Da li je i kako je moguće da jedna te ista vlast na jugu države dopušta a na severu zabranjuje secesionizam, odnosno, šta će biti sa Vojvodinom

Da li je i kako je moguće da jedna te ista vlast na jugu države dopušta a na severu zabranjuje secesionizam, odnosno, šta će biti sa Vojvodinom

25 aprila 2013

OLYMPUS DIGITAL CAMERAZašto je Bojan Pajtić, predsednik “vlade” Vojvodine u ovom času pokrenuo “pitanje Vojvodine” i najavio raspravu u vojvođanskom parlamentu o Deklaraciji o zaštiti ustavnih prava te severne srpske pokrajine? Otkud mu prvobitna ideja da takvu raspravu zakaže za 10. april, na dan kada je u Drugom svetskom ratu osnovana Nezavisna država Hrvatska (NDH)? Da li je moguće da su sve te aktivnosti unapred dogovorene između glavnih aktera na političkoj sceni Srbije? Da li je najnoviji razgovor Pajtića sa šefom OEBS-a Peterom Burkhardom o ustavnom položaju Vojvodine, zapravo, inicijalna aktivnost na putu internacionalizacije i “problematizovanja” severa Srbije?

Stalni zahtevi za započinjanjem “ravnopravnih razgovora” između države Srbije i njene pokrajine Vojvodine deluju na prvi pogled bezazleno, jer šta ima loše u tome da se razgovara, zar ne? Čanak je odavno to podvukao onom svojom “duhovitom” dosetkom, da Srbija treba da razgovara s Vojvodinom, “da s njom ne bi morala da pregovara”. Asocijacija na južnu srpsku pokrajinu tu je bila sasvim očigledna. A takvi “razgovori” sa Srbijom (republičkom vladom) svode se samo na ucene i postavljanje ultimatuma, gde se svako neispunjavanje želja vojvođanskih lidera smatra atakom na ljudska i manjinska prava i nekakvo (niko ne zna kakvo) “multikulturno” nasleđe Vojvodine.

Izrežirana pobuna?

Zapravo, samo od sebe nameće se pitanje, kome je potezanje teme vojvođanske “potlačenosti” danas bilo (naj)potrebnije. Da li Bojanu Pajtiću i Demokratskoj stranci? Ili je takva gungula bila daleko korisnija onima koji dobrovoljno ležu/ližu (na) briselski pod, pokušavajući da ubede Srbiju da čine sve što mogu da zaštite srpske nacionalne interese? Gledajući dugoročnije, Demokratska stranka je mogla ćutke da pređe preko “neočekivane” i “samostalne” odluke njenog potpredsednika samo u slučaju ako je o takvoj odluci unapred bio obavešten predsednik demokrata Dragan Đilas. Otuda, nije daleko od zdrave pameti da se zaključi kako je čitava vojvođansko-pajtićevska “(po)buna” bila unapred (iz)režirana i dogovorena između Aleksandra Vučića (SNS) i Dragana Đilasa (DS).

U prilog takvoj pretpostavci ide i činjenica da se “ljutnja” oko Pajtićevog “nepromišljenog” čina naglo slegla, kada se videlo da u Srbiji neće biti ozbiljnijih protesta povodom potpisivanja “Prvog sporazuma” u Briselu, kojim je srpska vodeća trojka priznala institucije natovsko-šiptarske paradržave Kosovo. Dakle, zar je nemoguće da su radnje Demokratske stranke (koja je čvrsto stala iza svog potpredsednika tvrdeći da u pomenutoj deklaraciji nema nikakvog govora o separatizmu) i Srpske narodne stranke u ovom slučaju bile sinhronizovane? Jer da to nije tako, valjda bi se protesti protiv vojvođanske “separatističke” družine nastavili, a ne bi se naglo prekinuli. Takođe, ako je SNS mislila ozbiljno kada je krenula u prikupljanje potpisa za smenu Bojana Pajtića, tada bi sa takvom aktivnošću nastavila. Ali, sudeći po svemu, stvari se tu lagano smiruju i šalju u zaborav, jer naprednjaci, reklo bi se, nikada nisu iskreno nameravali da smene Bojana Pajtića.

Vlast ohrabruje separatizam

S druge strane, Srpska napredna stranka se pokazala kao politička snaga koja ne drži do suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemlje kojom (vazalno) vladaju. Prihvatanje “Prvog sporazuma” u Briselu nedvosmisleno govori u prilog činjenici da su stranke na vlasti, u stvari, najveći zagovornici, podstrekači, pomagači i izvršioci separatističkih (secesionističkih) ideja u Srbiji. Naime, separatizam je (baš kao i sinonimni secesionizam) “sklonost otcepljenju, težnja za otcepljenjem, pokret za otcepljenje iz neke zajednice, otpadništvo” (Rečnik stranih reči i izraza, Vujaklija, 1980, str. 834), a protivustavni “Prvi sporazum”, koji je ovih dana potpisala srpska vlada, upravo je otpadništvo najgore vrste. Uz to, čin pristanka na secesiju ili separatizam jednog dela zemlje ni po čemu se ne razlikuje od samog akta separatizma ili secesionizma.

Iz svega, hteli to ili ne, dolazimo do zaključka da je nemoguće da jedna te ista vlast bude secesionistički raspoložena na jugu, a da se istovremeni zalaže za jačanje centralne vlasti na severu iste zemlje. Pogotovo kada je reč o srpskim pokrajinama koje su nedvosmisleno regulisane važećim Ustavom Republike Srbije. Ipak, ono što je najgore u svemu, jeste činjenica, da trenutni vladar izmišljene Vojvodine Bojan Pajtić uistinu sanja dan kada će moći da proglasi Nezavisnu državu Vojvodinu na čijem će se čelu naći upravo on. Na takvom separatističkom putu Bojan Pajtić ima odlučnu podršku Lige socijaldemokrata Vojvodine, Saveza vojvođanskih Mađara i Vojvođanske partije/kluba, koja danas ima ulogu separatističkog “zeca”.

Asistenti u razbijanju Srbije

Naravno, na istom poslu rasturanja srpske zemlje nalaze se i mnoge druge manje političke organizacije, počev od Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (koji podržavaju “europski” projekat “Istočna Hrvatska i Vojvodina”), pa do nevladinih organizacija i novinarskih udruženja tipa NDNV. Ono što je pre nekoliko godina bilo nezamislivo, danas je realnost koju srpsko javno mnjenje zbunjeno (dezorijentisano) posmatra: nekada najveći borci za srpstvo, oni koji su se decenijama busali u srpske junačke grudi, sada, čini se, sprovode otvorenu antidržavnu politiku i ostvaruju antisrpske zamisli Nenada Čanka, Čedomira Jovanovića, Nataše Kandić, Sonje Biserko, Vesne Pešić i sličnih “ideologa”, koji se odavno hrane na zajedničkom kazanu otrovne kuhinje NATO alijanse.

Ono što se valjda nigde na belom svetu ne može zamisliti – da se na istom poslu nađu i nacionalisti i demokrate i liberali i komunisti – danas se uspešno “amalgamuje” na tlu Srbije. Jednostavno, Srbija je zemlja gde se sve može prodati ili kupiti, bez obzira da li se tu radilo materijalnim ili duhovnim dobrima. Srbija je postala jedno strašno gubilište ljudskosti i krvavo gumno na kome se narodna volja nemilosrdno gazi, a intelekt pretvara u “pljeskavicu” začinjenu beznađem i lažnim obećanjima u bolje sutra. Čoveka nikada ne može dotući poraz, ali će ga mirenje s porazom uništiti upravo onda kada dođe vreme za novu borbu. A to vreme – vreme za započinjanje nove bitke – nastupa odmah nakon poraza. Kome to nije jasno, taj nikada neće uspeti da shvati zašto je Heraklit tvrdio da je “rat je otac svemu, svemu kralj: jedne je izneo kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, druge slobodnima “.

Zemlja komšijama za “pristojan život”

Nemirenjem se osvaja sloboda, a mirenjem se postaje sužanj. A sužanj, kako sama reč kaže, živi suženo u svakom smislu, a posebno u moralnom. Srpska s(a)vest danas funkcioniše po principu apokaliptične “digestije”, u strahu da će skapati ukoliko joj EU gazda ne baci neku oglodanu kosku (“bez EU mi ne možemo da preživimo”). Zar je moguće da Srbin – makar i da ne poznaje Heraklita (pa ni Miloša i Lazara) – nije u stanju da zamisli strašnu i slavnu epopeju svojih pradedova od pre jednog veka, koji nam ostaviše državu Srbiju u amanet? Kako se uopšte desilo da Srbin bude toliko pacifikovan (uspavan i umrtvljen), da pred njegovom očima odnarođena vlast menja komad svete srpske zemlje za nekakav fiktivni (nepostojeći) datum, a da on nema snage (ni hrabrosti) da barem na čas ustane iz samrtne postelje i baci pogled na strance koji mu se nasilno useljavaju u kuću.

Na kraju, još jednom da podvučemo, nemoguće je da se za Srbiju bore oni kojima je na pameti samo briselski pod na kome se “umorno izležavaju” i koji ništa drugo ne umeju da rade, sem da kukaju kako smo “propali”, kako “nemamo snage za borbu”, kako smo dosta “ginuli za slobodu”. Tome, začudo, isti srpski kukavci dodaju, da Srbin zaslužuje da ima “pristojniji život”. A taj “pristojniji” život, eto, Srbin može da zasluži ako svoju zemlju velikodušno razdeli komšijama: Kosmet Šiptarima, Vojvodina Ugrima, Sandžak domaćim muslimanima i Turcima, Preševsku dolinu opet Šiptarima. I tako sve dotle dok Srbinu ništa ne ostane. A kad sve raskući, dobiće smeštaj u Soroševoj “sigurnoj kući” uz jedan zagarantovani obrok dnevno. Uz idealnu “manekensku” liniju uvaženog EU beskućnika, o Srbinu će se potom šaputati po evropskim bulevarima i kuloarima kao o osobi koja je sve svoje, pa i samu sebe, prodala na vašaru infantilnog šarenila i sjaja.

(L. Janićijević – Koreni)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Sergije says:

    Ne zelim da zvucim uvredljivo, ali gluplje pitanje od ovoga koje je sadrzano u naslovu odavno nisam cuo. Drzava ne tolerise separatizam na Kosovu, nego nema nikakvog nacina da mu se ozbiljno suprotstavi. Sasvim je logicno da se drzava suprotstavlja separatizmu u Vojvodini jer za to ima kakva-takva sredstva. To bi uradila svaka drzava u svetu.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *