fon Horstenaua. Oni su čak pokušavali da intervenišu kako bi spasli neke manjine, jer su videli da ustaška klanja dovode do rasplamsavanja etničkog rata i komunističke revolucije. Neki od njih su se u pismima Hitleru žalili kako nemaju dovoljno vojne moći da intervenišu i zaustave ustaše.

U svakom slučaju, nema nikakve sumnje da lideri fašističke NDH nisu zaslužili da vladaju, niti danas treba da se održavaju komemoracije ili svete mise u sećanje na njih.

*Progovorimo na kraju i o temi kazne, odnosno odmazde nad kolaboracionistima i saveznicima nacista. Koji su ključni zaključci vaše knjige o tome?

Zemlje koje su bile saveznici Nemačke su po sporazumima o prekidu rata bile obavezne da sude svojim ratnim zločincima, i neke su to učinile s više angažmana od zemalja koji su imale pokret otpora protiv nacista. Hoću reći, oko odmazdi se ne može generalizovati.

Jedna je stvar sigurna — proporcionalno gledajući, najmanji broj nacističkih zločinaca osuđen je i kažnjen u Zapadnoj Nemačkoj. A većina masovnih ubica nalazila se tamo. Razlog tome je što je nemačka javnost smatrala da su na suđenjima u Nirnbergu osudili sve ratne zločince i da su tako i Nemci oslobođeni krivice. Još jači razlog za tu apsurdnu situaciju bio je Hladni rat, koji je Britance i Amerikance usmerio na blisku saradnju s nemačkim kancelarom Konradom Adenauerom, a on je tražio da se ratni zločinci ostave na miru. I zaista, oni su zajedno s nemačkim narodom postali uzorne demokrate.

Da pokušam da sumiram: pravda u većini slučajeva nije bila zadovoljena, niti su svi ratni zločinci završili na sudu i bili pravedno osuđeni, ali mnogi od njih su ipak bili kažnjeni i dobili šta su zaslužili. To se ne može reći ni o ranijim ni o kasnijim ratovima. Samo se setite koliko je Amerikanaca osuđeno za zločine počinjene u Vijetnamskom ili Iračkom ratu.

KOMENTARI



3 komentara

  1. mali says:

    odlican clanak.Vucic bi ga mogao poslati Kitanovicki

  2. Velika Metla says:

    naravno da nisu isti! Jer "ndh"je bila sistematska,stara vekovima,težnja,cilj s najgorim delima,zlom,koje ljudski um može da smisli,dok je Nedićeva tadašnja vlast bila kako lokalnog karaktera,tako i izraz trenutnog stanja u svetu,kao i kratkog vremenskog perioda! Dok su usRaše to radile vekovima! I kao najvažnije razlika je i to što Nedić nije imao konc-logore,kao ni logore za decu,koje su usRaše imale!

  3. arso says:

    Ono sto je meni poznato iz istorije, je da Nedic uoci rata ostaje bez jedinog sina i uopste nije bio zainteresovan za politiku, ali kada ti dodju u kucu Nemci i stave ti na sto mogucnost da Srbija bude podeljena izmedju Madjarske, Bugarske, Albanije i NDH, i druge mogucnosti da saradjujes sa njima, da koliko toliko zastitis preostale Srbe, ne znam sta bih ja licno odlucio? A u toj marionetskoj tvorevini licno se pitao "ko pijan sa gacama". Tako da licno ne bih se usudio da mu nesto sudim ili zameram, ali usporedba sa NDH je smesna.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *