Deklaracija je nepotrebna, secesionistička i opasna, samo će produbiti jaz između Vojvodine i ostalih delova Srbije

Deklaracija je nepotrebna, secesionistička i opasna, samo će produbiti jaz između Vojvodine i ostalih delova Srbije

19 maja 2013

Majska-skupstina - Copy01Ukrštanjem političke veštine (ne)mogućeg i istorijskih datuma, neretko se izrode paradoksi, poput ovog, vojvođanskog: samo pet dana pošto se prisetila 1848. godine, kada je na Majskoj skupštini u Sremskim Karlovcima proglašeno Srpsko vojvodstvo, moderna Vojvodina će u ponedeljak, u svojoj aktuelnoj Skupštini razmatrati, i sva je prilika usvojiti, Deklaraciju o ustavno-pravnom položaju pokrajine u sastavu Srbije.

Dakle, u godini u kojoj se navršavaju dva jubileja – 165 godina od kada su se stari Srbi izborili za autonomni region u okviru Austrijskog carstva i 95 godina od ostvarenja vekovnog srpskog sna, prisajedinjenja Banata, Bačke i Baranje matici Srbiji – priča o autonomiji još traje.

S tom razlikom što su naši preci bitku za autonomiju vodili u okviru tuđeg carstva, a naši savremenici, odnosno pokrajinsko rukovodstvo DS-SVM-LSV u okviru matične države.

– Deklaracija je nepotrebna, secesionistička i opasna, samo će produbiti jaz između Vojvodine i ostalih delova Srbije – upozorava vođa aktuelne opozicije Igor Mirović, visoki funkcioner SNS.

Predsednik Vlade Vojvodine Bojan Pajtić odgovara da u dokumentu nema ni “s” od secesionizma, već samo obraćanja institucijama ove zemlje kako bi se poštovali Ustav i zakoni.

Ali, ni ovaj najnoviji dokument nije mogao da bude “zatvoren” bez razmimoilaženja u poimanju istorijskih činjenica.

Ovoga puta sporna je bila rečenica, ona koja se tiče istorijske volje naših predaka, a najpre je u Deklaraciji glasila: “autonomija Vojvodine je istorijsko i prirodno pravo njenih građana i da je njihovom voljom u sastavu Srbije”.

Na mnoštvo primedbi da su svoju istorijsku volju naši preci izrazili pre 95 godina, Pajtić je najpre obećao da će tu rečenicu izbaciti kao nepotrebnu, “jer su naši preci sve rekli prisajedinjenjem”.

Ipak, nekoliko dana docnije, predomislio se i vratio je u tekst na inicijativu koalicionog partnera Nenada Čanka bez čijih glasova sutra ovaj dokument ne bi imao prođu u parlamentu.

Svestan i da u ovom trenutku ključ za eventualno raspisivanje vanrednih pokrajinskih izbora u Vojvodini drži Ištvan Pastor, Pajtić nije mogao da se ogluši o zahtev političkog lidera najbrojnije nacionalne manjine u pokrajini.

A Pastora je zbog istorijskih događaja, vezanih za njegove pretke i raspad Austrougarskog carstva 1918. godine, u tekstu Deklaracije upravo najviše pogodila formulacija o istorijskoj volji – srpskih predaka.

Zato je Pajtić učinio još jedan kompromis – prihvatio je taj prigovor (amandman) SVM i tako obezbedio da u ponedeljak u parlamentu 76 poslanika od ukupno 120 digne ruku za njegovu deklaraciju.

Poslanici vladajuće koalicije, glasajući za Deklaraciju, ujedno će tako podržati i famoznu rečenicu koja sada glasi: ”Polazeći od toga da je autonomija Vojvodine istorijsko i prirodno pravo njenih građana, jer je nastala i potvrđena voljom njenih naroda na skupštini izaslanika u Novom Sadu, 30. i 31. jula 1945. godine kada su oni jedinstveno odlučili da se Vojvodina kao AP priključi Srbiji…”

Ova rečenica, po mišljenju istoričara Žarka Dimića, nipodaštava prisajedinjenje delova današnje Vojvodine Srbiji kao istorijsku prekretnicu, na koju su svojevremeno upozoravali i vođi austrougarskih Srba – prvo srpska košulja, pa jugoslovenski kaput.

– Današnja vlast ne priznaje košulju, već samo kaput – kaže Dimić i podseća da se tih godina, apostrofiranih u spornoj rečenici Deklaracije, ozbiljnije zametnulo seme tzv. Vojvodine republike.

Ne baš republiku, ali visokoautonomnu pokrajinu Vojvodinu realizovali su njeni pobornici iz Komunističke partije Jugoslavije posle Drugog svetskog rata. Nivo autonomije je bio na vrhuncu zahvaljujući Ustavu iz 1974. godine. Tim ustavom postala je autonomna jedinica i subjekat federalizma tadašnje države. Imala je status “države u državi”.

Pokrajine (Vojvodina i Kosmet) imale su u federalnom sistemu vlasti ista prava kao republike – neposredno i posebno su predstavljene u Skupštini i Predsedništvu SFRJ, imale vrhovne i ustavne sudove i svoje ustave. Predstavnici pokrajine mogli su da stave veto na svaki savezni zakon koji bi “povređivao prava pokrajine”.

Prema tom ustavu, koji i danas predstavlja Čankov ideal, pokrajinski poslanici u republičkoj skupštini mogli su da učestvuju ne samo u donošenju zakona za celu Srbiju, već i zakona koji su primenjivani na takozvanu užu Srbiju.

Istovremeno, republički parlament nije imao nikakav uticaj na zakonodavnu delatnost pokrajine. Takav model funkcionisanja pokrajine nikada ranije nije zabeležen ni u svetskoj praksi, ni u istoriji.

Prerogative državnosti, podsetimo, Vojvodina je izgubila Ustavom iz 1990. godine, što je bio težak udarac za pobornike neograničene autonomije. A usvajanje i danas aktuelnog Ustava Srbije 2006. godine isprovociralo je lidera LSV da izjavi kako do tada Vojvodina nikada i nije bila u Srbiji. Po njemu, nije bilo srpske košulje već samo jugoslovenskog kaputa.

Upravo to i jeste smisao prepravljene rečenice u Deklaraciji o ustavno-pravnom položaju Vojvodine.

(Novosti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *