Dilovanje papirima

Dilovanje papirima

4 marta 2014

Tomislav KlauškiPiše: Tomislav Klauški

Godine 2007. Tomislav Karamarko progurao je, kao ravnatelj Sigurnosno-obavještajne službe, zapošljavanje osobe koja nije prošla sigurnosnu provjeru i poligraf.

Godine 2014. dokument s tim povjerljivim podacima dostavljen je novinaru Novog lista.

Koja od te dvije činjenice više zabrinjava predsjednika Ivu Josipovića kad govori o tome da je ovom aferom narušena nacionalna sigurnost?

Muči li ga više činjenica da je Karamarko godinama od tajne službe pravio svoju privatnu prćiju, zapošljavajući neprovjerene, nekompetentne, ali zato podobne i poslušne kadrove? Ili ga ipak muči to što se iz tih tajnih službi, sada pod kontrolom premijera Milanovića i predsjednika Josipovića, plasiraju dokumenti namijenjeni političkom obračunu sa šefom oporbe?

Ili postavimo to ovako: možda je Josipoviću sada na pameti nacionalna sigurnost, ali nekako sumnjamo da je ona bila na pameti osobe koja je novinaru dala taj kompromitirajući podatak o šefu HDZ-a.

Šef oporbe

Čak je i novinar Novog lista ove subote priznao kako su mu „ovi papiri bili zanimljivi isključivo zbog toga što se u njima pojavljuje Karamarko, šef parlamentarne oporbe, znači važan hrvatski političar“. Što otvara pitanje bi li se o tom zapošljavanju pisalo da je danas Karamarko nevažan hrvatski političar.

Zato bi taj aspekt ove vikend afere trebao zabrinuti šefa države, zajedno s činjenicom da u SOA-i radi brat poznatog novinara, čiji su detalji privatnog života dospjeli u ruke novinara koji je ipak odlučio da ih neće iznositi u javnost. Ali je javnosti ipak dao do znanja da ih ima.

Ovo je stanje tajnih službi danas, kao i prije sedam godina kad je njima drmao Karamarko.

Tada je Karamarko krojio službu po vlastitim preferencijama i ukusima, upotrebljavao je za jačanje osobne moći, za nadzor i praćenje, za zapošljavanje, za kontrolu i za progon novinara, poput Željka Peratovića, za prikupljanje povjerljivih podataka koji bi se mogli koristiti u političkim obračunima i tko zna što još.

Čija je ovo služba?

Ali danas, nakon što Karamarka već šest godina nema u SOA-i, a ona se četiri godine nalazi pod nadzorom Josipovića, te zadnje dvije pod kontrolom Milanovića, povjerljivi dokumenti iz te službe opet se koriste za kompromitaciju čelnika političke stranke. Zajedno s privatnim životom jednog djelatnika službe i njegova brata novinara.

Naravno, Karamarkovo nasljeđe u obavještajnoj zajednici nešto je sa čime se nova vlast mora uhvatiti u koštac, kao što se hvali da je krenula u čišćenje HDZ-ova nasljeđa u ostalim resorima. Iz objavljenih dokumenata jasno se vidi da je Karamarko iza sebe ostavio suspektnu kadrovsku strukturu, zbog koje Josipović danas opravdano pokazuje zabrinutost. I zaslužio je sve kritike koje mu se guraju pod nos.

Ali isto tako valja imati na umu da ovo danas više nije Karamarkova služba. Sada je to Milanovićeva i Josipovićeva služba, iz koje se uzimaju povjerljivi dosjei i plasiraju u medije kako bi diskreditirali Karamarka kao šefa oporbe, možda čak i više nego kao bivšeg ravnatelja tajne službe.

Što to govori o tajnoj službi? Ugrožava li i to nacionalnu sigurnost?

Obavještajni skandal

Curenje informacija iz tajnih službi u nekoliko prethodnih navrata diglo je na noge državni vrh, naročito kad se tih podataka dočepao Karamarko. I sam Josipović u više navrata izjasnio se protiv takvog dilanja podacima. Smjenjivali su se ljudi, imenovali novi, sazivale su se sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, razglabalo se o zloupotrebama obavještajnih podataka, o dilanju dokumenata s oznakom tajne, o pristupu tajnama, o korištenju privatnih informacija u političkim obračunima, o tome kako se tome mora napokon stati na kraj.

A evo, sada opet imamo jedan obavještajni skandal. Odnosno dva, ovisno o Josipovićevu raspoloženju.

Sada, međutim, ne kreće potraga za onim tko je plasirao u javnost ove povjerljive podatke, za onim tko je dokumente pune informacija o nečijem privatnom životu uručio novinarima u svrhu obračuna sa šefom oporbe. Možda zato što svi znaju o kome se radi?

Zašto cure podaci?

Dakle, ako je Josipović zabrinut zbog onoga što se u tajnim službama radilo 2007. godine, onda bi svakako trebao nešto učiniti i u vezi onoga što se sa službama i njihovim dokumentima radi danas, sedam godina kasnije. Ako podaci cure danas, curit će i sutra, ako ne protiv Karamarka, onda protiv nekog drugog.

Pritom valja naglasiti jednu stvar: ovo s Karamarkom nije nečija prljava tajna, kakve obično dila obavještajno podzemlje, već bjelodani dokaz kako se zapošljavalo u tajnim službama. Ipak, to je nešto što se treba rješavati unutar službe, ako se već govori o zaštiti nacionalne sigurnosti, a ne plasirati u medije sa svrhom političke kompromitacije.

A odmah zatim valja provjeriti kako se u tim službama, kao i svim tijelima koje barataju povjerljivim podacima, zapošljava danas.

(24sata.hr – Zagreb)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *