Dobar dan, depresijo

Dobar dan, depresijo

19 jula 2013

VedranaRudanPiše: Vedrana Rudan

Prijatelj koji umire od raka rekao mi je da se ne opterećuje ni sa čim osim strahom da će se pokvariti aparat kojim ga zrače. “Prezračit” će mu prsa pa će na ovaj rak dobiti još jedan. Smijao se mršav poput kostura. Htjela sam mu reći kako mi je čudno da hrvatski liječnici štrajkaju samo zbog svojih plaća, nikad zbog stanja bolnica u kojima rade. Odustala sam.

Nad zastrašujućim rupetinama u kojima leže hrvatski pacijenti zgražaju se samo zdravi ljudi. Bolesni su zahvalni dragome bogu ako strop sobe padne na glavu onome koji leži pokraj njih. Baš mi je pomogao susret sa čovjekom s kojim sam se ljubila u parku pred pedeset i tri godine. Sigurno će umrijeti za koji mjesec od raka ali neće od depresije koja mene davi potpuno bez veze.

Što sam očekivala? Da će nakon izbora kriminalce zamijeniti sveci? Ona ženska, supruga osječkog suca, još uvijek je u ludnici. Kakve to veze ima sa mnom? Što mogu učiniti? Hoće li je pustiti ako napišem kako bi u nekoj normalnoj zemlji Ostojić morao podnijeti ostavku? U kojoj normalnoj zemlji? Ima li normalnih zemalja ili ipak u svim evropskim zemljama potrošene supruge državnih dužnosnika zatvaraju u ludnice? Što ja znam o “normalnim” zemljama?

Italija je normalna zemlja pa je Berlusconi imao svoj bordel u kome su ga zabavljale maloljetnice. I? Ne bi me smio uznemiriti ni tekst o tome kako se ministar Linić bori da kamate na stambene kredite ne budu više od nekih sedam, osam ili devet posto. Ne smije me dovoditi do bijesa ni iz aviona vidljiva najava kako će presuda u korist opljačkanih ljudi koji su digli kredit u švicarcima pasti na višem sudu. Sve su dogovorili.

Pa šta? Da imam rak brinula bih zašto nema markera, hoću li dobiti pravu kemoterapiju, tko je najbolji onkolog u Rijeci, koliko ću dugo morati čekati na nalaze, tri tjedna, pet tjedana, sto tjedana? Hrvatska će prodati ceste, šume, vodu, poštu… Pa šta? Što je Hrvatska? To je komad zemlje na kome slučajno živim a tim komadom zemlje upravljaju razbojnici. Postoji li razlika između razbojnika rođenih u Zagrebu i onih rođenih u Njujorku?

Jako me uznemirilo i to što će se uništiti okolica Dubrovnika. Mene je uznemirilo, ne Dubrovčane. Nije li to bolesno? Pred dvadeset i nešto godina ukrcala sam se na prvi brod koji je Dubrovniku nosio pomoć. Linić me osobno zadužio da pratim teret. Tada je Linić mislio da je Dubrovnik hrvatski grad i riječki grad i moj grad i njegov grad. Isti Linić danas misli da Dubrovnik pripada onome tko ga kupi i da spomenik nulte kategorije treba pretvoriti u dvere od betona.

Da Crnogorci… Da Mlečani… Nema ti Mlečana do Hrvata. Ali zašto me to uznemiruje? To nije novi podatak. Što se sa mnom dešava? Hrvatska ne postoji. Todorić do Todorića, Todorić do Todorića, Todorić do Todorića… Ljudi oko mene nisu toliko osjetljivi. Todoriće ne doživljavaju kao rak koji metastazira iz sata u sat iz dana u dan iz godine u godinu…Ja sam samo luda. Svijet se ne može promijeniti, treba se samo snaći.

Za mene je kasno. Govorim djeci da moraju krenuti krasti ali i za njih je kasno. Unuk mi je jedina nada. Jučer je u vrtiću prebio djevojčicu i dva dječaka. Roditelji su ih odvezli u privatnu kliniku jer u bolnici nema ni konca ni anestetika a možda ni doktora. Srećom, u Hrvatskoj privatne klinike niču na svakom uglu. Moj sin je izmlatio svoga sina a ja sam mu dala sto kuna. Da imam veću penziju dala bih mu tisuću. Ako u vrtiću ubije klinca onda će u osnovnoj školi ubiti dva, u srednjoj četiri, na fakultetu deset. Krleža je davno napisao, svijetom vladaju varalice i ubojice.

Sve znam pa ipak mi se okreće želudac. Rak želuca? Ili sam samo jedina u Hrvatskoj koja misli da uostalom sve ovo treba razoriti?

(Blog Vedrane Rudan)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *