DUŠKO RADOVIĆ: I bi Čačak

DUŠKO RADOVIĆ: I bi Čačak

5 marta 2014

dusSabrani spisi Duška Radovića Baš svašta sigurno ne bi ugledali svetlost dana da Duškova udovica Grozdana u njihovom beogradskom stanu nije dve decenije čuvala sve materijalne stvari vezane za Duškov književni rad.

Na žalost, Grozdana je umrla dve godine pre okončanja ovog kapitalnog priređivačkog rada (2004) Miroslava Maksimovića koji je, zajedno sa Grozdanom, klasifikovao i sistematizovao građu buduće knjige koja obuhvata manje poznate, nepoznate i neobjavljivane Radovićeve tekstove. Brigu o Duškovim rukopisima, nakon Grozdanine smrti, preuzeo je njihov sin Miloš.

Dušan-Duško Radović (Niš, 9. novembar, 1922- Beograd, 16. avgust 1984), pesnik, pisac, novinar, aforističar, glavni urednik „Pionirskih novina“, urednik Programa za decu Radio Beograda, urednik Programa za decu Televije Beograd, urednik lista „Poletarac“, novinar „Borbe“, urednik Studija B, najširoj publici poznat je po aforizmima kojima gotovo celu deceniju budio Beograđane na talasima Radija Srudija B, a koji su kasnije objavljeni u tri knjige Beograde, dobro jutro (1977, 1981, 1984). U književnost je ušao davne 1953. godine kada objavljuje radio dramu Kapetan Džon Piplfoks, a godinu dana kasnije knjigu Poštovana deco. Slede knjige sa kojima odrasta nekoliko genaracija roditelja i dece: Smešne reči (1961), Pričam ti priču (1963), Na slovo, na slovo (1963-1965), Če, tragedija koja traje (1969), Vukova azbuka (1971), Zoološki vrt (1972), Ponedeljak, Utorak, Sreda, Četvrtak (1983)… Neke od njegovih pesama, najpoznatija Strašan lav, postale su hitovi u izvođenju Dečjeg hora Kolibri.

Dobitnik je najuglednijih nagrada: Neven, Mlado pokolenje, Nagrade Zmajevih dečjih igara, Nagrade Sterijinog pozorja, Sedmojulske nagrade, nagrade Svetozar Marković, počasne diplome Međunarodne organizacije za dečju književnost Hans Kristijan Andersen…

Poezija i proza prevođena mu je na sve značajnije svetske jezike.

Ima bistu u Nišu i Beogradu (ispred zgrade Beograđanke). Pozorište lutaka NR Srbije (osnovano 1948), posle smrti Duška Radovića ponelo je njegovo ime, a dve godine kasnije (1986) otvorena je Večernja scena „Radović“.

Duško Radović svojim korenima deo je zavičajne baštine Čačka. Na početku knjige Baš svašta, u poglavlju O ocu, majci, sebi, u potpoglavlju Rodio sam se u niškom ćor-sokaku, Radović upoznajući sebe samog, stiče dragoceno znanje:

„… Ja sam, uopšte, živeo između dve porodice. Jedni su bili Radovići, u Čačku, koji su, tako, bili prosvećeni, puni vrlina, strogi… A porodica moje majke, Stefanovići u Nišu, to su bili drugačiji, obični ljudi. Uopšte nisu imali tu društvenu svest, da bi se moglo negde otići, da bi se moglo nešto drugo raditi, da bi se moglo napredovati… Živeli su u jednoj turskoj kasabi, u jednom zatvorenom svetu. E, sad, ovi su u Nišu bili lagodni, nisu postavljali nikakve uslove, nisam morao ništa biti, sem njihov. Ovi u Čačku su opet postavljali strašne uslove. Ako nisi najbolji đak, ili u svemu drugom najbolji, oni nisu imali nikakve sentimentalnosti prema tebi. Polagao sam ispit kod njih kao u školi. Jedna tetka mi je bila profesor, direktor gimnazije u Čačku, glavni Radović… I moj stric je bio profesor… Ja sam išao na letovanje u Čačak i to su bile strašne muke. E, sad, moj otac je jedini od tih Radovića koji nije završio fakultet, bio je najstariji. Deda je bio prota, i moj otac je počeo da se mangupira, i deda ga je odmah poslao na zanat, i čim je moj otac otišao na zanat, on je opet postao pravi Radović. Bio je najbolji u svemu. I bio je asketa, karakteran, častan, bez ambicija, ali užasno pedantan, vredan. Ja sam imao prilike na mnogo primera da njega vidim i sebe uporedim, i da očajavam, jer je on bio za mene nedostižan, jer je bio pravi Radović, a ja sam bio…malo Radović, a malo više je bilo u meni te niške loze i krvi…Mada, u odnosu prema poslu, ja sam stvarno pravi Radović… To mi je ostalo, ta jedna moralna obaveza prema onome što radim… Ja se, naravno, mučim sa svim tim što radim, jer ja nemam telo, nemam motor Radovića, nego imam samo svest…“.

Duško Radović, pre svega i iznad svega beogradski pisac, doživeo je baš svašta, ali, po njegovim autobiografskim iskazima, na početku beše Čačak – Čačak, zauvek.

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Miško says:

    Veliki Duško Radović, beograđanin i čačanin, Srbenda!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *