Da smo odlučniji, Brisel bi bio uljudniji

Da smo odlučniji, Brisel bi bio uljudniji

27 августа 2014

Branko ŽujovićPiše: Branko Žujović

Ko je Srbiji proteklih decenija branio da na nacionalnom nivou, uz garancije i podsticaje, organizuje masovan izvoz hrane u Rusiju, pa ako hoćete i EU, umesto trenutno aktuelnog, nakupačko-stihijskog modela? Drugim rečima, čisto i slatko voće kojim Srbi hrane svinje sve je skuplje kako odmičete istokom

Danilo Spasić je čovek koji je stvorio, donedavno moćnu, subotičku mlekarsku industriju. Moćnu, razume se, u okvirima Srbije, dokazavši da i delimično privatizovana kuća, uz adekvatna zalaganja i znanja, može kapitalistički efikasno da posluje.

Pre nekoliko godina, tada već u penziji, ispričao mi je da je, kao mlad direktor sa vrućim poslovno-političkim krompirom u rukama, pozvao nekolicinu predavača sa jednog od ekonomskih fakulteta. Cilj mu je bio da sačini svojevrsan konzilijum eksperata, kako bi se detaljno sagledale mogućnosti.

Na prvom radnom sastanku, po dobijenoj temi, grupa univerzitetskih profesora izašla je sa programom unapređenja mlekare. Predložili su Spasiću da „jedno pola godine“ ne plaća obaveze, ni dobavljačima ni državi, pa da posle vide šta dalje. Razume se, zahvalio im se na saradnji.

Ovaj primer pominjem zbog toga što slikovito govori o uzrocima nezavidne pozicije u kojoj Srbija tavori. Znati ovu priču, a okriviti prihvatanje bolonjskog procesa za sve aktuelne rupe srpskog obrazovanja, prilično je pogrešno i neodgovorno. U Srbiji je znatno pre raspada Jugoslavije uspostavljena kritična masa intelektualne imoralne impotencije.

Vrlo slično je danas sa pitanjem izvoza srpskog voća, povrća i mesa u Rusiju. Evropska unija najnovije ucene na račun srpskog prehrambenog izvoza u Rusiju, nije ispostavila zato što je Brisel jak, kako se nama predstavlja, već zbog toga što je Beograd preslab.

Ko je Srbiji proteklih decenija branio da na nacionalnom nivou, uz garancije i podsticaje, organizuje masovan izvoz hrane u Rusiju, pa ako hoćete i u EU, umesto trenutno aktuelnog nakupačko-stihijskog? Nije niko.

Pa ipak, Srbija je radije skupo plaćala povlastice kompanijama iz Evropske unije za „njihove“ pogone, statističku uposlenost poneke desetine ili stotine ljudi i tehnologije pretprošle ili u boljem slučaju prošle generacije. Voleo bih da istinski nezavisna ekipa eksperata, svakako ne ova koju je Spasić bio angažovao, jednoga dana precizno sabere opšti platni bilans Srbije sa Evropskom unijom. Da vidimo ko je tu zaista na dobitku.

Da je Beograd još pre dvadeset, 14 ili pre dve godine, skoro da je svejedno, ustanovio nacionalni centar za izvoz voća, povrća i mesa, Brisel danas ne bi imao mnogo da prigovori. Ne, Beograd je čekao da Rusija i Evropska unija carinski zarate, pa da se seti od čega je prethodnih dvesta godina živeo. Mislim, dok još nisu izmislili „Fijat“ i Arape na mestima magova opšte poljoprivredne proizvodnje .

Nije sva krivica do Evropske unije, koja samo vispreno koristi srpske slabosti. Zato ne možemo u svim situacijama i potpuno biti kivni na nju. Problem je u nametnutom ubeđenju da bi nam Evropska unija počupala uši da bilo šta uradimo za sebe. Ne bi.

Ne bi se desilo ništa spektakularno ni kada bi Srbija odustala od kandidature za člana Evropske unije, samo ako bi Brisel i Berlin u Beogradu videli odlučnost da opstane. Itekako bi se i oni navikavali na nove realnosti.

Dok ovo pišem, čisto i slatko voće trune po selima Srbije. Na Dalekom istoku, ono ima basnoslovnu cenu. Jedna prava jabuka košta oko evro, a za tri evra mogu da se kupe tri do četiri jabuke. Kesica loših američkih sušenih šljiva prodaje se u super-marketu i za tri evra. Pakovanje svežih šljiva iz Francuske (šest komada u malom, providnom plastičnom pakovanju) košta skoro evro i po. Poštovana prijateljica moje porodice, Olga Koftun, rođena u Jekaterinburgu, piše mi da joj nije jasno zašto su do sada u njenom rodnom gradu kupovali i jeli bezukusne poljske, umesto slatkih srpskih jabuka…

Da ne dužim, rečeni Danilo Spasić mi je svedočio i da nikakvih tehničkih, saobraćanih, pa ni administrativnih prepreka za izvoz srpskog mleka i mlečnih prerađevina u „daleku“ Rusiju nema. Jedina prepreka bila je i ostala u Beogradu, koji danas nema ništa slično sa sobom iz doba carinskog, odnosno svinjskog rata sa Austro-Ugarskom.

Tada je Bograd bio rešen da preživi. Pronašao je nova tržišta u Francuskoj, Nemačkoj, Belgiji, kažu čak i u Egiptu. Obim spoljnotrgovinske razmene je na opšte izenenađenje udvostručio. U suštini, bilo ga je baš briga šta u Beču o tome kažu.

Podsetimo, između 1906. i 1909. godine, godišnja vrednost srpskog izvoza premašila je godišnji bilans iz prethodnih godina za oko 29 miliona dinara. Austro-Uguarska je do carinskog rata apsorbovala znatno preko osamdeset odsto, neki izvori navode čak 88 posto srpskog prehrambenog izvoza. Na kraju carinskog rata rata, njen udeo smanjen je na oko trideset odsto. Takav podvig u odnosu na Evropsku uniju danas je nezamisliv, uprkos širom otvorenim vratima na istoku.

Kada smo već kod istorijskih ekonomskih pitanja, zaustih da pitam da li je predsednik Tomislav Nikolić prijavio onomad prihode iz Antina, kada već Srbija koju vodi, nakon četnika i ustaša, sada izjednačuje dobrovoljce koji brane Novorusiju sa plaćenicima, psima rata. Pretpostavljam da je Nikolić u Antinu zaradio koliko je i klao. Kako stvari stoje, a u skladu sa trendovima u Srbiji, od septembra bi javnosti to trebalo da obrazloži. Jedino niko neće morati da objasni zašto Srbija do sada nije prodavala sopstvenu hranu tamo gde je mogla.

(Glas Rusije)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u