Двор кнеза Милоша

Dvor kneza Miloša

17 decembra 2016

rados-ljusic-720-456

Piše: Radoš Ljušić

Knez Milan nije imao sreće da se orodi s carskom porodicom Romanovih, pa se njegova poseta ruskom caru u Livadiji završila neuspehom, jer ruskoj princezi nije bilo dozvoljeno da se uda za „vazalnog kneza“ (1871). Ni naredna dva Milanova pokušaja ženidbe nisu bila uspešna, te je nestrpljivi knez naprečac odlučio da se oženi kćerkom ruskog pukovnika Jovana Keška, iz Besarabije. Natalija Keško je bila po ocu Ruskinja, a po majci Rumunka. Milan je Nataliju verio u Beču, a venčali su se u Sabornoj crkvi u Beogradu, 17. oktobra 1875. godine.

Bila je to godina Velike istočne krize i ustanka Srba u Hercegovini i Bosni, pa je čin venčanja pratilo loše znamenje. Konji svadbene kočije, koja je trebalo da odvede mladence od Saborne crkve do Dvora, ukopali su se i nisu hteli da se pomere čitavih desetak minuta. A kada su krenuli, propeti na zadnjim nogama i s naglim pokretom, umalo su preturili kočiju s mladencima, što se smatralo lošim znamenjem, praćeno ženskim šuškanjem: „Izgleda da brak neće biti srećan“!

Knez i kneginja, od 1882. godine kralj i kraljica, bili su naš najlepši vladalački par. O njihovoj lepoti ostavili su beleške mnoge poznate ličnosti, a to se zapaža i s brojnih slika i fotografija. Najpoznatiji hroničar Srbije 19. veka, Milan Đ. Milićević, zapisao je: „Oboje mladi, oboje zdravi, oboje lepi, oboje lepo nakićeni – divan par ljudi“. U početku skladan, brak se vremenom pretvorio u težak razdor i razvod (1888). Kraljica je potom napustila Srbiju i živela ponajviše u Francuskoj, u Bijaricu. Pošto je prešla u rimokatoličanstvo (1902), živela je povučeno, umrla je u Parizu, a sahranjena je u Lardiju (1941). Njena zaostavština čuva se u Vatikanskom arhivu.

Ubistvom sina i snahe, kralja Aleksandra i kraljice Drage (1903), kraljica Natalija nasledila je kraljevsku domenu, poznatu kao „Natalijino“, na prostoru današnjih majdanpečkih rudnika, u čijem posedu je bilo 7.717 hektara. Nju je poklonila Univerzitetu u Beogradu i tako postala jedan od njegovih najvećih dobrotvora. U znak zahvalnosti Rektorat joj je postavio bistu, rad jednog stranog umetnika, u hodniku koji je vodio u prostorije rektora. Saznao sam da je bista uklonjena posle svršetka Drugog svetskog rata i da se našla na otpadu. Kazivao mi je akademik Dejan Medaković da poznaje antikvara koji ju je našao na otpadu, otkupio i odneo svome domu. Medaković bi zaćutao na svaki moj pokušaj da saznam bilo šta više o njoj. Tužnije je to što nisam uspeo nikoga da zainteresujem u Rektoratu za njen otkup i postavljenje na mesto gde je bila. Razgovori sa tadašnjim rektorom i prorektorima bili su bez ikakvog razumevanja o univerzitetskoj dobrotvorki.

Kada smo prenosili posmrtne ostatke vojvode Milana Obrenovića iz Hereštija u Brusnicu, pored Gornjeg Milanovca, zatekli smo u porti tamošnje crkve, pored zapuštenog zida, u travuljini, jednu bistu na već oronulom postolju. O bisti se ništa ne zna, ni tamošnji sveštenik nam ništa nije mogao reći o njoj. Iako je sve vreme bila vani, čistota mermera, njegova belina, koja se još više isticala na potamnelom kamenom postolju, u inače zapuštenoj porti i oronuloj crkvi, ostavljala je utisak usamljenog dragulja u vlaškoj podunavskoj ravnici. Ekipa koja je preseljavala vojvodine posmrtne ostatke verovala je da bista predstavlja Nataliju, ali su me ovdašnji poznavaoci umetnosti uveravali da je naše uverenje nesigurno. Bilo bi korisno da stručnjaci procene čiji je lik ovenčala ova bista?

Evo jednog od valjanih razloga zašto je neophodno ovo uraditi. Tada smo obišli Herešti i okolna sela u kojima je knez Miloš naselio Srbe. Oni više nisu govorili srpski, ali su svi znali da ih je na ogromnoj hereštinskoj mošiji naselio knez Miloš. Jedna starica, sitna, mršava, pogrbljena, s štapom u ruci, uvodeći nas u svoju kuću, uspravila bi se za trenutak i okrenula prema nama i uzastopce ponavljala samo jednu srpsku reč – „lukac, lukac, lukac“! Kao da je htela da nas uveri u misao Crnjanskog da kod Srba seoba ima, ali smrti nema. I ništa više nismo mogli čuti na srpskom jeziku, ni od nje, ni od bilo kog tamošnjeg rumunskog Srbina.

Tik uz hereštinsku crkvu je čuveni dvor kneza Miloša, odavno pretvoren u lokalni muzej. U njemu nema predmeta Obrenovića, već su svi iz lokalne vlaške povesti, za razliku od njihovog dvora u Ivanki (Slovačka). Ali ima jedan materijalni ostatak koji svedoči o ogromnom Obrenovićevom bogatstvu u Vlaškoj – po velični zemlje knez je bio treći veleposednik. Dvor je smešten nekoliko kilometara severno od Dunava. Da bi udobno putovao za Budim i Peštu, potom za Beč i iz Beča se vraćao u Herešti, Obrenović je prokopao plovni kanal od Dunava do dvora. Tu, ispred dvora, s desne strane, na samom obodu kanala, još uvek očuvanom ali bez vode, nalazi se kameni stub, na njemu metalna alka, za koju je privezivao svoje dereglije bogati kodža Miloš.

(Večernje novosti)

KOMENTARI



2 komentara

  1. Aleksandar says:

    Divan članak. Ionako spadam u Ljušićeve fanove.

  2. robokap says:

    Gospodine Ljušiću ,PURGER ostaje PURGER pa makar bio i SRBIN:ŠTA ZABOLE MEDAKOVIĆA---pokoj mu duši za OBRENOVIĆE:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *