Dvojezične budale u Hrvatskoj

Dvojezične budale u Hrvatskoj

3 septembra 2013

dragan risojevićPiše: Dragan Risojević

Dvojezične table na par institucija u Vukovaru juče su se održale svega par sati, nakon što su poklekle pod naletom čekića u rukama par budala. Nije na tim protestima, koliko se moglo videti sa TV kamera, bilo bog zna koliko sveta. Možda nekih par stotina, iako njihova relativna malobrojnost nije validan indikator šta Hrvati većinski misle o toj na kašičicu datoj „ravnopravnosti“.

Sudeći po brojnim komentarima, koje su juče zapljusnuli hrvatske medije, većinsko raspoloženje jeste kao i kod onog idiota u čijim je rukama bio čekić. Dakle, protiv uvođenja dvojezičnih ploča, iako je, suštinski, reč o simbolici, a ne o stvarnom unapređenju položaja Srba u Hrvatskoj. Da ne trunimo dalje, na delu se pokazalo ono što se odavno znalo – Hrvati su većinski protiv ćirilice, koliko god se vlast, pod paskom Brisela, trudi da provede sopstvena obećanja. Kako vidimo, srpsko pismo, a s njim i Srbe, ne želi sam narod. A to je mnogo veći problem nego volja vlasti.

Nekih par stotina kilometara dalje, s naše strane granice, bošnjačka deca u Dubravama kod Gradiške juče nisu krenula u školu koja se zove „Sveti Sava“. Jesu li ta deca ravnopravna kad i sam načelnik opštine Gradiška Zoran Latinović (SDS) priznaje to nije primeren naziv škole za naselje u kojem Bošnjaci čine ubedljivu većinu? Uz slične motive, juče je bojkotovana nastava u još dva, većinski bošnjačka, sela kod Kotor Varoša i Zvornika, jer im nisu obezbeđeni nastavnici za bošnjački nastavni program. Ali, to u ovoj zemlji – s koje god entitetske linije pogledate – nije izolovan slučaj, niti neka karakteristika Srpske, kako su to neki zlonamerni juče nastojali da prikažu, nego pravilo. Gde god da krenete, bilo da se uputite u Gradišku ili Sarajevo, Mostar ili Zenicu, videćete istu stvar – da većina nameće svoja pravila.

Ako, na primer, krenete do Glamoča, naići ćete na prvačiće koji idu u školu „Fra Franjo Glavinić“, i to u mestu koje franjevca nije videlo ni na mapi dok Tuđman nije poslao Gotovinu preko Dinare. Ta deca i dalje uče da je ispravno reći tjedan umesto sedmica, te da su, naravski, njihovi očevi i stričevi bili agresori. A, kad se tata „agresor“, ne daj bože, razboli, pa krene u najbližu bolnicu u Livnu, usput će gledati razmrljani putokaz sa precrtanom ćirilicom, baš kao što to može da se vidi na dobrom delu puteva u Federaciji. Džaba krečiti kad je sam narod zatrovan.

Zato, dok ne počistimo sopstveno dvorište, Hrvatima ne smemo reći nijednu ružnu reč. Jer, kao što vidimo, ne razlikujemo se baš previše.

(Pressrs.ba – Banja Luka)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *