Да ли је могуће да су толико лишени маште?

Da li je moguće da su toliko lišeni mašte?

14 aprila 2018

Piše: Stefan Karganović

Izgleda da odgovor na ovo pitanje glasi – Da. U ponedeljak 9. aprila 2018. gledaoci su mogli da prate televizijski prenos debate u Savetu bezbednosti UN u vezi sa navodnim korišćenjem bojnih otrova na ratištu u Siriji od strane vladinih snaga koje podržava Rusija. Tokom ostrašćene razmene sa zapadnim predstavnicima, delegat Ruske Federacije Vasilij Nebenzja je sarkastično pomenuo navodni šifrovani „presretnuti razgovor“ koji su zabeležile britanske prislušne stanice na Kipru, i koji je istoga dana prenela britanska štampa, o izvesnoj „isporuci paketa“ u Siriji. [The Times, 9. April 2018.] Doduše, vrsta i sadržaj tih paketa još uvek nisu razjašnjeni, ali iz konteksta bi se dalo zaključiti da u pitanju treba da bude nešto krajnje kompromitujuće po Rusiju i sirijsku vladu.

Bez obzira na to da li se ovom saopštenju britanskih medija pridaje ozbiljan značaj ili ne, u kontekstu rasprave koja se vodila u Savetu bezbednosti običnom gledaocu pominjanje ovih „sirijskih paketa“ teško da je išta moglo da znači. Međutim, iz ugla srebreničke problematike, zloslutna poruka o ruskim „paketima“ koju su navodno presretnuli britanski obaveštajci izuzetno je znakovita.

Da potsetimo zaboravne, na sličan način „presretnuti razgovor“ koji se takođe odnosio na misteriozno šifrovane „pakete“ svojevremeno je u srebreničkom predmetu generala Radoslava Krstića odigrao ključnu ulogu za donošenje osuđujuće presude za „pomaganje u izvršenju genocida“. U tom navodnom presretnutom razgovoru, koji nikada nije bio podvrgnut forenzičkoj analizi, reč je navodno bila o „3,500 paketa koje moram da razdelim,“ s tim što je veće usvojilo tumačenje da se 3,500 paketa odnosi na toliki broj zarobljenih pripadnika Armije BiH, a raspodela na njihovo pogubljenje.

Vest londonskog „Tajmsa“ od 9. aprila 2018, da je podvala o „paketima,“ koja vodi neposredno poreklo iz srebreničkih „presretnutih razgovora“ sada opet reprodukovana, i to baš u pravi trenutak da bi se propagandno uklopila u narativ o trovanju Sergeja Skripalja i izmišljenom masovnom trovanju u Siriji, neoborivo ukazuje na poodmaklu fazu skleroze zapadnih propagandnih magova. Oni više nemaju mašte i zato se stalno vraćaju na stare i potrošene obrazce. Za delimičan uspeh u obmanjivanju koji još uvek postižu oni mogu da zahvale isključivo zaboravnosti smetene javnosti  kojoj su njihove laži namenjene. Već decenijama oni nisu imali ni jedne  originalne ideje. Nekoliko primera će biti dovoljno da to pokaže.

Kada je u vezi sa emitovanjem norveškog dokumentarca „Srebrenica: izdani grad [1]  producenata Ole Flijuma i Dejvida Hebdiča, Norveški odbor za medije, PFU, kritikovao Norvešku državnu televiziju NRK zato što je u aprilu 2011. godine emitovala navedeni film, prigovor je bio formulisan na sledeći način:

„Film uokviruju dve tvrdnje od dalekosežnog značaja koje nisu dokumentovane niti dokazane, a koje odgovornost za genocid prebacuju sa onih koji su ga izvršili (snage bosanskih Srba) na predsednika Bosne i Hercegovine (Aliju Izetbegovića) i američkog predsednika Bila Klintona.“ [2]

U svom odgovoru, Norveška televizija je navela da „dokumentarac u celini razmatra ulogu Alije Izetbegovića i bošnjačkog rukovodstva u vezi sa padom Srebrenice (…) Mi nikada nismo nameravali da se uključimo u debatu o genocidu u Srebrenici. Film se odnosi na optužbe koje iznose Bošnjaci da su Izetbegović i bosanska Vlada izdali Srebrenicu. Ta izdaja direktno je dovela do pada tog grada“. [3]

Jedna od ključnih tvrdnji koja se u dokumentarcu iznosi jeste to da je ratni vođa bosanskih Muslimana, Alija Izetbegović, doneo pragmatičnu odluku da je odbraniti enklavu Srebrenica nemoguće i da bi zato bilo  praktičnije sporazumeti se sa srpskom stranom da se ona zameni za opštinu Vogošća, koja se nalazila u zoni pod kontrolom bosanskih Srba. U dokumentarcu se dalje navodi da je Izetbegović u tu svrhu iskoristio priliku muslimanske političke konferencije koju je u septembru 1993. sazvao u Sarajevu da pred srebreničku delegaciju stavi predlog za zamenu teritorija. Jedan od članova te delegacije, Hakija Meholjić, ratni šef policije u Srebrenici, nastupa u dokumentarcu i tvrdi da je Izetbegović saopštio srebreničkoj delegaciji da mu je predsednik Bil Klinton napravio ponudu da, ako bi se Srbi pustili da zauzmu enklavu i da u njoj pokolju najmanje 5,000 stanovnika, američko javno mnjenje time bi bilo  dovoljno ogorčeno da prihvati Klintonovu intervenciju na strani Muslimana. Meholjić je tu tvrdnju izneo više puta i pre i posle emitovanja norveškog dokumentarca u kojem uzima učešće.

Po Meholjiću, kada je Izetbegović preneo Klintonovu ponudu bili su prisutni i ostali članovi srebreničke delegacije. Oni se navode kao Hajrudin Avdić, Fahrudim Salihović, Suljo Hasanović, Aziz Nekić, Meho Ustić, Džemal Mašić, Ibrahim Bećirović i Nedžad Bektić. [4]

Autentičnost Meholjićeve priče i implikacije koje proizilaze iz takve skandalozne ponude bilo je tema jedne od najžučnijih rasprava u vezi sa pomenutim norveškim dokumentarcem. Hakija Meholjić uporno stoji iza svoje verzije događaja. Preostali članovi srebreničke delegacije, koji su takođe prisustvovali sastanku sa Izetbegovićem (jedan od njih u međuvremenu je umro), po ovom pitanju mudro ćute. To je vrlo indikativno. Pre svega, jer sugeriše da im je nelagodno da iskaz kolege Meholjića osporavaju, zato što je istinit. Pored toga, s obzirom na to da je Meholjić meta besomučnih grdnji od strane zvaničnog Sarajeva, preostali članovi srebreničke delegacije ne bi gubili ništa, a imali bi mnogo da dobiju, odbacivanjem Meholjićevog iskaza ubedljivom većinom od 7 prema 1. Ali oni to ipak nisu uradili. Njihov propust da to učine, više od dve decenije od kraja rata, snažno pojačava  utisak da Meholjić govori istinu.

Verovatnoću da je tako, zato što režiseri nemaju ni trunke mašte pa se neprestano ponavljaju, posredno potvrđuje i sledeći zanimljiv detalj iz jednog drugog konteksta. Posle NATO bombardovanja Jugoslavije 1999. godine, izašlo je na videlo da su i Albanci dobili sličnu ponudu kao Izetbegović, i da su imali isto očekivanje: ukoliko bi im pošlo za rukom da isprovociraju ubijanje oko 5,000 svojih civila od strane srpskih snaga, opšte gnušanje koje bi usledilo obezbedilo bi intervenciju NATO snaga na njihovoj strani. U emisiji BBC2 od 12. marta 2000, pregovarač kosovskih Albanaca, Dugi Gorani, ovako izlaže strategiju UČK: „Što je više civila stradalo, to su šanse za međunarodnu intervenciju rasle, i naravno da je UČK to vrlo dobro znala. Jedan strani diplomata mi je jednom prilikom rekao: ‘Pazite, ako ne pređete kvotu od pet hiljada ubijenih niko izvana neće doći na Kosovo.’“ [5]

Video Goranijeve izjave mogao se gledati na sledećem linku: http://www.yugofile.org.uk/video/quota5000.mov , sve dok volšebno nije nestao sa interneta.

Ukoliko postoji sumnja da bi Izetbegović i rukovodstvo kosovskih Albanaca bili kadri da sopstvenom narodu nanesu tolike gubitke radi političke koristi, sledeći segmenti BBC emisije sigurno će je razvejati:

Alan Litl [voditelj programa]: [6] To je bila smišljena ali rizična igra. Politički vođa UČK, Hašim Tači, sada priznaje da je znao da će Srbi vršiti odmazdu nad nevinim civilima.

Hašim Tači [vođa UČK]:
Svaka oružana akcija koju smo preduzimali izazivala je odmazdu nad civilima. Mi smo znali da smo veliki broj života među civilnim stanovništvom dovodili u opasnost. [7]

Kalkulantski stav na albanskoj strani, lišen svih humanitarnih skrupula, Gorani dodatno potvrđuje na sledeći način: „Svaki Albanac je bio svestan da što je više civila ubijeno, intervencija će biti bliža…“ [8]

Analiza NATO bombardovanja koju je BBC izvršio posle događaja interesantna je takođe i zato što razotkriva intervencionističku logiku koja motiviše Zapadne sile.

Alan Litl [voditelj programa]:
Zapadni svet je još uvek mučilo duboko osećanje kolektivne krivice: znali su da su u Bosni isuviše dugo čekali pre nego što su intervenisali. Ali tada se pojavila jedna žena koja je bila rešena da se ta greška neće ponoviti.

Madelen Olbrajt [Državna sekretarica SAD]:
Ja sam verovala u moć, u dobrotu moći Saveznika pod vođstvom Sjedinjenih Država. Mi smo se suočavali sa iskonskim zlom koje se nije moglo trpeti (…)  Smatrala sam da mi je bilo obaveza da svoje kolege upozorim da ne možemo sedeti skrštenih ruku dok se ponavljaju iste greške kao u Bosni. Tamo je bilo mnogo priče, a malo akcije i to je nešto za šta će nam istorija suditi vrlo, vrlo strogo. [9]

To zlo, objašnjava voditelj Litl, bilo je oličeno u planovima Slobodana Miloševića: „On je srpski narod uspeo da ubedi da ga okružuju ljuti neprijatelji i poveo ih je u rat protiv suseda (…) Svet se oglušio o obavezu da odbrani Bosance od Miloševića. Tako su 1995. srpske snage umarširale u Srebrenicu da bi pobile sedam hiljada muškaraca i dečaka bosanskih Muslimana. Mnogi su na Zapadu stali na stanovište da bi lekcije iz Bosne sada mogle biti primenjene i na vrlo različite okolnosti na Kosovu.“ [10]

Iznoseći faktore koji su najzad prevagnuli u prilog intervencije na Kosovu, u BBC dokumentarcu gospođa Olbrajt je izjavila, „Ja sam donela odluku da se to isplati“[11],  što predstavlja prosto neverovatan  déjà vu iz usta te dame [12] za one koji se sećaju njene čuvene izjave o učinku sankcija koje su pokosile nekoliko sdtotina hiljada iračke dece.

Pozivanje na cifru od 5,000 isprovociranih žrtava kao okidač za vojnu intervenciju u kontekstu Kosova ne samo da potvrđuje verovatnost Meholjićevog izveštaja koji je vezan za rat u Bosni; to ujedno služi i kao još jedna ubedljiva ilustracija teze Dijane Džonston o „političkom korišćenju Srebrenice“. Madelen Olbrajt jasno iznosi da se u raspravama sa svojim kolegama iz zapadnih centara moći pozivala na navodni propust da se blagovremenom intervencijom spreči katastrofa u Srebrenici i da joj je to poslužilo kao argumenat pomoću kojeg ih je uspešno ubedila da preduzmu vojnu akciju na Kosovu.

To ilustruje takođe još jednu stvar. U oba slučaja, kada je trebalo izazvati zapadnu «humanitarnu intervenciju», u Bosni i na Kosovu, „magična cifra“ koja je korišćena bila je ista. Danas, kada se ide na diskreditovanje Rusije iz arhive se vade i prilagođavaju okolnostima isfabrikovani «presretnuti razgovori» iz predmeta Krstić.

Zapadni donosioci odluka i njihovi medijski instrumenti lišeni su kreativne mašte i nisu sposobni da čine išta drugo osim da se drže jednog te istog obrazca, koji neprestano recikliraju.  [13]

Uputnice:

[1] http://www.youtube.com/watch?v=RUuhSGnLvv8
[2] Balkan Investigative Reporting Network, 16. decembar 2011:  http://www.bim.ba/en/300/10/34054/
[3] Ibid.
[4] Nijaz Mašić: “Srebrenica: agresija, otpor, izdaja, genocid“ (Sarajevo, 1999), str. 188
[5] „Moral Combat: NATO At War“, BBC2 specijalna emisija, 21:00 časova, nedelja 12. mart 2000. [http://news.bbc.co.uk/hi/english/static/events/panorama/transcripts/transcript_12_03_00.txt] [6] Za profil voditelja programa Alana Litla, videti:   http://news.bbc.co.uk/newswatch/ifs/hi/newsid_3230000/newsid_3239200/3239206.stm
[7] “Moral Combat: NATO At War”, ibid. [http://news.bbc.co.uk/hi/english/static/events/panorama/transcripts/transcript_12_03_00.txt] [8] Ibid.
[9] Ibid.
[10] Ibid.
[11] Ibid.
[12] Treba potsetiti da je Olbrajtova 12. maja 1996. pravdala smrtonosne sankcije UN protiv Iraka na američkom televizijskom programu „60 minuta“. Voditeljka emisije, Lesli Stal, skrenula joj je pažnju da se „govori da je pola miliona dece umrlo, što je više dece nego što je bilo žrtava u Hirošimi,“ a Olbrajtova je na to lakonski odgovorila, „Mi smatramo da je to cena koja se isplati.“
[13] Posmatrači sa neoštećenim pamćenjem prisetiće se patetičnog pokušaja da se bosanski obrazac silovanja koristi tokom nedavnog rata u Libiji, kada je jedan lokalna žena sumnjivog kredibiliteta bila dovedena pred kamere zapadnih medija da izjavi kako su je silovali vojnici režima kome je bilo namenjeno svrgavanje, nakon što su popili Vijagru. Međutim, u libijskom scenariju ta priča nije zaživela.

(Anfor)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *