Dokaz da Srbija postoji

Dokaz da Srbija postoji

18 oktobra 2013

Branko ŽujovićPiše: Branko Žujović

Tek kada je cela varošica izašla da pravdu uzme u svoje ruke i zaštiti sugrađanku i njeno dete, Nemanjina 11 setila se da reaguje, i to tako što će se suprotstaviti sopstvenom pravosuđu. Postoji li veći dokaz za nepostojanje uređene države?

Sa svim onim ćiriličkim natpisima na transparentima, bilo je nadrealno. Izgledalo je kao da Ljig nije u ovoj današnjoj, da ne kažem modernoj ili proevropskoj Srbiji. Hiljade ljudi, stanovnika te varošice, protestovalo je nedelju dana na ulici kako bi u zaštitu uzeli nemoćnu sugrađanku i njeno dete. Epski prizor.

Ponosan sam što u Ljigu, dva ili tri brda od dedinog rodnog sela, još ima Srbije i ljudi spremnih da pomognu kada treba. Velika je sramota što prvo sudija, verovatno ni kriv ni dužan, posle mnogo natezanja, presudi po očigledno lošem zakonu, a onda Nemanjina 11, samo nedelju dana kasnije, saopšti da nije najpametnije da se odluka suda sprovede. Kakav zmijski koloplet izvršne u sudske vlasti.

Sve je to na prvi pogled logično da nije pomenutog vremenskog jaza od, kako bi u Ljigu rekli, ciglo sedam, osam dana. Ministarstvo pravde 17. oktobra uputi dopis Osnovnom sudu u Valjevu. U dopisu, dabome, bude izneto mišljenje da je u slučaju maloletnog deteta potrebno sporazumno rešenje spora. Ministarstvo je nastupilo, čuj, kao centralni izvršni organ za primenu Haške konvencije o građansko-pravnim aspektima međunarodne otmice dece, pošto je u utorak primilo predstavku advokata naše državljanke Nataše Matijević. Do utorka su kunjali i zanimali se samo Ivom Josipovićem.

Imajući sve to u vidu, kao i činjenice da je otac nad porodicom „vršio nasilje“, a sud u Hrvatskoj poverio dete majci na staranje, vlada je podsetila Osnovni sud u Valjevu da prilikom izvršenja zakona posebno mora voditi računa o interesu deteta. Zatim ide pozivanje na Konvenciju UN o pravima deteta. Pečat, potpis…

Kao što rekoh, sve bi to bilo u redu, da je sud doneo nelogičnu presudu dan ranije, 16. oktobra. Ne, bilo je potrebno da ceo Ljig protestuje još od desetog oktobra da bi se vlada setila da je đavo odneo šalu ili, ne daj Bože, rejting. Ispada da u Nemanjinoj 11 niko ne čita novine, ne gleda televiziju i ne izlazi na svetsku računarsku mrežu. Čitaju samo advokatske predstavke. E, to je činjenica koja nam upečatljivo svedoči o nemoći i rasulu države i načinu njenog (ne)funkcionisanja. Jer, ne zaboravimo, vlada je reagovala nakon što je otac, osumnjičen za nasilje, uz pomoć hrvatskog poslanstva u Beogradu, trebalo da preuzme devojčicu. Da jeste, vlada bi verovatno imala bedu manje na vratu.

Vlada se čak, ako je verovati izveštajima medija, obrazlažući svoj bedno zakasneli potez, pozvala na „obaveštajne izvore“, ej bre, koji su je valjda izvestili da je bivši suprug naše državljanke nasilan i da je devojčica sa njom u Hrvatskoj bila smeštena u sigurnoj kući. Pored majke i medija, koji o tome danima bruje, ministrima su bili potrebni „obaveštajci“ da saznaju nešto što danima prepričava ceo ceo region.

Mlada majka i njena ćerka, posle svega, imaju sreću što su u Ljigu. Ko bi rekao. Vrlo ružna i siromašna varošica slavne prošlosti. Magistrala je nesrećno preseca na dva dela, ali su ljudi celi i sjajni. Rekoh na početku, tamo još ima Srbije koja može. Možda i da bude država.

(Standard.rs)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *