Da je Hitler pobedio SSSR, možda bi Nemci bacili atomsku bombu na SAD

Da je Hitler pobedio SSSR, možda bi Nemci bacili atomsku bombu na SAD

17 decembra 2013

Hitler VS Stalin by xposedbonesPiše: Josif Diskin, politikolog, član Društvene komore Rusije

Pojava opusa Borisa Sokolova „Podmetanje Vrhovnog“ na sajtu „Grani“- i pored sve podlosti napisanog – nije me na početku zabrinula. Nekako sam se nadao da će negodovanje čitalaca sajta brzo izazvati uklanjanje teksta, izvinjenje autora ili nešto slično. Ali nije, tekst ostaje, negodovanja se ne vide. Situacija zahteva analizu.

Taj tekst Sokolova je – recenzija na televizijsku seriju „Ubiti Staljina“. Dakle, povodom ni prve ni poslednje tv-produkcije. Ali, u tekstu postoji fragment zbog kojega je,čini se, i napisan:„A ako razmislimo – šta bi bilo loše da su Nemci zaista ubili Staljina? Pa, bio je zločinac formata Hitlera.Čak i kad bi, pretpostavimo, Nemci zauzeli Moskvu, a rat morali da završe Amerikanci i Englezi 1945. nuklearnim bombardovanjem Nemačke, ne može se reći da bi to za Rusiju bila katastrofa. Tada bi se, verovatno, Sovjetski Savez raspao, a komunistički totalitarni režim urušio. Izgubili bismo manje ljudi u ratu, a Rusija bi dobila realnu šansu da uz podršku zapadnih saveznika već posle rata dobije demokratski režim“.

Nema smisla diskutovati o realnosti takvog scenarija. Pitanje je mnogo ozbiljnije: sa stanovišta autora i čitalaca sajta „Grani“, koje nije ozlojedio ovaj odlomak, kolika je potencijalna cena kojom se može platiti za to da bi se „dobio demokratski režim“.

Sociolozi znaju da prisustvo ili odsustvo reakcija na tekstove koji dotiču veoma značajne vrednosti pruža mogućnost za ocenjivanje vrednosne osnove odgovarajuće grupe ili zajednice ljudi, u ovom slučaju „jezgra“ auditorijuma sajta Grani, kao i zajednice ljudi koji dele njegove vrednosti.

Prema tome, vrednosna mera scenarija B. Sokolova, koju je ta zajednica shvatila kao prihvatljivu, omogućava donošenje određenih zaključaka o sistemu vrednosti odgovarajuće zajednice.

Dakle, koja je to moguća cena? Ovde je potrebno istaći da je Boris Sokolov sam odredio vreme radnje svog scenarija – četiri godine.

Četiri godine delovanja plana „Ost“. Čovek, koji sebe naziva istoričarom mora da zna suštinu tog plana razrađenog u relevantnom ministarstvu Rajha pod rukovodstvom rajhministra A. Rozenberga.

Plan je sastavljen od fragmenata i preveden. Pretpostavimo da B. Sokolovu i onima koji sa njim saosećaju izgleda prihvatljivo, u skladu s tim planom, istrebljivanje u „istočnim zemljama“ svih Jevreja, Cigana i psihički bolesnih. Verovatno ja, Jevrej, ne treba da sudim o kompatibilnosti liberalnih vrednosti sa okončanjem holokausta, sa stradanjem svih mojih najbližih. Jednostavno, mene ne bi bilo. Pretpostavimo da je to kompatibilno i sa predstavom „liberala“, koje nije uznemirio scenario B. Sokolova.

Ali, plan je takođe predviđao redukciju stanovništva „istočnih teritorija“ za 40%. To je oko 50-60 miliona ljudi. Gde su tu „manji gubici“.

Treba se takođe setiti da je plan „Ost“ predviđao ukidanje svih oblika nacionalne državnosti. Verovatno i ova činjenica uopšte nije važna za one koji se danas usavršavaju u podsmevanju većini ruskih građana za koje Rusija nije prazna reč. Ali, za očuvanje ruske državnosti plaćena je itekako visoka cena. I pristankom velikog Aleksandra Nevskog na ropstvo Horde i Mamajevim bojnim poprištem kada su se na obalama Vorskle bili pukovi koje je podigao Sergej Radonješki. Skupom cenom je plaćeno i odolevanje Smutnog vremena. I sve ovo nije ništa?

Pre pola veka moralno pravilo bilo je negodovanje protiv stava Maoa koji je smatrao da se radi trijumfa komunizma treba pomiriti sa stradanjem polovine čovečanstva. Zar pomisao o mogućim nezamislivim stradanjima ruske inteligencije i o smrti od gladi miliona ljudi (ko bi ih hranio te četiri godine) nije naterala ni autora ni čitaoce opusa da se trgnu? Zar se radi uspostavljanja „demokratskog režima“ može dopustiti pomisao o, makar i, privremenom trijumfu mizantropskog plana „Ost“, o stradanju desetina miliona ljudi?

Ne radi se samo o bezdušnim kalkulacijama gubitaka. Plan „Ost“ je podrazumevao ukidanje svih oblika obrazovanja više od četiri razreda. Ukidanje nauke, kulture, obrazovanja – horizonta kulture formiranog tokom više od dva veka.

Rusija je tokom vekova podnosila ogromne žrtve radi nacionalne državnosti i nacionalne kulture. To je jasno razumela, na primer, Ana Andrejevna Ahmatova: „Mi znamo i šta je na terazijama i šta se dešava danas“.

Spasavanje „velike ruske reči“ i velike kulture, duhovni gorostasi videli su kao cenu vrednu ljudskih gubitaka. Izvođenje „Herojske simfonije“ D. Šostakoviča u zaleđenom ratnom Lenjingradu nije bilo manji podvig od njegove odbrane u rovovima.

Šta, i to se može hrabro baciti na oltar trijumfa „demokratskog režima“?

Pa i sa nastajanjem „demokratskog režima“ ne ide sve glatko. Kako B. Sokolov zamišlja taj isti „demokratski režim“ u zemlji koja je praktično ostala bez čitave inteligencije? Jer, tada je jedina budućnost – biti divlja kolonija „demokratskih sila“ – pobednica? Zar je to prihvatljiva budućnost za naše radikalne liberale?

Aha, to bi bio taj, još i „demokratski režim“. Oni koji žele mogu da se raspitaju o iskustvu mnogih afričkih zemalja u kojima slaba kulturna osnova predodređuje deformacije demokratskih orijentacija.

Strašno je što se sve ovo mora pisati da bi se urazumili oni koji se izdaju za branioce liberalne demokratije. Ali, teško da postoje argumenti koji bi ih naterali da se osveste. Ovde se uzdiže senka velikog F. I. Tjutčeva: „Ne, njih nećeš ubediti. Što su liberalniji, to su podliji. Za njih je civilizacija fetiš. Ali, njima je neshvatljiva njena ideja“.

Ipak, čak i ako su svi ovi argumenti ništa za pristalice „demokratskog režima“ po svaku cenu, onda moram da ih rastužim. Kako kažu šahisti, scenario koji je predložio B. Sokolov ima „rupu“. Da je Hitler nas pobedio, onda Amerikanci i Englezi ne bi završili rat nuklearnim bombardovanjem Nemačke.

Podlost se često graniči s neznanjem.

Oni koji su upućeni u istoriju nemačkog projekta uranijuma znaju da je Nemačka dugo preticala saveznike. Belgijski uran prerađen u „IG Farbenindustri“ u metal stvorio je dobre zalihe. Odsustvo želje kod Hitlera da u uslovima teškog rata finansira sumnjive projekte, greška ili sabotaža prilikom određivanja koeficijenta odbijanja elektrona ugljenikom i podvig norveških diverzanata (Tor Hejerdal bio je jedan od njih) koji su digli u vazduh fabriku za proizvodnju teške vode, odložili su napredovanje Nemaca prema toj bombi.

Teško da bi se sve to desilo pri potpunoj dominaciji Hitlera u Evropi i mogućnosti da se mirno priprema za nove bitke.

A saveznici su imali potpuno drugačije brige. Susret Nemaca i Japanaca na Uralu, prodor oklopnih jedinica preko Irana prema Indiji i susret sa Japancima u Burmi, mnogo bi promenili tok rata. Teško je zamisliti koliko bi istrajao britanski buldog u takvom toku događaja. I ne zna se zato ko bi koga bombardovao 1945. godine!

Ipak, čak i ako se prihvati scenario B. Sokolova, onda treba znati da su bombardovanja Nemačke od strane saveznika bila mnogo strašnija od Hirošime i nisu uticala na spremnost nacista da se tuku. Tako se budućnost „demokratskog režima“ u najboljem slučaju odlaže do sredine 50-ih godina, ako i kad Amerika prikupi nuklearni arsenal sposoban da pobedi Evroaziju ujedinjenih nacista.

To je još mnogo godina delovanja plana „Ost“ sa potpuno jasnom budućnošću za našu Otadžbinu.

Prema tome, Sovjetski Savez je svakako skupom cenom spasio svet od crne kuge, od kraha istorijske sudbine naše Otadžbine.

Zašto sve ovo treba analizirati? Danas su očigledni aktivni ideološki pokušaji da se promeni kod naše istorijske svesti. Ko je kontroliše – taj ima mnogo šansi za ideološku dominaciju, a kao rezultat toga, i za političku dominaciju. Nije slučajno da se tako žestoko bore protiv novog udžbenika ruske istorije.

U vezi s tim, važno je da se pokaže sa kojih se vrednosnih pozicija izvodi napad. Kakva su njegova etička (nemam snage da napišem „moralna“) utemeljenja. U takvom ratu su sva sredstva dobra, čak i prećutno opravdanje mogućnosti za totalno razaranje rođene (ili, ipak, ne rođene?) zemlje.

Moram da otkrivam šta je skriveno iza više puta ponovljene premise prihvatljivosti poraza naše Otadžbine u Velikom Otadžbinskom ratu. Želim da dozovem, čak i one kojima se uopšte ne sviđa aktuelna vlast. Da ih podsetim na poznatu formulaciju: „Nišanili su u komunizam, a pogodili u Rusiju“.

Zar je potrebno da opet „do temelja“ rušimo naš zajednički dom? „Novi svet“ koji će biti izgrađen „posle“ teško da će biti po ukusu čak i većine naših „liberala“. To garantuje lekcija s kraja 80-ih i 90-ih godina.

Za one za koje Rusija, ipak, nije prazna reč, i to je razlog da postojeći dom popravljaju svi zajedno. To je teško, često veoma neprijatno, ali mora se imati jasna predstava realnih a ne izmišljenih alternativa.

Čak se ni radi ružičaste budućnosti ne sme koketirati s podlošću.

(Fakti.org, prevela Ksenija Trajković)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *