ДРАШКО РЕЂЕП: Загреб је био центар српске културе!

DRAŠKO REĐEP: Zagreb je bio centar srpske kulture!

7 juna 2015

dru-redjep_620x0Srpski kritičar, novosadski erudita, vojvođanski antiautonomaš i kosmopolita Draško Ređep, čovek vertikalne generacije, nedavno je odlučno reagovao na pokušaje stvaranja tzv. „Vojvođanske akademije nauka, umetnosti i kulture“, nazivajući to promovisanjem akademika za jedno veče, poručivši istovremeno da bi veći brend od ove institucije bilo pivo „Dunđerski“.

– Srpski, ali i francuski akademik Vladimir Veličković, učinio je jedan od najvećih podviga tako što je, ulazeći među besmrtne, sav uzbuđen i srećan, seo na stolicu Bernara Bifea. Zamislite, sad, kroz nekoliko decenija, sreću, suze radosnice, i očaj u isti mah, dvojice koji će sesti na stolice beznačajnih i iz polumraka izvučenih autora, jedan na mesto prigodinog stihotvorca koji je u svim našim čitankama tvrdio da Tita treba voleti više nego mamu i tatu, a drugi na mesto potpuno nepoznatog autora za koga, inače, „dobro obaveštena“ hrvatska književna enciklopedija kaže da je za vreme domovinskog rata otišao u Trogir i Opatiju, a da se u literaturi bavi „intimnim odnosima“ – kaže Ređep u intervjuu za „Novosti“.

* Rekoste da Vojvodina nikada nije imala sreće kada su joj granice bile na rekama…

– Za vreme rata, Srem je bio u NDH, Banat pod nemačkim protektoratom, a Bačka pod mađarskom okupacijom. Suština je u tome da srpski nacion, kako je to utvrdio Milan Ćurčin, a Crnjanski i Dejan Medaković i te kako dokazali, ne poznaje granice. Imamo Hilandar, Srbe u Trstu, Srbe u Beču, Srbe u Budimu, u Temišvaru, Zagrebu… Zaboravlja se da je Zagreb svojevremeno bio jedan od moćnih centara srpske kulture. Srpski sever je tipično imigraciono područje. Svi smo mi ovde stigli kad-tad, a neko i ranije. Nije slučajno što se ovaj kraj, u srpskom jeziku, i za srpsku kulturu, naziva kolevkom hleba i razuma, koja je hranila, i u kojoj se promišljalo za celo srpstvo, ne za neki mali region. Srpski sever nije dominion, nije ratnički poklič, egzotična strana sveta, nego jedno od bitnih određenja srpskog naciona. Mitovi Srbije, srpskog jezika i nacije, nastali su na severu, u tom ravničarskom kraju gde je san o dinarskim, južnim, gorštačkim uslovima tako bitan. U tome je suština.

* Stigli smo sa istoka, živimo na jugu, a težimo zapadu?

– U srpskom jeziku postoji veoma zanimljiva kombinacija imena, povezanih sa stranama sveta. Od časopisa, tu su „Književni jug“ u kome je Andrić svojevremeno sarađivao, ili „Književni sever“. Od ličnih imena, postoji Istok, znam Juga, ne samo Grizelja, već i Antićevog najmlađenog sina, poznajem i Severa, ali nikada još, ni u jednom našem registru, nisam naišao na ime Zapad. Te naše famozne granice nisu posledica avnojevskih podela, nego ubitačne, provincijalne logike 18. veka, kada je još vladala atmosfera malih, pokrajinskih, atarskih književnosti.

* Kažete da ptice, snovi i naučna otkrića ne mare za granice. A šta da radimo mi, obični smrtnici?

– Knjiga Javora Rašajskog „Ptice Srbije“ zaista dokazuje da ptice prate reku. A obični ljudi su kao na slici slavnog mađarskog slikara Tivadara Kostke Čontarija, koji je, poput Matića, govorio da su bogovi na Likabetu kraj Atine, vrhunska dela na Akropolju, a da smo mi dole, među ljudima. Čovek ne živi s istinom i lepotom, nego s drugima. Nismo mi nikome potrebni, drugi su nama neophodni.

* A, kako nas ti drugi vide?

– Često zaboravljamo da nas drugi vide bolje i tačnije nego mi sami. Bajkoviti Danac Andersen ima možda najbolju našu putopisnu sekvencu kad opisuje Podunavlje, i visoke hrastove pod kojima se sve odvija: ubistva, svadbe, sreća, nesreća, sahrane. To je bogomdana spoznaja. Za nekoga smo nešto drugo. Previđamo mnogo šta, pa se čudimo kad nam neko drugi posle ukaže na istinu.

* Kad smo već kod ptica i reka, kojim to vodama danas plovi brod srpskog nacionalnog bića?

– Predodređeni smo da dokazujemo latinsku izreku „tercijum datur“, što znači da je „treće moguće“. To je ta naša famozna treća komponenta. Ona pokazuje izuzetnu vitalnost. Učili su nas da je Jovan Skerlić bio u pravu kada je kazao da je naša kultura, a književnost naročito, počela onoga dana kada je Dositej Obradović skinuo mantiju u Hopovu. Nije tačno. Krušedol je dokaz da se pet stotina godina na istom mestu dešavalo čudo. Nešto titra u tom vazduhu. Dositej Obradović jeste otišao u Evropu, ali znate kako? Na Fruškoj gori, na „srpskom Atosu“, odsekao je štap. Drvo je sveto. I s tim štapom je prohodao po bitnim stranama kontinenta, a navodno je bivao i izvan Evrope. Ta treća komponenta, koja je naša kob, naša je i velika vrlina.

* Kom carstvu, onda, da se privolimo?

– Nije se Korbizije slučajno divio našim šumadijskim i ohridskim kućama. Nešto treće predstavlja potpuno drugačiji način poimanja stvari. Naša je sudbina u tome da, kako je Tišma to duhovito primetio, osluškujemo zvuke bečkog valcera koji su, dolazeći niz Dunav, već malo istanjeni, i huk surove košave koja nam, takođe tišeg intenziteta, stiže s istoka. U tom spoju izmenjenog, često karikaturalnog zvuka valcera i istočnih vetrova, čitava je naša sudbina. Treće je moguće. To je naš jedini izričit put.

* Jesu li podele mana, ili vrlina srpskog roda?

– Nema situacije koja ne predstavlja izazov. Čak ni ona najkobnija. Svaki rat mora da se završi. Sve što je kod nas nastalo, nastalo je uprkos. Uprkos podelama, pogromima, kataklizmama, kumovskim svađama, vetru s istoka i valceru sa zapada. Pokazali smo da je, uprkos svemu, moguće opstati.

* Sad nam se i crkva deli?

– Ne bih to preuveličavao kao dramatičan nacionalni događaj, već bih to, pre svega, video kao sređivanje stvari. Vislava Šimborska, sjajni poljski nobelovac, kaže da uvek posle rata, stvari treba pospremiti. Od bogumila naovamo, bilo je raznih šizmi, ali osnovni tok je najintimnije duboko vezan za srpsku duhovnost i sudbinu naroda. Momo Kapor nije najviše cenio naša velika zdanja, nego malene crkve u kojima, kad ispružite levu i desnu ruku, svaku na svoju stranu, dotičete zidove. To je taj intimni, drukčiji vernički odnos, koji imam, i do kog držim.

* Da li je Beograd danas duhovni centar Srbije?

– Nikada u Srbiji nije bilo jednog duhovnog centra. Pluralizam je oličenje svetosti naše kulture. Kada je Veljko Petrović, koji je već bio lider moderne srpske rodoljubive pesme, prvi put iz Sombora stigao u Beograd, na đumrukani je bio sumnjiv činovniku kom se predstavio kao Srbin, jer je na sebi imao dobro upakovanu kravatu, frizuru i odelo mađarskog kroja. Svako ima Beograd kakav zaslužuje. Ali, Srbija nije krug dvojke. Ako se na ovaj način nastavi ignorisanje svih drugih centara osim Beograda, uskoro ćemo imati situaciju da se Beograd i Kosovo sretnu na Moravi. A to bi bilo najpogubnije za ovu naciju, jezik i ukupnu našu plemenitost i opstojnost.

* Shvatamo li da bez ćirilice ne možemo u Evropu i svet?

– Mi mislimo, govorimo ćirilicom. Reči žitije, zadužbina ili Žitorađa, ne možete misliti latinicom. Ko još kaže „otadžbina“? Ćirilica oponaša naše glasove, promišljanja, zavet. Ona je u rangu naših najznačajnijih institucija čitavog istorijskog vremena. Veliki slovenački slikar Janez Bernik je od našeg slova „Ž“ napravio simbol svojih slika, a Nikola Majdak o tome snimio izuzetan film. Užasnut sam bio kad sam pročitao da je sve ono što se dešava u Vukovaru s ćirilicom, navodno, odmazda za progon latinice u Novom Sadu! I prošetam ja, tako, mojim velikim ulicama. U Ćurčijskom sokaku, od deset lokala na džadi, odmah tu, kraj Saborne crkve, samo je jedan natpis bio ćirilički. Znate koji? Na Crkvenoj opštini! Nažalost, sve to dolazi odavde, od nas. Opaki autonomaški pokret počinje iz srpskih redova.

* Gde mi Srbi to grešimo?

– U neznanju. To je skaredno i nedopustivo. Znanje je ublažavajuća formula i najoštrijih osuda.

BRZOMETNI RODOLJUPCI

* Kako razrešiti vekovnu srpsku jednačinu: dva Srbina, tri partije, jedan vođa?

– Nije to samo karakteristika našeg „rodoljublja“. To važi za svaku naciju. Ima li aktuelnije komedije od „Rodoljubaca“ Jovana Sterije Popovića? Kako je samo lepo predvideo sve te „preletače“! Svaka nacija, međutim, ume da prepozna provizorne brzometne i brže-bolje formirane „rodoljupce“.

JOŠ ŽIVIMO U 20. VEKU

* Kritičar ste, a kritika je neophodna svakom društvu da bi išlo napred. Koliko je danas u Srba razvijena kritička misao?

– Mi još uvek živimo u 20. veku. Kritička misao je kod nas razvijena, ali je mali broj ljudi izgovara. Svi misle kritički, ali malo ko to artikuliše. A kritika, ipak, živi od glagola. Mediji bi morali da budu otvoreniji za uticaj samostalnih ličnosti. One nam nedostaju. Previše se bavimo malim stvarima, koje će ostati u blatu i magli fusnota i dosade. Kritika mora da bude razgovetna i da utiče. Svi moji kompropisi u životu, a bilo ih je, učinjeni su samo zbog toga da bih mogao da kažem da ili ne.

(Večernje novosti)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Markoni says:

    "...čovek vertikalne generacije..." O zemljo, otvori se da svi propadnemo!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *