ДНЕВНИК ЕМИРА КУСТУРИЦЕ : Сидран је причао да сам у злодјелима надмашио Ајхмана

DNEVNIK EMIRA KUSTURICE : Sidran je pričao da sam u zlodjelima nadmašio Ajhmana

18 septembra 2015

kusturicaemir-3343Sidran je nakon što ga nisu primili u službu neprijatelja nastavio život sarajevskog pjesnika. Kada bi preskočio jedan ponedeljak da ne pije, osjećao se kao Titovi partizani koji pobjeđuju šestu i sedmu neprijateljsku ofanzivu zajedno.

Zagledao je upitno prijatelje i poznanike, ali oni nisu mogli da mu u poslu povećala pomognu. Širio je oči dok je u ustima zadržavao votku. Prijatelji su ga shvatali, ali su nemoćno slijegali ramenima.

Krajem sedamdesetih sreo sam Sidrana u bifeu Televizije Sarajevo. Prepoznao sam isti pogled. Rekao mi je:

— Ti nemoj da ideš kod nekog drugog da ti piše scenarije. Ja sam u tom poslu najbolji!

Imao je bradu kao jedan violinista na Gorici. Iza te neprijatne maske, ipak, otkrio sam uzdrhtalog čovjeka. Pričao je događaje iz svog golubarnika na Vratniku. Jednog dana neka seljančica je stigla u taj golubarnik. Kasnije su je silovali svi iz ulice. Tako je Šintor, razbojnik iz kraja, ovu nesrećnicu pripremio za italijansku štraftu. Mladi Sidran se u tu žensku zaljubio i stvar se iskomplikovala. Rekao sam mu da je to jedna epizoda, a da je film kao kad se gradi kuća ili čitava zgrada. Tu su potrebni temelji, spratovi, hodnici, prozori, krovovi.

S mukom je ispisao priču Sjećaš li se Doli Bel. Od te zanimljive priče napisao sam tehnički scenarij. Svaka riječ koju sam ja dodao na Sidranovih četrdesetak stranica za njega je bila uvreda. Posebno mu je smetalo uplitanje lika oca iz priče Otac je kuća koja se ruši. To ga je podsjećalo na neprijatnosti kroz koje je prolazio niz godina. On je pravljenje filmova zamišljao kao olakšanje, a nikako kao produbljivanje problema. Kada je otkrio da sam marksizmu suprotstavio hipnozu u tekstu, bio je spreman da zaboravi filmsku karijeru. Pozvao me u svoj stan na prijateljsko ubjeđivanje. Tu su se zatekli pjesnici Marko Vesović i Ivan Kordić. To su oni sarajevski umjetnici koji su bili poznatiji po tome što mogu svako jutro osvanuti vezani za kravate, viseći na radijatorima u primaćoj sobi, nego po umjetničkim rezultatima. Ne zbog nasljedne sklonosti ka samoubistvu, nego zbog toga što su i daktilografi po preduzećima pisali bolje od njih. Oni su mi naširoko objašnjavali zašto je ovo što sam ja napisao loše za film. Bili su toliko uvjerljivi da sam im skoro povjerovao. Jedino što nisam znao zašto nisu sebi pomogli i napisali nešto po čemu bi bili upamćeni. Klimao sam glavom odobravajući primjedbe ovih tipova. Otišao sam i ništa ih nisam poslušao. Napravio sam Doli Bel po vlastitoj mjeri.

Film je sniman osamdesetih godina, poslije smrti Josipa Broza Tita. Rokeri su pjevali: „Djevojke u ljetnjim haljinama volim“. Svuda se širilo zarazno osjećanje slobode. Goran Bregović je već imao iza sebe novotalasnu ploču. U želji da živi sto godina, napravio je pjesmu u kojoj je izražavao gađenje prema stogodišnjacima. Pojava Zabranjenog pušenja i Elvisa Kurtovića bila je sasvim revolucionarna stvar. Ova popularna umjetnost omogućila je nasljednicima Travničke hronike i Na Drini ćuprije da se vide u njihovim djelima kao u ogledalu. Taksisti, mesari, ćevabdžije uživali su gledajući Nadrealiste. Nisu ni sanjali kako, zapravo, gledaju sebe.

Sidran je sve češće odlazio u kafanu „Park“. Prestao je da pije votku, bacio se na viski. U međuvremenu, postao je filmski i televizijski pisac. Drama Jegulje putuju u Sargasko more emitovana je sa velikim neuspjehom. Mnogi tvrde da je njen režiser Slobodan Praljak iz tih rediteljskih neuspjeha crpio svoje generalske ljutnje i, na kraju, u ratu, srušio stari most u Mostaru.

Za vrijeme snimanja Doli Bel Sidran se nije pojavljivao. Uvrijeđen što se film snimao samo po njegovoj ideji, a ne i po njegovom scenariju, uživio se u ulogu Betovena. Meni je u sarajevskom Venu poručio da sam samo Herbert fon Karajan. Nikako nije mogao da shvati razliku između pjesničke impresije i scenarija. Negdje na sredini snimanja, nakon noći propijene kod „Sameka“, bauljao je Sidran Bistrikom tražeći filmsku ekipu Doli Bel. Nabasao je na bistrički most i tamo ugledao filmsku kameru kako slika nekog čovjeka koji visi na mostu i nešto nerazumljivo urla. Čovjek je bio kostimiran u odjeću iz vremena Otomanske imperije, mlatarao rukama i galamio, a Sidran je pobjegao u „Park“ kafanu…

Prijateljima zatečenim u kafani već tada je pričao da sam ja u zlodjelima nadmašio Ajhmana i vikao:

— Upropastio mi je autobiografiju! — tako je Sidran zvao Doli Bel.

Kada mu je neki televizijski rasvjetljivač koji je u „Park“ kafani razbijao mamurluk rekao:

— Nije, bolan, Avdo, to si ti vidio snimanje TV drame Ćilim režisera Ace Jevđevića!

On je samo odmahnuo glavom i dodao:

— Ništa mi ne govorite, znam ja dobro ko je on!

Izvor: Iskra

KOMENTARI



6 komentara

  1. miroslav says:

    Ma ne spustaj se na nivo kvazipesnika tamo i bilo gde.IMAS NAS!

  2. Apis says:

    Da nije Kusturice malo bi ljudi ikada culo za Sidrana. Sidranov degenerisani izgled izazivao mi je sazaljene dok nisam shvatio da je moralno vise nakazan nego fizicki. Tokom rata pljuvao je coveka koji ga je proslavio a posle rata istog molio da mu plati operaciju da bi ga odmah posle toga opet pljuvao. Ukratko jednom đubre uvek đubre i od đubreta se pita ne pravi. A KUSTA JE PONOS BALKANA POZNAT I PRIZNAT SIROM SVETA. HVALA TI BOZE STO SI GA VRATIO KRSTU I RODU SVOME.

  3. Zlatan Pikula says:

    Pocetkom osamdesetih sjedio sam sa Branom S. mojim drugom iz gimnazije sa Markom V. nasi profesorom SH u klubu knjizevnika u sarajevskoj "Svjetlosti" kada je prisao Sidran mortus pijan i zapoceo neki razgovor sa Markom. Malo pa malo a Sidran :"Treba pisati za film jer tu je buducnost... "U momentu je primijetio da sam ja vrlo tiha , smirena, tiha i stalozena osoba pa je pokusavao da mi poremeti tu ravnotezu izgovarajuci neke rijeci na koje sam ja valjda trebao da reagujem, jer je za njega bilo neshvatljivo da neko moze posjedovati takvu vrstu zivotne mirnoce koju on cijeli zivot trazi pa i u alkoholu. Vidjevsi situaciju, Marko objasni Sidranu da smo mi njegovi bivsi ucenici i da evociramo uspomene iz gimnazije. On nas na trenutak napusti ali se vrlo brzo vrati trazivsi od Marka nesto novca. Marko mu dade i Sidran nas napusti.Posto je to Marko vrlo rado odradio, Sidranu bi zao sto nije trazio vise ali ode i nije vise dolazio.Srecom. A sto se tice Kuste kao covjeka najbolje je pitati njegove drugove sa Gorice, koji uvjek kazu: " On je nasw drug" i tu zavrsava sva prica. Prije dvije godine biuo sam u posjeti mom drugu iz gimnazije a koji je inace sa Gorice i koji je cekao operaciju na nozi. Pored njega je stajao papairic sa napisanim telefonom i imenom Emir. "Je li to Kustin telefon" zapitah ga. "Jeste. Moram da mu se zahvalim za ponudjenu pomoc da odem na VMA u Beograd iako sada necu moci ici." Eto, to je Kusta koji nikad nije zaboravio svoje goricke prijatelje i nikad nije presjekao taj "link"izmedju sebe i njih a po mo licnom misljenju to "nepresijecanje" mu je pomoglo u karijeri jer je ta veza izmedju njega i goricke raje bila neka vrsta pupcane vrpce iz koje je on crpio neke ideje mozda cak i ne znajuci odakle dolaze ali osjecajuci svakako. Pozdrav od Zlaja, a ne kao sto je Sidran svojevremeno pozdravljao citaoce "Oslobodjenja"svojom kolumnom nazvanom "Pozdrav od Avde" a vrlo vjerovatno drzeci se za onu stvar. Zlaja

  4. Maxim says:

    Sidran je paradigma muslimana u Bosni: svega imaju previše. osim razloga da im vjeruješ. Ili kako se u narodu kaže - "preprani u sto voda".

  5. Aleksandar says:

    Nisu li ovo već davno potrošene priče? Srbija se nalazi pred novim izazovima na koje (još) nema odgovora i ima pametnija i preča posla.

  6. LJUBAN says:

    Kazu da je soda bikarbona najbolja za ostrnjivanje smrada isperite tog Sidrana u 101 vodi !

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *