Економија стагнације, економија деструкције

Ekonomija stagnacije, ekonomija destrukcije

21 februara 2018

Piše: Nikola Vrzić

Jedno predviđanje Evropske komisije o mogućem efektu ulaska Srbije i ostatka Zapadnog Balkana u Evropsku uniju nekog (ne tako) lepog dana a možda i pre, u Nemačkoj je pročitano kao još jedan u nizu razloga da nam se to ne dogodi. „Zbog relativno niskog BDP-a čitavog regiona, očekuje se da će uticaj pristupanja Zapadnog Balkana na EU budžet biti veoma ograničen“, navela je Evropska komisija u svojoj prošlonedeljnoj strategiji za Zapadni Balkan, u kojoj nam je usput poručila i da dodatnom novcu iz EU budžeta ne smemo da se nadamo jer ćemo se samo gorko razočarati; ničime im nećemo doprineti, pa ni na šta zauzvrat ne smemo ni da računamo kad (ako) uđemo u Evropsku uniju. Ali uprkos takvoj računici „Berlin je skeptičan prema briselskom rasporedu“, konstatovao je nemački „Handelsblat“, između ostalog, i zato što „pored Srbije, sa njenim bruto domaćim proizvodom (BDP) po glavi stanovnika od samo 4.904 evra, čak i susedna Hrvatska sa svojih 11.096 evra deluje relativno prosperitetno, a da i ne govorimo o EU proseku od 29.148 evra“.

PAD BDP-a Na stranu sada srpska EU perspektiva, nego iskoristimo ovu priliku da bismo analizirali ono što se sipa u traktor i od čega se živi, a to su stanje srpske ekonomije i njena perspektiva. U najkraćem, perspektiva je lošija od loše utoliko što nema razloga za nadu da će nam biti bolje. Ali udubimo se u brojke i podatke Svetske banke.

Srpski BDP po glavi stanovnika – polazimo od parametra na koji je ukazao vodeći nemački poslovni dnevnik – kako pokazuju podaci Svetske banke, na kraju 2016. godine iznosio je 5.426 američkih dolara. Ova cifra, sama po sebi, ne govori dovoljno ako je ne stavimo u kontekst. Uporedimo se zato, najpre, sami sa sobom, a onda i sa komšijama.

Naš BDP po glavi stanovnika (GDP per capita) vrhunac je dosegao 2008. godine, uoči svetske finansijske krize, i iznosio je 6.701 dolar, to jest skoro 1.300 dolara više nego danas, 10 i kusur godina kasnije, što je pad od skoro 20 odsto. Udubimo li se detaljnije u ovu statistiku, videćemo i da je tokom 2009. i 2010, sa 6.701 dolara iz 2008, BDP po stanovniku pao na 5.411 dolara na kraju 2010, da bi zatim u naredne tri godine, zaključno s 2013, rastao i porastao do 6.353 američka dolara, i dalje manje nego 2008. Zatim je, tokom naredne dve godine, usledio oštar pad za više od 1.000 dolara (5.237 dolara na kraju 2015), uz blag oporavak 2016. kada smo i dostigli spomenuti nivo od 5.426 dolara BDP-a po glavi stanovnika

Nemamo mnogo razloga za zadovoljstvo, ali zato imamo pregršt osnova za brigu i kada ovu cifru stavimo u regionalni, balkanski kontekst.

Veći BDP po stanovniku od nas su na kraju 2016. godine imali i Crna Gora (7.023 dolara), i Bugarska (7.469 dolara), i Rumunija (9.519 dolara) i Hrvatska (12.160 dolara), ispod nas su pak Makedonija (5.237 dolara u odnosu na naših 5.426), Bosna i Hercegovina (4.808 dolara) i Albanija koja je na dnu sa 4.124 dolara BDP-a po stanovniku.

Treba ovde dodati, da bismo stekli što potpuniju sliku, a ne utehe radi, i da su samo Bugarska i Makedonija uspele da dostignu i kudikamo prestignu nivo koji su dosegle 2008. godine, ali i to jedva – Bugarska za 208 dolara, Makedonija za 444 američka dolara – dok je Hrvatska doživela najdramatičniji pad od 3.733 dolara između 2008. i 2016. godine, odnosno bezmalo 25 odsto.

S druge strane, 2008. godine Srbija je Makedoniji bežala za 1.908 dolara po glavi stanovnika, a danas je ta razlika desetostruko manja i iznosi svega 189 dolara. Crna Gora nam je izmicala za 666 dolara 2008. godine, danas je razlika 1.597 dolara.

STOPE RASTA

Ukupno gledano, pokazuju dalje podaci Svetske banke, srpski BDP je, sa 49,26 milijardi američkih dolara 2008. godine, do 2016. pao za više od deset milijardi, na 38,3 milijardi dolara, pri čemu pad nije konstantan nego je, takoreći, testerast – ukupni BDP padao je tokom 2009. i 2010, pa je 2011. porastao na gotovo pretkrizni nivo (46,5 milijardi dolara) da bi zatim pao na 40,7 milijardi 2012, porastao na 45 milijardi 2013. a onda se survao nazad na 37 milijardi 2015, što je bilo za više od dve milijarde dolara manje nego 2010. koja je u ovom periodu bila najgora. I 2016. je, za oko milijardu dolara ukupnog BDP-a, na nižem nivou nego ta 2010. godina.

Imajući ove brojke u vidu, nimalo ne čude, opišimo ih tom blagom rečju, anemične stope privrednog rasta. Od 2008. do 2016. Srbija nije imala nijednu godinu s rastom od preko tri odsto u odnosu na godinu koja joj je prethodila, i samo je 2013. i 2016. završila s rastom od preko dva i po odsto. Dakle, računajući i 2008. kada se srpski BDP raširio za bajkovitih 5,4 odsto, govorimo o prosečnom rastu od oko (mizernih) 0,8 odsto.

U istom periodu, što se regiona tiče, lošija od nas je samo Hrvatska s 0,04 odsto, dok su ispred nas svi ostali, počev od Crne Gore s 1,25 odsto do Albanije koja je u devet posmatranih godina zabeležila najveći prosečni rast ukupnog BDP-a od 2,9 odsto.

Dve poslednje godine koje je obuhvatila statistika Svetske banke, 2015. i 2016, međutim, izazivaju naročitu zabrinutost. Srbija je u te dve godine zabeležila prosečni godišnji rast od 1,78 odsto, što je slabije od svih ostalih (prva sledeća je Albanija s prosečnih tri odsto, a Bugarska i Rumunija su na vrhu liste s 4,5 odnosno 4,92 odsto prosečnog godišnjeg rasta 2015. i 2016).

EVROPSKI TRENDOVI

Sve ove, mahom bedne cifre rasta samo su deo šireg evropskog trenda.

Od 2008. do 2017, pokazuju najsvežije brojke Evrostata, prosečan godišnji rast BDP-a zemalja evrozone iznosio je svega 0,6 odsto, a bilo bi to i niže da nije 2017. u kojoj je zabeležen rast od 2,5 odsto.

BDP izračunat po glavi stanovnika ukazuje na još slabiji rast evrozone od 0,1 odsto u ovom periodu (29.400 evra iz 2008. naraslo je na 29.700 evra u 2016).

Prema podacima evropske statističke agencije, odnos državnog duga u odnosu na ukupni BDP porastao je sa 68 odsto iz 2008. na 89 odsto 2016. godine.

U tom pogledu Srbija stoji nešto bolje ako se pogleda ukupna brojka, i nešto lošije ukoliko se pogleda trend. Odnos srpskog državnog duga u odnosu na naš BDP, naime, iznosio je na kraju 2016. godine 72,9 odsto – dakle, šesnaestak odsto niže nego što je prosek evrozone – ali 2008. godinu mi smo završili sa odnosom duga prema BDP-u od svega 28,3 odsto, što znači da je sada oko dva i po puta veći nego što je bio, dok je u slučaju evrozone dug porastao manje, za oko trećinu.

Od 2008. srpski dug je rastao konstantno do 2015, dok je u 2016. zabeležio blagi pad; sve i ako delimičan uzrok tome jesu istorijski niske kamatne stope na globalnom nivou, a jesu jer omogućavaju jeftinije zaduživanje i/ili refinansiranje ranijih kredita s višim kamatnim stopama, ovo jeste retka dobra vest pod uslovom da zaista najavljuje okončanje dugogodišnjeg trenda zaduživanja.

Što se regiona tiče, nismo najgori – najgora je Hrvatska sa dugom u visini od 84 odsto njihovog BDP-a – ali jesmo nešto lošiji od Albanije (70,95 odsto) i Crne Gore (63,7 odsto), i znatno lošiji i od Makedonije (39,1 odsto), i od Rumunije (37,6 odsto), Bosne i Hercegovine (29,9 odsto) i Bugarske (24,9 odsto).

Budžetski deficit uspešno smo smanjili s abnormalnih 21,1 odsto 2008. godine i preko 10 odsto 2011. i 2012. na podnošljivih 4 odsto (prosek evrozone je 3,3 odsto), ali ovo je statistika koja naročito raduje naše kreditore jer znači da smo sposobni za servisiranje dugova, a ne da sada živimo za toliko bolje nego onomad; štaviše, ozbiljni ekonomisti, poput finansijskog konsultanta iz Londona Nebojše Katića, već dugo upozoravaju da je „politika uravnoteženog budžeta u nerazvijenoj državi samo drugo ime za održavanje hronične stagnacije“.

Sa svetlije strane, ako i postoje nedoumice oko pouzdanosti ove statistike, stopa nezaposlenosti spuštena je sa oko 26 odsto iz 2012. na pretkrizni nivo iz 2008. od oko 12-13 odsto. Istovremeno je (logično) i broj zaposlenih porastao s 2 miliona 200 hiljada iz 2012. na oko 2,9 miliona na kraju 2016. godine.

Nažalost, ovaj se pozitivni trend ne održava naročito pozitivno na visinu zarada u Srbiji. Sa prosečnom zaradom od oko 456 evra nalazimo se daleko ispod Hrvatske (833 evra) i ispod Rumunije (565 evra) i Crne Gore (512 evra), a nešto smo boljoj situaciji od Bosne i Hercegovine (438 evra), Bugarske (423 evra), Makedonije (377 evra) i Albanije (347 evra).

GOVOR BROJKI

Šta nam sve ove brojke govore i kakav zaključak iz njih možemo da izvedemo?

Pre svega, primeri Hrvatske, Rumunije i Bugarske ubedljivo i bespogovorno dokazuju da ulazak u Evropsku uniju (i u NATO, usput) ne predstavlja nikakvu garanciju ekonomskog razvoja i napretka. Štaviše, može se zaključiti da jedno s drugim nema nikakve veze, što je činjenica na koju bi valjalo da i Srbi obrate pažnju kada budu dospeli u situaciju da se izjašnjavaju o nastavku svog EU puta.

A ipak, kako nam pokazuju primeri i ove tri članice EU, ali i ostalih iz regiona koji tom članstvu teže, iako blizina Evropskoj uniji ne donosi nikakvu ekonomsku korist, ona može da nanese štetu; kriza evrozone iz 2011–2013. godine prelila se potom i na naše prostore, pa otuda i ona posrtanja BDP-a posle svetske ekonomske krize 2008. na koja smo već ukazali.

Sve u svemu, sagleda li se čitav region, vidi se da svi mi Balkanci, zapadni i ostali, prolazimo više-manje isto, dakle, traljavo do nikako. A svi pri tome primenjujemo isti ekonomski model. Što znači da se problem nalazi u samom modelu, a ne u neuspehu svih nas da ga primenimo.

STRANI INVESTITORI I DOMAĆI PROBLEMI

Reč je, naravno, o ovom modelu slobodnog tržišta bez uticaja države a uz oslanjanje na strane investitore kao jedini motor ekonomskog rasta i razvoja. Kao da im je naš ekonomski razvoj, a ne njihov profit, motiv za dolazak na ove (ili bilo koje druge) prostore.

A šta ako istočnoevropska zavisnost od dolaska stranog kapitala, u ovom trenutku, više šteti nego što pomaže, pita se ovih dana Leonid Beršidski na „Blumbergu“, biznis-frendli portalu koji sa zaštitom radničkih prava i brigom za dobrobit donjih 99 odsto populacije ima koliko i Džordž Soroš sa zaštitom ljudskih prava.

Pišući o „ekonomskoj kolonizaciji (Istočne Evrope) od strane Zapadne Evrope“, Beršidski konstatuje da „ekonomska kolonizacija istočnoevropskih zemalja predstavlja stvaran problem“, i u potvrdu svoje teze da su ove zemlje „dospele pod zavisnost“ od stranih kompanija navodi primer Češke u kojoj je, između 2000. i 2017, bezmalo 80 odsto državne pomoći otišlo inostranim investitorima.

Srpske subvencije stranim investitorima on ne spominje, ali kad smo već kod toga, postavlja se i pitanje kolike su, zaista, te strane investicije u Srbiji, budući da bi pravi iznos stranog novca investiranog u Srbiju mogao da se dobije tek kada se od ukupnog iznosa investicija, od onih dakle brojki koje se predstavljaju javnosti da bi je oduševile, oduzme ukupni iznos subvencija tim investitorima koji je u njihove džepove otišao iz našeg budžeta, odnosno iz naših džepova.

U svakom slučaju, ne postavlja bez valjanog razloga Beršidski pitanje da li nas strane investicije koštaju više od koristi koju nam donose.

Pre svega, on priznaje da su „relativno niska primanja lokalne populacije (ono što) privlači strane investitore“, a i proslavljeni francuski ekonomista Tomas Piketi, u svom blogu u „Mondu“, na sličan način konstatuje da „istočnoevropski lideri ne propuštaju priliku da istaknu da investitori koriste svoju snažnu poziciju kako bi zarade zadržali na niskom nivou a svoje profite na visokom nivou“.

Logika profita je, naravno, jednostavna: što manje novca mi zarađujemo, veći će biti profiti vlasnika kapitala. Ako mi zarađujemo manje, oni će zaraditi više. A oni su kod nas i došli da bi zaradili, a ne da bismo mi zaradili išta više nego što baš moramo.

No ovo je samo deo problema.

Proučavajući, naime, primere Češke, Slovačke, Poljske i Mađarske – koji su, ako ne u brojku, a onda u principu slični našem slučaju – došao je Piketi do zastrašujućeg podatka da je, u periodu između 2010. i 2016, odliv kapitala iz ovih zemalja na osnovu profita stranih investitora u proseku iznosio između četiri i preko sedam odsto njihovih bruto društvenih proizvoda, „koji su srazmerno tome i umanjeni“. Precizno, reč je prosečno o 4,2 odsto BDP-a godišnje koji je iznet iz Slovačke, 4,7 odsto iz Poljske, 7,2 odsto u slučaju Mađarske i 7,6 odsto kada je reč o Češkoj. Ove brojke – umanjenja nacionalnog BDP-a na osnovu odliva kapitala – ne samo da su mnogo veće od iznosa početnih investicija nego su kudikamo veće i od prosečnih stopa rasta koje su ove zemlje ostvarile u navedenom periodu (Slovačka 2,9 odsto, Poljska 3 odsto, Mađarska 1,7 odsto, Češka 1,8 odsto).

I mora da je u načelu isto i kada je reč o Srbiji, jer da strani investitori nemaju profita, ne bi ni bili ovde.

Drugim rečima, što više, i to uspešnih, stranih investitora u jednoj zemlji, za toliko će odliv kapitala iz nje biti veći, i za toliko će njen ekonomski rast biti umanjen. Strane investitore mi plaćamo da bi nam plate držali niskim a uz to nam i unazađuju ekonomski rast.

Ali ni to nije sve. Osim neposredne štete od odliva kapitala, kako ukazuje „Blumbergov“ Leonid Beršidski, gotovo sve istočnoevropske zemlje imaju i daleko manje koristi od korporativnih profita u odnosu na prosek industrijalizovanih nacija koje su članice OECD-a, Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj: „U svojoj trci da postanu konkurentne destinacije za strane investicije, većina istočnoevropskih zemalja ne opterećuje korporacije visokim porezima. Zbog toga stranci na kraju mnogo manje doprinose razvoju istočnoevropskih društava i infrastrukture nego svojih zemalja. Umesto toga, lokalne populacije, koje već zarađuju manje zbog svojih relativno niskih primanja koja i privlače strane investitore, kroz potrošačke takse (porez na dodatu vrednost, PDV) doprinose više nego stanovništvo bogatijih zemalja.“

Dakle, ne samo što korporacije oporezujemo manje od proseka nego zbog toga sopstvene građane, koji ionako imaju mnogo niža primanja, oporezujemo mnogo više od proseka OECD-a.

A mi se još pitamo šta nam se to dešava, iako je odgovor bolno očigledan. Uz minimalna pomeranja nabolje ili nagore, naime, nikada nam i neće biti mnogo bolje, zato što i ne može. Jednostavno, sistem u kome živimo tako je napravljen, i dok ga ne promenimo, nemamo čemu da se nadamo osim daljem tavorenju.

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *