Дисолуција, једина солуција | INTERMAGAZIN

Disolucija, jedina solucija

12 februara 2018

Piše: Nenad Kecmanović

„Trećeg entiteta nema bez rata“ zaprijetio je onomad Bakir Izetbegović Hrvatima u Federaciji ukoliko posegnu za obnovom Hereceg-Bosne, koje su se na prevaru odrekli. A ratom je već više puta zaprijetio Srbima ukoliko se odluče za samostalnost RS. Na fonu ratnohuškaših izjava bošnjačkog lidera slabo se čuju tiše i suptilnije poruke njegovog doglavnika na čelu Savjeta ministara BiH.

BAKIROV DENIS

Riječ je o Denisu Zvizdiću, koji je prije tri godine planirao da kidnapuje još dva entitetska ministarstva i prenese ih iz Banjaluke u Sarajevo. Bilo je to zapisano u njegovom programu rada 2014, a odnosilo se na ministarstva obrazovanja i poljoprivrede i to u vrijeme kada se vlast u RS borila za vraćanje ranije otetih resora, a prije svega pravosuđa.

Da li ga „savezni“ ministri Mektić, Šarović i Crnadak nisu shvatili ozbiljno, ili je to bio dio koalicionog aranžmana SDS sa SDA, tek niko od njih nije reagovao na Zvizdićevu provokaciju. Kako god bilo, zbog žestoke reakcije vlasti iz Banjaluke projekat dalje revizije Dejtona, evo već tri godine, ipak nije prošao.

Ko je Denis Zvizdić? Arhitekta, koji je pod visokim pokroviteljstvom starijeg kolege i direktora u Zavodu za izgradnju grada Sarajeva ing. arh. Bakira Izetbegovića neprimjetno politički stasavao u hijerarhiji SDA. Sada, nekoliko mjeseci prije isteka mandata, rezignirano konstatuje da će tokom narednih mjeseci do izbora političke elite pojačati nacionalističku retoriku. A kada govori o nacionalizmu, Denis kao i njegovi partijski drugovi, te većina Bošnjaka, misli samo na srpski i hrvatski, u neznanju da postoji i njihov bošnjački koji se u stručnoj literaturi naziva „nacionalizam većinske nacije“ ili „unitarni nacionalizam“.

Svoja politička razmišljanja Denis Zvizdić je izložio u novogodišnjem intervjuu agenciji Fena (27.12. 2017), a prošla su gotovo nezapaženo u sjeni mase intervjua koje visoko rangirani političari daju na izmaku svake godine. „Oni koji kao soluciju predlažu disoluciju, to se neće desiti. Riječ je samo o nedosanjanim snovima koji se nikada neće realizovati. Neće doći do bilo kakve nove dezintegracije BiH. Procesi će ići ka integraciji. Završena je arhitektura Zapadnog Balkana i neće doći do promjena granica na Zapadnom Balkanu“.

FIKTIVNA INTEGRACIJA I REALNA DEZINTEGRACIJA

Navodeći „disoluciju kao soluciju“, Zvizdić je, svjesno ili nesvjesno, citirao međunaslov jednog od mojih novijih tekstova, što mi, priznajem, imponuje, bez obzira na to što nije naveo moje „malo autorsko pravo“. Međutim, niko, pa ni ja, ne predlaže disoluciju iz čista mira, nego kao neminovnu posljedicu procesa u kome dva od tri konstitutivna naroda, Srbi u Republici Srpskoj i Hrvati u „Herceg-Bosni“, pružaju otpor pokušajima trećeg naroda – Bošnjaka, u pet kantona u kojima čine većinu, da nametne jedinstvenu BiH.

To međusobno rvanje traje već skoro četvrt vijeka i objektivno dovodi do puzajuće dezintegracije, i o tome su saglasni i srpski i hrvatski i bošnjački, kao i inostrani analitičari. Neki to tretiraju kao puku činjenicu, drugi nad njom jadikuju, treći likuju, ali je niko trezven ne osporava kao realnost. Ako se takav trend nastavi, ostaje jedino neizvjesno koliko će još biti potrebno vremena da dovede do raspada BiH kao krajnje konsekvence, odnosno do „disolucije kao (jedine logične) solucije“.

Vidimo, Zvizdić, naprotiv, veli: „Neće doći do bilo kakve nove dezintegracije. Procesi će ići ka integraciji“. Niko, takođe, i ne govori o novoj dezintegraciji, nego o staroj koja je odavno počela i dalje traje, odnosno o dezintegraciji koja je već 20 godina na djelu. A kada kaže da će „procesi ići ka integraciji“, Zvizdić svoju tezu stavlja u futur i tako prelazi na teren neizvjesne budućnosti, u kojoj teoretski zaista može doći i do preokreta od dezintegracije ka integraciji. Ali, pošto za takav preokret nema nikakvog vidljivog indikatora u političkoj stvarnosti BiH, ispada da je upravo Zvizdić taj koji „sanja nešto što nema osnova da će se ikada realizovati“.

MEĐUNARODNO PRAVO „MAČKU O REP“

Kao jedini argument, ovaj Bošnjak iz SDA na funkciji „premijera vlade“ BiH poteže otrcanu priču zapadnih diplomata da je „završena arhitektura Zapadnog Balkana i da neće doći do promjena granica.“ Da li je Zvizdiću promaklo da ti, imenom i prezimenom isti zapadni političari podržavaju secesiju „Kosova“, iliti promjenu granica u regionu, a i njegov partijski šef Bakir Izetbegović onomad je bio najavio da će priznati nove granice u Srbiji.

Elem, mogu se mijenjati granice u Srbiji, a u BiH ne mogu?! „Kosovo“ može da ode, a Srpska ne može?! Da li je Zvizdić smetnuo s uma da je sve do krvavog raspada SFRJ, kome su doprinijeli i Muslimani, važila rezolucija KEBS-a (sada OEBS-a) o nepromjenljivosti državnih granica u Evropi, a onda je pod pritiskom Njemačke i SAD došlo do „puj pike ne važi“. Sada su se u Španiji povodom Katalonije opet predomislili.

Zvizdić ima već dovoljno staža u visokoj politici da je mogao da utvrdi da sve te međunarodne konvencije mogu da se da „vežu mačku o rep“, jer važe samo onoliko koliko odgovaraju velikim i super velikim, te zavise od konstelacije snaga među globalnim igračima. Zašto bi BiH bila izuzetak gdje će se „međunarodna zajednica“ dosljedno držati bilo kog principa? Tim prije što znaju da više od pola njene populacije na 75 odsto teritorije ne drži baš mnogo do njenih granica i radije bi se priključili susjednim državama.

KOMŠIJSKI SPOROVI NA KAPITOLU I ĆABI

Jedna od ključnih grešaka muslimansko-bošnjačke politike u kontinuitetu od Alije do Bakira Izetbegovića sastoji se upravo u tome što već četvrt vijeka očekuju da im Bliski istok i daleki Zapad riješe odnose sa prvim komšijama. Najprije ih je Cimerman kao slabije gurnuo u građanski rat, zatim ih je Holbruk u Dejtonu prevario da će naknadno dohakati Republici Srpskoj, pa onda Hilari Klinton zavarala da će se kao buduća predsjednica SAD „vratiti nezavršenim poslovima u Bosni“.

Ali oni i kao Muslimani i kao Bošnjaci i kao Bosanci, i sa Alijom i sa Bakirom, uprkos svemu, ne gube nadu. Kako piše Nora Belov, „problem je u tome što su Amerikanci oduzeli Aliji Izetbegoviću bilo kakvu motivaciju da se uključi u direktne pregovore sa liderima srpske i hrvatske zajednice“. Isto važi i za Bakira, koji takođe gleda put Vašingtona, Brisela, Ankare i Rijada, umjesto put Banjaluke i Gruda, iako mu je onomad krajnje blagonakloni Danijel Server objasnio da „SAD imaju preča posla nego da se bakću komšijskim svađama u Bosni“. Da li je išta bolje sa perspektivnim podmlatkom SDA, kakav je Denis Zvizdić?

„Obzirom da u zadnje vreme jako puno govorimo o neravnopravnosti naroda u BiH, mislim da je došlo vrijeme da se to pitanje otvori, ali na jedan ozbiljan, argumentovan način, da svi na sto stave svoje zahtjeve, svoje primjedbe, svoju projekciju, svoje želje, svoj pogled na tako jedno važno pitanje u BiH, ali da zaključci budu plod kompromisa i relevantnih činjenica. Ako svi polazimo od maksimalističkih ciljeva, onda ne možemo govoriti o unutrašnjem dogovoru“

Ove riječi predsjednika Savjeta ministara BiH, uprkos činjenici da je na početku mandata, uz nos Srpskoj, najavio premiještanje još dva ministarstva (obrazovanje i poljoprivreda) iz entiteta u Sarajevo, ohrabruju da je, ipak, barem na osam mjeseci do isteka mandata „došao tobe“. Nažalost, već u sljedećem pasusu propada nada da je neko u Bošnjaka, poslije rahmetli Tihića, spreman na unutrašnji dijalog o budućnosti BiH.

GDJE JE KOME CRVENA LINIJA

„Na prvom mjestu će uvijek biti odbrana integriteta i suvereniteta BiH. To je nulti prioritet, to je crvena linija ispod koje se nikada neće ići. To je državnost i jačanje državotvornosti same BiH i svih njenih državnih prerogativa“, poručio je Zvizdić.

BiH nije metafizička kategorija nego toponim koji može postati samoodrživa demokratska država samo konsenzusom tri državotvorna naroda. Kome je taj projekat danas „prioritet“ i „crvena linija“? Bošnjacima – da, ali ne i Srbima i Hrvatima. Neravnopravnost, koju baš kao i Alija i Bakir i sam, svjesno ili ne, indirektno promoviše, dovodi u pitanje i sam opstanak BiH. Ni Srbi ni Hrvati neće braniti integritet i suverenitet BiH ako su nezadovoljni svojim položajem u njoj, a Bošnjaci legitimno i realno mogu da brane integritet i suverenitet samo pet kantona u kojim čine većinu, odnosno 25 odsto teritorije BiH.

Izuzev ako Zvizdić ne računa na 0,5 do 1 odsto Srba u RS i Hrvata u Herceg-Bosni koji žele da žive pod dominacijom Bošnjaka. Zbog one kobne majorizacije u Skupštini BiH, kojom su počinili zločin protiv mira, odnosno izazvali građanski rat, Bošnjaci se Srbima nikada nisu izvinili, iako uporno traže da se Srbi njima stalno izvinjavaju zbog posljedica. Zašto? Zato što od arogancije da je cijela BiH isključivo ili prije svega njihova nisu odustali ni kada su naišli na oružani otpor i održali se na svega 10 odsto teritorije.

RATNI I MIRNODOPSKI CILJEVI ARMIJE BiH

U junu ratne ’92, pitam generala Sefera Halilovića na sjednici Predsjedništva BiH : „Šta je cilj borbe Armije BiH?“ – „Da oslobodi svaku stopu BiH“. Opet pitam: „Od koga Armija BiH, koju velikom većinom čine muslimani, treba da oslobodi zapadnu Hercegovinu u kojoj 95 odsto stanovništva čine Hrvati i imaju svoju HVO?“ Mariofil Ljubić, u svojstvu v. d. predsjednika Skupštine BiH, odskočio je od stolice: „Ako ABiH krene tamo da oslobađa, ja odoh da joj se suprotstavim“.

Alija je prekinuo raspravu i odložio temu za drugu priliku da je više nikada ne vrati na dnevni red. Ni Bakir ni bilo ko od Bošnjaka u međuvremenu nije bio spreman da otvori tu temu do dan-danas. A svi problemi BiH i poslije dvije decenije samo su varijacije na tu jednu te istu temu, u koju neprestano hoće da uvuku Beograd i Zagreb.

„Ne može u istoj rečenici stajati konstatacija da neko voli BiH, ili da je neko glavni faktor ili garant mira i sigurnosti na području zapadnog Balkana, a onda u toj istoj rečenici pozvati na neophodnost usvajanja novog memoranduma SANU ili novoga načertanija. A svi znamo da su takvi dokumenti na ovim prostorima donjeli rat, razaranje, donjeli stotine hiljada žrtava“, naglasio je Zvizdić.

Po bosansko-bošnjačkom premijeru, Načertanije i Memorandum, kao i treći neimenovani dokument, ispadoše Majn kampf u nastavcima. Denis, jasno je, aludira na Deklaraciju o opstanku srpskog naroda, koja još nije bila ni napisana. Poziva se na Garašaninovo Načertanije, koje nikad nije ni vidio, i na Memorandum SANU, koji nije pročitao.

Da jeste, znao bi da dva posljednja dokumenta nemaju veze sa Bosnom, a pogotovo sa Bošnjacima. Onaj prvi, sudeći po riječi „opstanak“ u naslovu, trebalo bi da govori o stradanjima srpskog naroda pod osmanskom i habzburškom okupacijom, u dva svjetska rata, posebno o istrebljenju u ustaškoj NDH, kao i u građanskom ratu ’92-’95, odnosno o tome kako da Srbi obezbijede svoju bolju budućnost.

E, tek taj dokument bi mogao imati neke veze sa bosanskim muslimanima, koji su i nastali tokom okupatorske islamizacije hrišćanske Bosne. Koji su, zatim, pod austrougarskom okupacijom sačuvali privilegije begovata u odnosu na hrišćansku raju. Te koji su za NDH bili „hrvatsko cvijeće“ i popunjavali domobranske, ustaške i redove SS Handžar divizije. Denis i njegovi partijski drugovi iz SDA slute da bi u Deklaraciji moglo biti nešto i o tome i po njih neugodno, pa se unaprijed ljute.

Ipak, možda će biti korisno da je, kada bude napisana i objavljena, pročitaju, iako kažu da „svi znamo da su dokumenti poput Načertanija, Memoranduma SANU i Deklaracije o opstanku srpskog naroda, donijeli rat, razaranja i stotine hiljada žrtava“. Naravno, pod uslovom da ne očekuju da Srbi, umjesto da pišu svoju nacionalnu deklaraciju, prihvate Islamsku deklaraciju, koju je bošnjačka stranka na vlasti usvojila kao programski dokument, a u kojoj je Alija napisao da „muslimani kada postanu većina treba nemuslimanima da nametnu šerijat“.

NEKO VOLI AJVAZ DEDINU PEĆINU, NEKO ANDRIĆ GRAD

A što se tiče „ljubavi prema Bosni“, koja navodno protivrječi Načertaniju, Memorandumu i Deklaraciji, u BiH se može prije svega voljeti njena polovina zvana Republika Srpska. Mogu se, takođe, voljeti stećci u Radimlji, Stara crkva u Sarajevu, Andrićgrad u Višegradu, trebinjski platani, borovina na Romaniji, Jahorinske zime, Slapovi na Vrbasu, ribolov na Bardači, vaskrsla spaljena crkva pred Banskim dvorom, gange i gusle, Dučićeva poezija i Ćopićeve pripovjetke.

Ne nužno i Ajvaz dedina pećina u Ajvatovici, Derviška tekija na Kovačima, Aladža džamija u Foči, Slatko ćoše na Baščaršiji, proza Safet bega Bašagića, umovanja Hasnije Kjafije Prušćaka, ilahije i kaside. Nije li tako i obratno?

„Evropska perspektiva za region Zapadnog Balkana predstavlja najmanji zajednički sadržilac koji, na neki način, integriše kompletan Zapadni Balkan i bazira naše buduće poteze i prioritete na istom cilju, a to je članstvo unutar EU. BiH će na kraju bez obzira na opstrukcije i pokušaje blokade pozitivnih i evropskih procesa, biti članica EU i pripadati porodici modernih evropskih zemalja, tamo gdje u stvari de facto i po svom položaju i pogledu na svet i pripada.“

MUSLIMANI I EVROPSKI POGLED NA SVIJET

Podsjetio bih Denisa na rane postdejtonske priče „međunarodnih bosnoljuba“ da će ubrzanim prijemom EU reintegrisati BiH, ali Brisel nije pristao ni na olakšice za Bosnu. Funkcioneri EU tvrda srca nisu ni spominjali rokove, nego upozoravali da „prije standarda nema ni statusa“. Kažu da u EU primaju samo demokratije, a BiH je i posle dvije decenije – protektorat.

Tražili su dobre odnose sa susjednim zemljama, a BiH ih nema ni sa komšijama unutar zemlje. Po svemu, BiH će biti na samom začelju kolone kandidata i u stepenovanoj EU i dugoročno napredovati ne dalje od pripravničkog statusa, ukoliko ikada i dotle dobaci. Zvizdić tvrdi da „BiH pripada porodici modernih evropskih država“. Po svom geografskom položaju – nesumnjivo, ali „po svom pogledu na svijet“, bar kao cjelina, nisam baš siguran.

Zvizdić ukazuje na „opstrukcije“ i „blokade“, ali insistiranje Banjaluke na mehanizmu unutrašnje koordinacije na putu ka EU ne bih nazvao tako. Prije bih rekao da RS i HB ne žure u EU po svaku cijenu. „Hercegbosanci“ su, zahvaljujući domovnicama i putovnicama Hrvatske, pojedinačno već stekli status građana EU, a ta privilegija, sa državljanstvom Srbije, slijedi i građanima RS navodno možda već za osam godina. Mada, Srbiji je više stalo do KiM i Rusije, što je, ispostavilo se, nespojivo sa prijemom u EU, a Srpskoj je važnija ravnopravnost u BiH nego ulazak BiH u EU.

Srbi su se u Dejtonu odrekli svog maksimalnog zahtjeva da BiH ostane u skraćenoj Jugoslaviji sa Srbijom, Bošnjaci svog – za jedinstvenu BiH, a Hrvati svog – da Herceg-Bosnu priključe matici. U dejtonskom kompromisu stoji da se sve može mijenjati ali samo trostranim konsenzusom. Prudski sporazum su bojkotovali bošnjački predstavnici u jalovom očekivanju da će im državu po mjeri skrojiti SAD i EU, ili Turska i Saudija, a ne dogovor sa komšijama Srbima i Hrvatima.

Ako se bošnjačka strana vraća svojim maksimalističkim zahtjevima za jedinstvenom BiH, to daje pravo i drugim dvijema da učine isto. Da Hrvati povuku svoje odustajanje od Herceg-Bosne i da Srbi RS priključe matici, a da Bošnjaci svojih pet kantona reintegrišu u unitarni i centralozovani entitet koji bi se zvao „Jedinstvena Bosna“.

Za razgovore i dogovore o zajedničkom minimumu, istina, nikada nije kasno, ali čini se da je proteklo vrijeme učinilo da pozicije sa sve tri strane postanu uzajamno sve udaljenije i sve tvrđe. A novogodišnje poruke Denisa Zvizdića nisu ih ni približile, ni omekšale. Naprotiv!

(Anfor)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *