Ej, zaboravili ste na Hitlera i Staljina

Ej, zaboravili ste na Hitlera i Staljina

2 juna 2013

DAVOR KRILEPiše: Davor Krile

Kvart u kojemu živim, nakon desetak godina mira, iznova je polariziran i izvrgnut novinskim naslovnicama: crkva ili park, prosvjedi zabrinutih roditelja, krade se jedini prostor za igru djeci, potpisuju se peticije protivljenja.

Kadrovi na televizijskom dnevniku kao da su izvučeni s neke stare arhivske police: ljudi u tridesetima, sa slinavim potomstvom na ramenima, stoje protestno okupljeni na velikoj zelenoj tratini koju neki perfidni, bezdušni i uporni lobisti žele pretvoriti u gradilište hrama Božjega, kao da nigdje drugdje u okolici nema za crkvu podesnijega mjesta.

Tužno se klate dječje ljuljačke, tobogani i klackalice podrhtavaju od zebnje da će ih sutra raznijeti u nepoznato u korist oltara, kaleža i škabela. Mobilizacija strasti je na vrhuncu, neopredijeljenih je jako malo, finale lokalnih izbora je sve bliže i sve je beznadno isto kao lani. Sve je isto, samo mene nema.

Nazovimo to starošću, iskustvom ili apatijom, svejedno: postalo mi je neprobavljivo da se u pravilnim vremenskim razmacima u ovoj zemlji uporno ponavljaju iste priče, da se građane mahom doživljava kao bedake bez pamćenja i da se svijet stalno ideologizira po istim predvidivim obrascima.

Kaptolu i njegovim političkim pokroviteljima, naime, nekim čudom nije palo na pamet graditi crkvu u dječjem parku pred mojom kućom sve dok pokojni Ivica Račan sa SDP-om nije došao na vlast. Dotad se zapravo nije trebalo posebno dokazivati crkveni autoritet i društvenu dominaciju jer se ona sama po sebi podrazumijevala. Premijera ove predstave tako je prvi put organizirana početkom dvijetisućitih, da bi s političkim uskrsnućem domoljuba i demokršćana inicijativa naglo zamrla i netragom iščeznula kao da je nikad nije ni bilo.

Svih onih godina kad je zemljom uzduž i poprijeko drmao bivši sjemeništarac, cvijet iz Gospodinova rasadnika, potreba za lokalnim hramom vjere i molitve uopće nije bila urgentna. Sad doživljava logičnu obnovu kao demarkacijska linija između Milana Bandića i njegove bivše partije, kao platforma za okupljanje pravih liberala i pravih katolika, te kao jeftina ješka za hrvatske političke glamce.

Ova pitoreskna kvartovska pričica je, naravno, samo djelić velike nacionalne freske koju svojim olinjalim kičicama predano mrljaju prodavači ideoloških magli iz oba domovinska bloka.

Rasprave, rasprave

Užarene svjetonazorske rasprave od kojih se slabo ruča i večera zasiplju javnost kao kiša vodom pretopljenu zemlju: treba li legalizirati istospolne brakove ili, pak, brak kao zajednicu muškarca i žene zapisati i u Ustav? Hoće li u školama opstati zdravstveni odgoj ili će nam djeca oslijepiti u mraku neznanja? Pada li to i Jovanovićeva udžbenička reforma na Ustavnome sudu i je li protiv ministra tijekom državne mature organizirana nastavnička urota?

Hoće li u Haagu i u drugostupanjskoj odluci opstati za Hrvatsku sramotni udruženi zločinački pothvat i kakve će to implikacije imati po brojne spomenike Franji Tuđmanu koji statistički već opasno ugrožavaju i vrtne patuljke?

Sve jedna paprenija od druge, politički kolorirane i međusobno suprotstavljene dileme sliježu se danomice na pognute hrvatske glave, sklapajući tužne oči umorne, šutljive i beznadne većine. Po statistici izlaznosti na izbore jasno se vidi da oko svih ovih besmislenih pitanja ratuju i polemiziraju još samo profesionalne stranačke vojske i pokoja prostodušna naivčina.

U svim ozbiljnim zemljama zadnjih godina javnim diskursom dominiraju rasprave o ekonomiji i o srodnim joj temama od kojih se zapravo i živi. Za razliku od političke elite u Hrvata, tim ljudima je iz nekih čudnih razloga na prvome mjestu egzistencijalni interes građana, a ne samo vlastiti, te ga ne razvodnjavaju pričama o Hitleru i Staljinu, o komunizmu i vjeri, o homoseksualcima i homofobima, o Bogu i o obitelji.

Ne poduzimaju jeftine trikove da usred recesije ljude međusobno konfrontiraju i pasiviziraju u koncentraciji na ono što je zapravo jedino bitno: hoće li sutra biti ičega na tanjuru i što treba poduzeti da odgovor bude pozitivan?

Vode nas opsjenari

Kod nas se nerijetko može čuti da je to zato što mnoge od tih zemalja oskudijevaju u povijesnim i ideologijskim temama: sjetimo se kako nas je onomad premijer Milanović uvjeravao da sretnici u Finskoj ne znaju što je to građanski rat. Bez obzira na ove teze, postoji osnovana sumnja da – za razliku od hrvatske vlasti i opozicije – pametne zemlje ne vode opsjenari što biračima prodaju ideološke magle u zamjenu za nedostatak kruha.

Da samo polovica nesretnika s hrvatske burze rada sutra pronađe posao, nacionalna snošljivost na ženidbu dva muškarca, navlačenje kondoma na tikvičasto povrće, pa i na stigmatiziranog Željka Jovanovića porasla bi zajamčeno barem 50 posto. Nekako vjerujem da bi se i crkve puno lakše gradile, i to na svima prihvatljivim markacijama.

(Slobodna Dalmacija – Split)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *