Dobra država – dobar vlasnik

Dobra država – dobar vlasnik

10 avgusta 2014

Milorad Vucelic 7836Piše: Milorad Vučelić

Srbija je celu jednu deceniju bila izložena surovim sankcijama. Mi i danas trpimo teške posledice tih sankcija. Zbog toga, znajući šta za civilno stanovništvo znače sankcije, mi nikada nećemo uvoditi sankcije drugim državama i narodima! A posebno ne Rusiji! Tačka!

I to je i početak i kraj svake priče o sankcijama. Sve ostalo su nijanse, umetnute rečenice i dodatna objašnjenja.

Najveća predrasuda posejana od strane neoliberalnog stampeda, a on još tutnji po razvalinama naše privrede koje je sam i napravio, jeste ona da je država loš vlasnik. Preciznu i autoritativnu ocenu učinaka tranzicione ideologije dao je nedavno naš najistaknutiji istoričar, umni Milorad Ekmečić, u intervjuu za „Novosti“:

„Srbija je u jednoj opštoj krizi u kakvoj verovatno nikada nije bila u svojoj istoriji, s užasnim posledicama koje je privatizacija u privredi ostavila na čitavo društvo… Mislili su da, rušeći komunizam, sve treba preko noći pretvoriti u privatno vlasništvo, i to, po formuli Reganovog liberalnog kapitalizma, koji je uništio sve tekovine koje je kapitalizam do tada stvorio.“

Najavljeno postavljanje Milana Beka za direktora „Železnica Srbije“, u to sam sasvim siguran, ubedljivo će raspršiti uvreženi pogubni stereotip po kojem je država loš vlasnik. Pokazaće se da ona i te kako može biti dobar i uspešan vlasnik kada je spremna da na čelo firme koja joj pripada, a takoreći je u potpunom raspadu, postavi provereno sposobnog, dokazanog i ostvarenog čoveka. Beko je besprekorno i čisto realizovao dosada najuspešniji srpski posao − prodaju 49 odsto „Telekoma“ Italijanima. Kao ministar u vladi Srbije dao je ključni doprinos donošenju do sada najboljeg Zakona o privatizaciji iz 1997. godine a posle toga sa velikim uspehom vodio kragujevačku „Zastavu“ i njenu obnovu nakon bombardovanja. Dokazaće se, što je još tačnije, da je dobra država dobar vlasnik, a da je samo loša država loš vlasnik. S velikom dozom zadovoljstva i poverenja prepustićemo Aleksandru Vučiću i Milanu Beku da u javnosti podele buduće zasluge i priznanja, ali bilo bi neophodno da se iz predstojećeg i izvesnog uspeha u vođenju pomenutog javnog preduzeća izvuku i neke krupnije pouke.

Ne treba prodavati najveća javna preduzeća jer je to i pogrešno i jako loše po državu i njen narod.

Dalje oklevanje sa definitivnim rešavanjem personalnog upravljanja EPS-om i „Srbijagasom“ nije ništa drugo nego put daljeg osnaživanja pogubnog stereotipa da je država loš vlasnik. Da bi se izbegao nedvosmislen zaključak da su neke od vladajućih partija loši vlasnici i upravljači, prevarno se svaljuje krivica na celu državu. Zato što su sistematski uništavani „Galenika“ i „Dunav osiguranje“ i ubistveno prezaduživan „Srbijagas“, odgovornost snosi partija i njeni čelnici koji su rukovodili ovim preduzećima, a ne država koja je „loš vlasnik“.

Koliko sutra, suočićemo se sa povećanjem cene električne energije. Javno licitiranje raznih tobožnjih eksperata o procentu povećanja je u toku. Istovremeno saznajemo da u Bujanovcu i Preševu niko godinama ne plaća struju. Duguje se preko dve milijarde dinara. Tako je i u Nišu i okolini, gde dug iznosi 12 milijardi dinara. Tako je i u Beogradu. Reč je o dugu od oko 800 miliona evra. Kako nekome ko vodi javna preduzeća uopšte može pasti na pamet da predloži povećanje cene struje a da nije u stanju da naplati ovolike dugove? Da li nenaplaćivanje ovolikih dugova treba da utiče na smanjivanje plata zaposlenih u tim firmama? Kako se neko sa ovako poraznim rezultatima može uopšte buniti protiv smanjivanja plata u tim preduzećima!? Smanjivanje plata je neminovna posledica očajnog upravljanja.

Ko je odgovoran što još nije počelo isušivanje potopljenih kolubarskih rudnika i što su već izgubljena dva meseca u obavljanju tog posla? I kako to da je taj tender još uvek u toku, uz razne probleme koji ga prate (o čemu ćemo svakako još pisati) pa će tako biti izgubljen još koji mesec? Koliko će nas to koštati? Hoće li taj javašluk i nebrigu morati da plate svi potrošači i hoće li za to neko odgovarati? Povećanjem cena samo ćemo platiti neodgovornost svih nadležnih na čelu sa ministrima, i sadašnjim i doskorašnjim. Neće novac od povećanja cena otići u razvoj, nego ćemo nadoknađivati štete koje su počinili odgovorni. I još ćemo morati da slušamo one otužne tlapnje i tobože stručna objašnjenja da imamo najniže cene u regionu pa zato moramo da ih povećamo. Ne bismo se začudili da neko od tih vajnih eksperata izgovori i onaj poznati stereotip po kojem tim niskim cenama „šaljemo lošu poruku svetu“!
Kako to da je u nekad „mračnom dobu devedesetih“ procenat naplate struje bio mnogo veći i kako to da je procenat naplate takse za RTS preko električnog brojila bio preko 80 odsto? Zašto se prećutkuje da je to petooktobarskim pučem ukinuto da bi se povećala zavisnost tog medija od novih vlasti i zatrla svaka moguća autonomija ili različito mišljenje? Zašto je danas taj procenat naplate pao za dve trećine? Zašto se niko javno ne seća koje su sve stranke, pa i neka zastiđa od današnjih poslanika javno pozivali da se ne plaća struja i da se ne plaćaju nikakve obaveze javnim preduzećima i državi? Cilj je bio i ostao da se svaka javna i državna svojina, pa i sama država ogade i uruše da bi se onda u bescenje privatizovale i da bi se sprovela potpuna deregulacija. Ta ideologija je i danas na delu i ona je razorna po Srbiju. Nije bilo ministra eksperta koji se odmah nije dohvatio prodaje „Telekoma“ umesto da učini sve da još više unapredi poslovanje te firme. Nikome od njih ni na pamet nije padalo da se prihvati ozdravljenja „Železnica“. Briga njih što im dve godine stoji cela milijarda neiskorišćenih i odobrenih kredita za obnovu železnice i briga njih da prugom povežu Republiku Srpsku sa Srbijom. Dođu i odu sa ustima prepunim reformi ili jeftine demagogije a stanje je sve gore. Izostaje reakcija nadležnih na bestidnu izjavu jednog od direktora u „Železnicama“ koji se hvali da je zaposlio 50 partijskih drugova, ali zato im pomisao na dolazak Beka izaziva neskriven bes i otpor.

O „Srbijagasu“ i njegovim gubicima, te očajnom upravljanju nemoguće je razložno i govoriti. EPS je uspešno pretekao sankcije i bombardovanje, ali neće ministrovanja od 2000. do danas. Čim se dočepaju neke funkcije u tom sektoru, oni bi da traže strateškog partnera EPS-u, koji u međuvremenu sistematski uništavaju i obezvređuju. Ne naplate milijarde duga, a hoće, tobože, da reformišu. Istovremeno, imamo slučaj šepurenja direktora „Pošte“ velikim poslovnim uspehom, a da se istovremeno prikriva da iza tog velikog uspeha stoji povećanje cena nekih poštanskih usluga od 100 odsto.

Ovaj opšti nered, sejanje zabluda i neodgovornost nisu nikako slučajni, već je to namerno proizveden rezultat a sve u cilju prodaje ili urušavanja bitnih nacionalnih resursa. Lišena ostataka ekonomske suverenosti, Srbija neće biti u stanju da vodi ni nezavisnu ni suverenu politiku, pa ma kako patriotski bili nastrojeni oni koji je vode. Suverene će biti korporacije, dolazile one sa Zapada, Istoka ili Juga. U najboljem slučaju, možda možemo biti ponosna i prkosna kolonija ili živopisni privezak na ključu one kapije o kojoj govori Ekmečić: „Amerika uverava svoje javno mnjenje da Srbija ima samo jedno svojstvo na Balkanu, a to je da otvara ili zatvara Rusiji kapije. Zbog toga ne smemo imati iluzija da Amerika ne može ponovo da razbuca Srbiju iznutra, da nam se u jednom trenutku ponovo može desiti 27. mart.“

Ne možemo, na samom kraju, da mimoiđemo i poneku pojavu iz političkog i parlamentarnog života. Predsednik DS-a Bojan Pajtić izvinio se građanima zbog loše vlasti svoje stranke. Izvinio se zbog loše vlasti koju on kao predsednik Pokrajinskog izvršnog veća Vojvodine još uvek vrši! To je samo još jedan pokušaj da se osnaži poznati stereotip koji on i njegova družina uporno seju po javnosti. Oni su cenu svoje po narod i državu katastrofalne vlasti platili porazom na izborima i pored toga su se izvinili narodu, misle da su tako postali nekakva politička opozicija i da je cela priča završena, a ni počela nije. Tu se pokazuje da je Vučić stvarno meka srca.
Pominjalo se u parlamentu Srbije i zakonsko regulisanje i sankcionisanje autocenzure. Možda će nekoga iznenaditi ali to bi bilo neophodno učiniti. Zašto? Zato što je većina urednika i novinara potpuno ubeđena da je samo odanost drugosrbijanstvu i žutom kartelu dokaz istinoljubivosti, profesionalnosti i objektivnosti. Kada to danas, ponekad i retko, ne mogu da propagiraju i demonstriraju i kada moraju da pokleknu pred činjenicama i istinom i prestanu da navijaju za one za koje su navikli da navijaju, oni to zaista doživljavaju kao čistu autocenzuru.

Ali možda je to ipak više slučaj za psihoterapeute, upozorava me moj stari i čitaocima već poznati prijatelj, Mašan Purov: „Ogroman je broj ljudi u svetu, a i u Srbiji, koji imaju svog psihoterapeuta. Neko ide kod njih stalno, neko povremeno ili privremeno dok se ne izleči ili zaleči, pa neko i zbog autocenzure. Nema, recimo, nijedne velike reprezentacije na velikim takmičenjima koja nema jednog ili više psihoterapeuta. Zašto bi to bilo zabranjeno u našoj Narodnoj skupštini? Ne možete ni zamisliti koliki je broj američkih ili britanskih senatora, kongresmena i poslanika koji imaju svoje psihoterapeute. Možemo samo da pretpostavimo kakve bi oni strahote napravili po svetu da nema ko da ih obuzda i primiri. I zašto bi takav predlog kod nas po bilo koga bio uvredljiv i zašto bi se neko nekome zbog toga izvinjavao? Koliko puta je u toku prethodnih skupštinskih zasedanja zahtevano da se uvede alko-test pa se niko od alkoholičara nije bunio niti žalio na diskriminaciju. Neki od pomenutih su se upravo uz pomoć neuropsihijatra i izlečili i danas više ne piju. Neki se i dalje leče, ali i piju.

Na tragu takvog hvale vrednog modernog shvatanja jednakosti i tolerancije nedavno je govorio i Zoran Babić, šef poslaničkog kluba SNS-a. Neshvatljivo mi je da se neko našao time pogođen, pa čak i ako se neposredno prepoznao. Zašto bi ti ljudi koji redovno ili povremeno odlaze po terapeutsku ili neuropsihijatrijsku pomoć bili diskriminisani i bili onemogućeni da vrše neki odgovoran posao, pa i onaj poslanički? Koliki je broj glasača sa ovakvim problemima i zar je u redu da oni ne budu zastupljeni u najvišem predstavničkom domu? Pa zar se svim silama ne trudimo da sve ljude koji su na bilo koji način hendikepirani ili oboleli ne uključimo u život svakodnevnih obaveza i na taj način ih socijalizujemo i spasemo? Zašto im ne naći mesta i u skupštini, možda se baš tu definitivno izleče ili bar oporave? Ta sredina i takvi oblici rada mogu biti veoma dobar i izuzetan lek a i nacija može redovnim gledanjem prenosa rada parlamenta pratiti svako poboljšanje ili pogoršanje njihovog stanja i ukazivati na to. Nekada mogu i godine da prođu a da se to uopšte ne primeti. Zar posle svih onih tekovina antipsihijatrije i svega ostalog da se neko nađe pogođen što mu se preporučuje poseta neuropsihijatru? Zar treba da izopštimo iz društva sve one koji idu na seanse kod psihoterapeuta? Gde nas to vodi? Ko se tu i zašto nalazi pogođen i uvređen?

Lepo je i to što je poslanik Babić svojim oponentima nesebično ponudio besplatnu neuropsihijatrijsku pomoć. Ali nije u redu što je poimence pokušao da nametne profesionalca iz svoje poslaničke grupe. To je neka vrsta nelojalne konkurencije. Babić ima pravo da ponudi, ali nema pravo da nekom natura izbor neuropsihijatra i da vrši reklamiranje dotične osobe. Svako ima pravo da sam izabere svog terapeuta ako ga već nije izabrao.“

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *