Ђенерали и генерали

Đenerali i generali

30 oktobra 2016

720_rados-bajic-web-t

Piše: Radoš Bajić

I ovog oktobra, slobodarski Beograd je proslavio dan svog oslobođenja. Ponovo se na Terazijama razvilo kozaračko kolo, mladići s petokrakama i titovkama igrali su pobedničke igrokaze slobode na beogradskim ulicama. Obuzeti dužnim pijetetom, srpski političari su u stavu mirno držali vatrene govore. Pominjani su ruski maršali i slavni komunistički generali koji su Beogradu doneli slobodu.

Razumljivo – o đeneralu i vojvodi Petru Bojoviću nije bilo ni reči. A i zašto bi? Kao osvedočeni ratnik kojeg je i neprijateljski nemački okupator poštovao – stari srpski vojvoda Petar Bojović je Drugi svetski rat proveo u svojoj kući u Beogradu. Uoči Svetog Jovana 19. januara 1945. godine – u vojvodinu kuću je nasilno upala grupa mladih komunista i bezbožnika s namerom da ga izbace na ulicu i da se u nju usele. Časna starina i junak Kumanovske bitke, načelnik štaba Prve armije srpske vojske u balkanskim ratovima, načelnik Vrhovne komande u albanskoj golgoti, komandant proslavljene Prve armije u Prvom svetskom ratu – nije se dao. Sa svojih 86 godina ponosno se usprotivio i stao ispred anarhista. Pretučen do smrti, na taljigama je odnesen na groblje. Kada je Beogradom prostrujala vest da je ubijen čuveni srpski đeneral  – komunistička uprava grada Beograda je preko radija zapretila saopštenjem da će svako ko ode na groblje da upali sveću Petru Bojoviću – biti streljan.

Potresno do te mere – da se čovek zapita, da li je moguće? Da li sedamdeset godina kasnije možemo biti ravnodušni pred stidom koji nas obuzima zbog ovog bezumlja i zločina?

Vest da su crnogorske službe bezbednosti nedavno, na dan izbora u ovoj nekadašnjoj jugoslovenskoj republici uhapsile srpskog žandarmerijskog generala Bratislava Dikića – takođe u Srbiji nikoga nije ostavila ravnodušnim. Nesrećni general iz Niša koji je pre nekoliko godina na brzinu i pod sumnjivim okolnostima smenjen pa penzionisan, pravdao se da nije u Crnu Goru došao da svrgne sa vlasti Mila Đukanovića, već da je krenuo put Ostroga – na pričest. Da se na tom isceliteljskom mestu pomoli Bogu za svoje narušeno zdravlje. Ali, umesto božije milosti, stigla ga je čelična ruka crnogorskih „službi bezbjednosti“ koje budnim okom čuvaju suverenitet i svoju državnost.

Koju su, ni manje ni više, želeli da sruše teroristi prispeli, pa otkud bi drugde nego – iz Srbije. Neće valjda iz Albanije, ili iz Hrvatske – odakle u Crnu Goru tradicionalno teku samo med i mleko.

Ova kafkijanska rašomonijada u koju je, kako se pominje, prste umešao i jedan konobar iz Jagodine, liči na trećerazredni niskobudžetni triler – sklepan u jeftinoj produkciji neke latinoameričke banana državice. U kojem glume naturščici i netalentovani entuzijasti. U kojem je sva dramaturgija podređena samo jednom cilju – opstanak „big bosa“ na tronu.

Kakva je uloga u ovoj baljezgariji dodeljena nesrećnom srpskom generalu? Da li je posredi samo pominjanih 100.000 evra ili je ulog mnogo veći, bojim se da se, kao i mnogo puta do sada, nikada do kraja neće razaznati. Putem medija obavešteni smo da su crnogorske vlasti prema srpskom generalu postupale korektno, sem u jednom trenutku – kada je bio vezan. Tada je izvesni specijalni policajac, to jest crnogorski čuvar poretka i državnog suvereniteta, zapretio Dikiću rekavši mu: „Šta me gledaš blento, hoćeš da te zalepim“! Koji je to junak koji bi na vezanog čoveka da podigne ruku?

Između dva navedena događaja i između dve visoke oficirske ličnosti o kojima je reč – ni u tragovima ne postoji znak jednakosti. Naprotiv. Sem što su i Bojović i Dikić Srbi. Narod koji je u đeneralskim uniformama iznedrio nacionalne gromade, poput njega, Mišića, Putnika, Stepe Stepanovića  – postiđen je vestima koje ovih dana stižu iz Montenegra. Zbog sramotne kolektivne frustracije sa kojom smo suočeni – ljudski je da pokušamo da vratimo samopouzdanje, poštovanje i veru u jedno od najčasnijih zanimanja u bremenitoj sukobima i ratovima srpskoj istoriji.

U veri da je svako nevin dok se ne dokaže da je za nešto kriv – ko, kako, čime i kakvim delima zaslužuje da ponese zvanje srpskog generala? Kako je to pošlo za rukom nesrećnom Dikiću? Ko ga je pustio niz vodu? Ko ga je gurnuo u blato? Da li je to njegova pohlepa ili je izmanipulisan i nasamaren? Ako jeste – od koga? Ko mu je poverio glavnu ulogu u vodvilju zbog kojeg se svi osećamo posramljeno i poniženo? Ko bi to da šamara srpske generale?

Ako istinu nećemo saznati nikada – nešto pameti i stida ne bi nam bilo na odmet.

(Politika)

KOMENTARI



2 komentara

  1. milovan says:

    Bajicu okani se corava posla.Ne ravnaj nesravnivo i ne uporedjuj,neupredivo sa uporedivim.Koji crni "generali",da se uporede sa Bojovicem ili Gavrilovicem.Pokri se usima i uzivaj u tvojoj neznam kojoj ofanzivi.

  2. Kosovac says:

    Radoš Bajić,….. jebali te „igrokazi“ slobode na beogradskim ulicama. Jebali te mladići sa petokrakama i titovkama. Jebo te i onaj ko ti drma kavez, majmune srpski. Bolje ti je rekao moj kolega „milovan“: Ne ravnaj nesravnivo i ne upoređuj neuporedivo.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *