Dajemo razvoj u koncesiju

Dajemo razvoj u koncesiju

6 septembra 2014

Jurica PavičićPiše: Jurica Pavičić

Pred točno pedeset godina, godine 1964., najveće čudo titoističke modernizacije – jadranska magistrala – spuštala se polako od sjevera k jugu i stigla negdje približno do Makarske. Dva traka asfaltnog jezičca polako su se valu po valu spuštala niz Krilo Jesenica, Pisak i Podace i donosile južnom Jadranu prve motorizirane Nijemce i Čehe.

Ali, tih ranih šezdesetih realnost putovanja za veliku većinu jadranskih žitelja i dalje nije bio autobus, ne dao Bog auto. Realnost su bili brodovi. Od Rijeke do Splita putovalo se linijskom prugom, tradicijom još od Austrije, koje je putem takavala u većim gradovima. Do otočkih se mjesta išlo vaporima, a cement i grožđe, kamen i brašno iskrcavali su se na operativnim industrijskim obalama na čije relikte danas pari oči pobjednički turistički biznis. Tako je izgledao promet u Hrvatskoj pred pedeset godina.

‘Ferari u garaži’

Znam da je to nemoguće zamisliti, ali ipak zamislite- što bi bilo da je tada, u ta vremena prije asfalta, neka država – recimo, ta država – dala u koncesiju pristaništa za parobrode u Rogoznici, Makarskoj, Šibeniku? Zamislite da je dala u koncesiju, i to na pedeset godina? Onaj tko bi platio tu koncesiju – reći ćete – završio bi u gadnim problemima, jer bi ga sustigao i pojeo novi, superiorni vid prometa.

Ali – zamislite – međutim – da je tada, te 1964., država dala na koncesiju pristaništa i luke na Jadranu, ali tako da daje garanciju minimalnog prometa budućem koncesionaru?

U tom slučaju, reći ćete, država bi se gadno nasadila, zato jer bi budućem koncesionaru morala platiti naknadu što su ljudi prestali ploviti i počeli se voziti. Ili – u tom slučaju – država nikad ne bi sagradila jadransku magistralu, jer bi od toga imala samo novčane štete. Ali – reći ćete – zaludu spekuliramo, jer nijedna država ne bi to napravila, pošto nijedna država nije tako glupa.

E to je točka na kojoj griješite. Naime, postoji jedna država koja upravo sada, u ovom trenutku to čini. I mislim da nećete biti iznenađeni kad doznate da je ta država – naša. Proteklog tjedna, naime, više je hrvatskih medija – uključujući novine koje čitate – u javnost pustilo prve informacije o koncesijskom ugovoru koji će vlada ponuditi budućem koncesionaru 1024 kilometara hrvatskih autocesta.

Koncesioniranje autocesta od početka je bilo, a i ostalo krajnje kontroverzan projekt, među ostalim i iz razloga koji nisu ekonomski. Autocesta Zagreb – Split još je od samodoprinosa, 1971. i “maspoka“ svojevrsni politički fetiš hrvatskog nacionalizma. Nepostojanje autoceste do Dalmacije tijekom osamdesetih se pretvorilo u simbol uskraćenosti i jugoslavenskog zakidanja Hrvatske.

Sadašnju autocestu – sagrađenu u prvoj polovici 2000-ih – ljudi će nerijetko navesti kao jedinu doista smislenu i opipljivu dobru stvar koju je Hrvatska izvukla od svoje suverenosti. Bolna ekonomska činjenica da je ta cesta “ferrari u garaži“ za koji nemamo benzin samim je tim teški udarac nacionalnom ponosu. Činjenica da ćemo tu cestu vjerojatno unajmiti do kraja naših života nekom tko bi (dijelom) otplatio dugove za njenu gradnju stoga je duboko traumatična za hrvatsku “državotvornu misao“.

Činjenica da Hrvatska ne može plaćati ni fetiš – cestu Milke i Savke ogoljela je do kraja realnost da je hrvatska nezavisnost zapravo bila beskoristan i besmislen projekt. Točnije: jedino što je taj projekt opipljivo donio jest to da sad “Dinamo“ može stalno biti nogometni prvak.

Već i sama činjenica da Hrvati autoputno više neće biti “svoji na svome“ i da smo skupo prebojanim tunelima, preplaćenim šalunzima i besmislenim petljama sebi oduzeli asfaltnu suverenost sama je po sebi – ukratko – bolna, bolna čak i za nas s kroničnim manjkom patriotizma. Ali – kad maknemo na stranu zloslutnu činjenicu da će autoceste ići u koncesiju, postoji nešto što se najavljuje kao sastavnica koncesijskog ugovora što doista poziva na ozbiljnu uzbunu.

Odakle znaju?

Naime, ako je vjerovati medijskim probnim balonima, sadašnji nacrt koncesijskog ugovora ugradio je sa strane vlade puno osigurača, od ograničenja poskupljenja cestarine, do garancija održavanja. No, i suprotna će strana – kako čitamo – dobiti jedan zaštitni “kušin“. Ako je novinama vjerovati, država će koncesionaru jamčiti sadašnji prosječni dnevni promet od 13.300 vozila dnevno na godišnjoj razini. Ako se promet drastično smanji zbog “nepredviđenih razloga“ – uključujući naftnu krizu – vlada se obvezuje da će financijski pomoći koncesionaru.

Koncesijski ugovor trebao bi trajati 30 ili 40, po nekim prijedlozima i 50 godina. Dakle, ako se potpiše dogodine, trajat će do 2045., 2055., možda čak i 2065. A naša vlada obećala je nekom budućem koncesionaru da ćemo se mi i tada – te 2042. ili 2048.- voziti po cesti baš koliko i sada. To je trenutak kad vam na um padnu vapori i dalmatinski porti s početka priče, te se morate zapitati: kako – pobogu – možete u to biti sigurni?

Nekog bi u Hajdaš Dončićevom ministarstvu, naime, trebalo podsjetiti u kojem mi svijetu živimo. Još pred dvadeset godina, nitko u Hrvatskoj nije ni čuo za mobitel. Pred dvadeset i pet, “Slobodna Dalmacija“ imala je samo jedan kompjutor koji je bio veličine frižidera s ledenicom. Još pred pedeset, ljudi su do Makarske i Zadra plovili, i na um im nije padalo kotrljati se po makadamu.

Kako – pobogu milom – hrvatska vlada može znati da se 2042. nećemo teleportirati kao Kirk i Spock, da se kineske pičugarije neće daljinski printati u 3D, kako može biti sigurna da se promet s autocesta neće preseliti na brze, tehnološki superiorne željeznice? Kako može biti sigurna da za 40 godina vožnja autocestom neće biti đir asfaltnih romantičara, onako kao što danas retro-romantičari putuju starog magistralom ispod Velebita, kroz zaboravljenu pustoš i zatvorene motele Ažić Lokve i Karlobaga?

Možemo li očekivati da će sadašnja i buduće hrvatske vlasti ići po svijetu i povlačiti za rukav izumitelje da slučajno ne izmisle brži, ekološkiji i udobniji prijevoz na daljinu od vozikanja cestom u limenoj kištri?
Ili ćemo – što je mnogo vjerojatnije – moći očekivati slijedeće. Moći ćemo očekivati da će i ova, ali i buduće hrvatske vlade, sasvim zanemariti prometni razvoj i ulaganje u promet koji je srce modernosti, a to su pruge.

Zanemarit će taj razvoj naprosto zato jer bi razvijanjem bilo kojeg prometa koji konkurira autocesti vlada sebi izbijala novce iz džepa. I tu dolazimo do problema koji je mnogo veći i teži od patriotskih sentimenata, Milke, Savke i samodoprinosa. Mi – naime – na ovaj način ne koncesioniramo samo cestu. Mi izdajemo bjanko mjenicu na budući razvoj.

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *