Cvilež direktnih demokrata

Cvilež direktnih demokrata

9 decembra 2013

Dražen CigleneckiPiše: Dražen Ciglenečki

Užitak je, nakon uspješnog referenduma o braku, slušati i čitati kako cvile hrvatski promotori takozvane direktne demokracije. Neprocjenjivo. Ti pravi, autentični ljevičari, a zapravo politički nezrela derišta, sanjali su o istinskoj vladavini naroda, o tome kako će referendumima širiti progresivne ideje i popravljati svijet. Ali, avaj, ispostavilo se da se i ti prljavi desničari znaju potpisati, a, bogme, i ispuniti glasački listić. I sad odjednom ti naši direktni demokrati zapomažu i traže od premijera Zorana Milanovića da zabranjuje referendume?!

Trabunjaju da je desnica kompromitirala referendum kao demokratsko sredstvo. Ljudi su, eto, povjerovali da je taj institut sam po sebi napredan jer, k vragu, kako bi moglo loše ispasti ako se narod pita. Pa valjda narod zna najbolje. Nažalost, nerijetko, povijest je to uostalom pokazala, nije tako. Shvatili su to davno u zemljama koje su uzorne demokracije. Jedna Švicarska, u kojoj se često prakticira referendume, više je eksces nego pravilo. I što da sad radimo, da dopustimo isključivo dobre, ljevičarske referendumske inicijative? Željka Markić stop, ali Mijat Stanić, antikapitalistički borac protiv monetizacije auto cesta, naprijed?

Proces ustavnih promjena je pri kraju i njima je potrebno maksimalno suziti prostor za raspisivanje referenduma, a i opet propisati obavezan minimalni odaziv birača. Nije riječ samo o tome da područje ljudskih prava ne smije biti predmet referenduma, puno je stvari koje se ne mogu staviti na slobodnu volju građanima. Hrvati ipak nisu Švicarci, njima se ne može dati da, primjerice, odlučuju o rasponu između najmanjih i najvećih plaća.

Ali, naravno, niti o porezima ili, pak, spomenutoj monetizaciji. Hrvati bi, neodgovorni kakvi jesu, sličnim referendumima o gospodarsko-financijskim pitanjima državu brzo doveli do bankrota. Hrvatska je predstavnička demokracija i treba se posvetiti razvijanju njezinih institucija, a ne tražiti zaobilazne puteve do navodno boljeg života.

A u postreferendumskoj kakofoniji, osim stanja šoka zagovornika neposrednog izjašnjavanja, ima još zanimljivih detalja. Novinari i »analitičari« razočarani uvjerljivom većinom na strani Željke Markić, žeste se na vlast jer nije to prevenirala izmjenama Zakona o referenduma. Kako reče jedan od njih, mogli su to učiniti svakog petka u Saboru tijekom dvogodišnjeg mandata.

Dakle, jednostavnim intervencijama u ovaj Zakon, za što su dovoljni glasovi zastupnika Kukuriku koalicije, već se moglo onemogućiti referendume o pravima manjinskih skupina u društvu. No, umjesto toga SDP se s partnerima odlučio za daleko teži način, pa se sada znoje i sklapaju kompromise s pojedinim oporbenim strankama kako bi okupili dvotrećinsku većinu i ugurali u Ustav referendumska ograničenja. Kad bi bilo tako, oni ili nisu normalni ili su štetočine. Bit će ipak da se radi o tome da planirane promjene nisu bile moguće bez zadiranja u Ustav.

(Novi list – Rijeka)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *