ЕКУМЕНИЗАМ – Спрема нам се оно најгоре

EKUMENIZAM – Sprema nam se ono najgore

22 jula 2017

ZORAN Milošević (1959) je doktor socioloških nauka, naučni savetnik i redovni profesor teorijske sociologije. Akademik Međunarodne slovenske akademije iz Moskve. Takođe, vodi Centar akademske reči (carsa.rs) koji ima zanimljiv sajt i izdavačku delatnost.

Saradnik je nedeljnika „Pečat“ u kome je objavio 312 članaka. Autor je oko 40 monografija i zbornika naučnih radova, između ostalog i o problemima sociologije politike, sociologije religije, integracijama i pitanjima identiteta.

DA LI NAM JE VATIKAN IKAD POMOGAO?

• Uvaženi gospodine Miloševiću, već decenijama se bavite rimokatolicizmom i njegovim uticajem na pravoslavne, pre svega slovenske, narode kroz vekove i danas. Napisali ste niz knjiga i priredili zbornike o pitanjima unijatstva, ekumenizma, tragičnih raskola u zemljama poput Ukrajine, itd. Molio bih Vas da nam kažete, na osnovu vekovnog iskustva pravoslavnih, da li smo ikad išta dobro videli od Vatikana?

– Ah, kakvo crno dobro! Ovde se radi o borbi za moć Vatikana, tačnije njenom očuvanju i uvećanju. Od raskola, Rimokatolička „crkva“ se trudi da kontroliše pravoslavne, a posebno Srbe na Balkanu. To čine na mnoštvo načina, pri čemu, sa njihove strane, ima i zanimljive kreativnosti, a sa naše bezmerne naivnosti, koja može da se tumači i drugačije.

Kada bismo pokušali da napravimo spisak zla i dobra koje je nama nanela „Sveta stolica“, odnosno Rimokatolička „crkva“ u drugu tabelu se skoro da nema šta uneti. Naši ekumenisti bi rekli da nije tako, jer su nam rimokatolici, na primer u Nemačkoj, pomogli da izgradimo manastir, crkve, dali kredite… Naravno da je to tačno. Međutim, treba znati da Vatikan vodi politiku duplih standarda: tamo gde procenjuju da nema opasnosti po sebe – oni su dobri i pomažu bezopasne pravoslavce, no na graničnim područjima kakvo je srpsko-hrvatsko, poljsko-rusko itd, Vatikan je nemilosrdan.

Prvo, Rimokatolička „crkva“ je preko prozelitske delatnosti, a potom i politike unijaćenja preverila mnoštvo pravoslavnih i od njih, manje-više, socijalnim inženjeringom kreirala nove nacije sa prepoznatljivom antipravosalvnom i antislovenskom ideologijom. Dugo vreme je Rimokatolička „crkva“ pomagala islam da se širi na pravoslavnim područjima, sprečavala oslobađanje Srba od Osmanlija…

Dalmaciju, koja je bila pravoslavna, kako to svedoči vladika Nikodim Milaš („Pravoslavna Dalmacija“) i drugi autori, pretvorila je u ekskluzivno hrvatsko-ustašku regiju. To je učinjeno najprimitivnijom silom: od paljenja crkava i manastira sa sve živim vernicima, do ucena tokom „gladnih godina“ da će dobiti hranu, ako pređu na rimokatolicizam. Uz to, Srbi u to vreme nisu mogli ni u jednoj državi sa rimokatolicima na vlasti da napreduju u službi, ako ne prime rimokatlicizam.

Sažetak metodologije porimokatoličavanja Srba sažet je u ustaškoj ideologiji i metodama obračuna sa pravoslavljem i Srbima: zabrana ćirilice, zabrana delovanja Crkve, ubijanje vladika i viđenijih sveštenika, nasilno porimokatoličavanje običnog naroda, logori smrti i jame… Ovo, naravno, nisu radili budisti, nego rimokatolici (što je još žalosnije, bivši Srbi i pravoslavci), a svako ko poznaje prirodu Rimokatoličke „crkve“ nikad neće reći da se to odmetnula neka grupa vernika ili kakva minorna politička partija i počinila zlo, nego da je sve to organizovano od strane Vatikana. Drugim rečima, ceo projekat je imao blagoslov papâ.

Nezainteresovanost ili odsustvo navike pravoslavnih da probleme posmatraju na globalnom nivou dovodi do separatnog istraživanja politike Rimokatoličke „crkve“. Kad ovo kažem mislim da se sve što je „Sveta stolica“ učinila Srbima pokušala je ili učinila i Rusima, sa jednom razlikom – Rusi su imali jaču državu i bolje političke lidere i umeli su da se odbrane i ponekad pređu u kontranapad. Između tih perioda Rimokatolička „crkva“ bi ponovo preduzimala ekspanziju i osvajala teritorije i ljude. Ukrajina je klasičan primer, gde se primenjuju metode koje su primenjivane na današnjoj teritoriji koja se zove Republika Hrvatska i BiH.

Ako bih sažeo odgovor on bi glasio kao na početku: Vatikan je politička institucija koja veru koristi kao sredstvo ekspanzije, odnosno „nebeske geopolitike“. Zato u otporu toj ekspanziji mi moramo sebe da menjamo, da prihvatimo istinu i ne samozavaravamo se i opraštamo im grehe bez njihovog pokajanja za učinjeno zlo i nepravde.

UKRAJINSKA KRIZA: UZROCI I POSLEDICE

• Za ljude poput Vas, događaji na Ukrajini nisu bili iznenađenje. Naime, vekovni uticaj papstva i unijatstva, uz zdušnu pomoć Vašingtona i Brisela, doveo je do pojave ukronacizma, i strašnih nedela u sadašnjem ratu. Ipak, da li su Ukrajinci svesni da su, u suštini, braća sa Rusima i Belorusima?

To je tačno, zajedno smo i pojedinačno, ako se sećate, mnogo pre 2014. godine i poslednje obojene revolucije, kojom je smenjen Janukovič, upozoravali kuda ide Ukrajina. Na žalost, malo je ko čuo, posebno u Srbiji. Pisali smo članke i knjige, ali je sve ostavljano po strani kao „odjek davne prošlosti“. Prednost se davala „dijalogu i ekumenizmu“ kao modernoj opciji. Kada sam napisao knjigu „Ko je Hans Ivan Merc – novoblaženik Rimske crkve“ nijedno crkveno glasilo nije htelo da objavi prikaz knjige, a da ne govorim o tome da je nekoliko crkvenih izdavača odbilo da je objavi. U to vreme, jedan srpski političar iz Republike Srpske koji je tada bio na visokoj funkciji, kada je pročitao knjigu čestitao mi je i rekao je da su sličan materijal predstavili Patrijaršiji sa željom da se spreči proglašenje Merca za novoblaženika, ali reakcije nije bilo.

Sada se čudimo ovoj zbrci oko Stepinca. Mnogo pre je SPC trebala da reaguje. Merc je umro nešto pre početka Drugog svetskog rata, ali je on stvarao ustaški pokret. Bio je paradigma socijalnog inženjerstva, tj. hrvatstva. Zamislite: otac Nemac, majka mađarska Jevrejka, a on veliki Hrvat! Tako je stvarano hrvatstvo, prvo kao ideologija, a potom kao narod i nacija. Iste probleme ima Ruska crkva u Ukrajini, jer se savršeno istom metodologijom stvaraju Ukrajinci od Rusa.

KOMISIJA O STEPINCU: IZAZOVI I ODGOVORI

• Da se vratimo na naše teme. Nedavno je završen rad mešovite rimokatoličko-pravoslavne i srpsko-hrvatske komisije o Stepincu. Iz zvaničnog saopštenja Mešovite komisije (Stepinca je papa Ivan Pavao Drugi beatifikovao 1998. godine, i kome se u Hrvatskoj dižu hramovi i služe službe ) saznali smo da su učesnici dijaloga „prepoznali velikodušnost Pape Franje koji je dobronamerno prihvatio molbu Patrijarha Srpskog Irineja, i odlučio ustanoviti ovu Komisiju“. Takođe, shvatili smo da su „svi članovi Komisije blagodarni na srdačnoj atmosferi u kojoj su s punom slobodom govora mogli da ispune zadatak poveren Komisiji, tj. da pristupe zajedničkom razmatranju života kardinala Stepinca“. Takođe, dato nam je do znanja da su članovi Komisije „bili svesni da je postupak kanonizacije kardinala Stepinca u isključivoj nadležnosti pape“ i „da svaka Crkva ima vlastite kriterijume za kanonizaciju“. Stavljeno nam je do znanja da je rad Komisije „omogućio bolje razumevanje istorije u godinama između Prvog svetskog rata i 1960. godine, godine smrti kardinala Stepinca“. Zaključeno je „da su različiti događaji, nastupi, spisi, ćutanje i stavovi još uvek predmet različitih tumačenja. U slučaju kardinala Stepinca, tumačenja koja su uglavnom davali katolici Hrvati i pravoslavni Srbi ostaju i dalje različita“. I, naravno, „proučavanje života kardinala Stepinca pokazalo je da su sve crkve bile izložene okrutnim progonima i imale svoje mučenike i ispovednike vere. U tom smislu, članovi Komisije su se saglasili oko mogućnosti buduće saradnje, u pogledu zajedničkog rada, kako bi podelili sećanje na mučenike i ispovednike vere obeju crkava“. Kakav je Vaš komentar?

Ostao sem nem. Nisam mogao da verujem kada sam čitao sve ovo. Kao i mnogo puta ranije (jer mnoštvo drugih svetaca rimokatolicizma ima slične biografije, što pravoslavni nikako da shvate).

Zoran Milošević

Za „Svetu stolicu“ svetac je onaj rimokatolik koji joj poveća moć, poveća kanonsku teritoriju, poveća broj vernika, poveća broj priloga u kasu, odnosno smanji broj nevernika i protivnika. I ja se rimokatoličkim kardinalima i biskupima ne čudim, oni su to što jesu i svakom ko ponešto zna o prirodi njihove konfesije ovo je kristalno jasno.

Mene čude stavovi pravoslavnih vladika. Ispalo je kao da su dementni, kao da su pali s Marsa, da im je važnije šta će na Zapadu reći o njima, nego zaštita istine i svojih stradalih i živih vernika.

Meni je čitav tok rada Komisije bio krajnje čudan. Kada sam pročitao da se traži „otvaranje arhiva Vatikana o Stepincu“ sve mi je bilo jasno. Kada sam pisao knjigu o Mercu, utvrdio sam da u Srbiji ni u jednoj instituciji (arhivi, instituti) ne postoje kopije ili originali ustaške štampe i periodike. Zamislite: NE POSTOJE! Ako želite istraživati morate u Zagreb, a oni tu mogu da vam poture šta god žele ili da sa osmehom kažu – NEEEMAAAA! To ne postoji.

Čujte, optužujete nekoga da je učestvovao u genocidu nad Srbima, Jevrejima i Romima, a nemate svoje podatke i još pristajete da budete u Komisiji (koja uz sve to nije kompetentna, jer je, između ostalih tamo bio i Tanasković, za koga se zna ko je i na čijoj strani). I šta očekujete nego da vam stave lepe, duge, krajnje negovane magareće uši! Tragedija je što će te uši poneti i narod, a ne samo oni koji su učestvovali u radu Komisije. Istovremeno te uši svedoče da su ustaše i ustaški pokret „oklevetani od nosilaca magarećih ušiju“.

KRIZA SRBSKE CRKVE I NOVA ISKUŠENJA

• Na našem prostoru, nije pitanje samo Stepinčeve „svetosti“, nego i sistematske izgradnje drugih kultova, poput već pomenutog Hansa Ivana Merca, osnivača križara, iz kojih se regrutovalo mnogo ustaša. Vi ste objavili i knjigu o Mercu, koga je papa betifikovao 2003. u banjalučkom samostanu Petrićevac, odakle je bio ustaški koljač Miroslav Filipović. Sprema se beatifikacija i sarajevskog nadbiskupa Štadlera, jednog od vođa unijatske akcije prema Srbima u Bosni i Hercegovini pod vlašću Habzburga. Kakav je Vaš komentar?

– Moj komentar je da u Srpskoj crkvi postoji velika kriza: kadrovska, verska, intelektualna… Pogledajte teme kojima se bavio Bogoslovski fakultet od 2000. godine u svojim monografijama, zbornicima i časopisima? Reklo bi se da je tu malo pravoslavaca, a mnogo svega drugog. Ima li danas uglednih sveštenika i monaha intelekualaca poput svetog Nikolaja Velimirovića i Justina Popovića koji mogu da kažu popu pop i bobu bob?

Naše sveštenstvo, a dobrim delom i monaštvo, ogrezlo je u materijalizmu. Poznajem sveštenike koji imaju zaista impozantan vozni park i značajan broj stambenih jedinica, ali ni jednu knjigu i studiju o nekom važnom bogoslovskom i nacionalnom problemu. Naš siromašni narod, definitivno, daje bogate priloge svojoj Crkvi i sveštenomonaštvu.

Naša Crkva, kao ni sveštenici, nisu više siromašni. No, novac se troši pogrešno. Umesto na misiju, na crkvenu nauku, on se privatizuje i zato imamo bogate sveštenike i nikakav crkveno-intelektualni život.

Da li danas ima sveštenika koji bi otkupili knjige o rimokatoličkim svecima i stavili u svoje crkvene prodavnice? Da li ima sveštenika koji bi, ako ne javno, ono tajno podržali istraživački rad nezavisnih pravoslavnih intelektualaca?

Po meni problem je u nama, u našoj Crkvi koja je u velikoj krizi. Na čelu eparhija i sa važnim funkcijama su ljudi koji ili nisu dorasli savremenim izazovima ili su, na neki način tajno već prešli na neku od modernijih strana (okultnu, protestantsku, rimokatoličku). Odavno tvrdim da naša Crkva mora da ima bezbednosnu službu koja bi se bavila ovim pitanjima. Zar niste čuli optužbe da su neke naše vladike „tajni biskupi“, da među njima ima masona (okultista), da ima sledbenika protestantske teologije?

Da ovo pitanje zaključim. Rad Komisije o Stepincu, tačnije njenog srpskog dela, jeste traumatičan, bolan i poražavajući. Međutim, ukoliko bi se izvukle pouke i učinila adekvatna reorganizacija i smene nadležnih, ona može da bude i lek za postojeću krizu. Ukoliko i ovaj put „vuk pojede magarca“ ostaje da čekamo ostvarenje Otkrovenja Jovanovog, u kome je ponašanje sveštenstva i monaštva u poslednjim vremenima detaljno opisano.

VATIKAN PROTIV REPUBLIKE SRBSKE

• Decenijama se bavite ulogom rimokatoličih biskupa u borbi protiv Republike Srpske. Kuda nas to vodi i ima li kakve veze sa ekumenskim dijalogom?

– Ekumenizam je zamena za politiku unije, pri čemu je sadržina ostala ista. To je metod ostvarenja potčinjavanja pravoslavnih Vatikanu. Sada ima i značenje religijske globalizacije. Kao što se zna, Novi svetski poredak želi sve jedno: valutu, vladu, vojsku pa i religiju. Vladike koje na ovo pristaju postaju medijske zvezde i učesnici rijaliti šoua na ovu temu. Naravno, imaju i druge materijalne privilegije, pri čemu je pravoslavna duhovnost predmet kojim se trguje.

Na kraju, postavljam pitanje zašto su ove vladike nesmenjive? Da li to rade po odobrenju Sinoda i Sabora SPC pa su zato nedodirljivi ili tu ima i nešto veće?

PAPA U BEOGRADU?

• Pošto je cilj sadašnje vlasti u Srbiji da nam promeni svest, može li se očekivati skora poseta pape Franje patrijaršiji u Beogradu?

– Pitanje dolaska pape u Srbiju je odavno na dnevnom redu. Slamanje Srpske crkve, odnosno trgovina po ovom pitanju se odvija. Deo te trgovine je i svetost Stepinca, ali i rehabilitacija NDH u celini. Mogu samo da konstatujem da smo kadrovski, moralno i politički nespremni za borbu.

Razgovor vodio: Vladimir DIMITRIJEVIĆ

(Borba za veru)

KOMENTARI



3 komentara

  1. Kosovac says:

    „Na kraju, postavljam pitanje zašto su ove vladike nesmenjive?“………. Smenjive su, ali samo onako kako je smenjen vladika Artemije: Srpskom, šiptarskom i evropskom milicijom. Znači, bez vlasti ništa. Ako vlast radi za Vatikan, vidi se da je lako namestiti da i SPC radi za Vatikan. A pravoslavni Srbi prirodno moraju u katakombe, crkvene objekte će čuvati milicija. Za unijate………. Kada bi vlast bila pravoslavna, tek bi tada mogle ove bitange da budu smenjene, i tek tada bi zavladalo jedinstvo vlasti i pravoslavne crkve, kroz simfoniju.

  2. goran says:

    Kakva crna simfonija, to bi bila pravoslavna dzamahirija. Pljujemo po muslimanima, a prizeljkujemo model drustva slican njihovom, samo pod hriscanskim imenom. Crkvu treba odvoijiti od drzave i naterati je da placa taksu kao i svaki biznis, jer ona je uvek i u svim vremenima bila pre svega biznis. A sto se nasih pravoslavaca tice, pa oni su se odavno unijatili sa novcem kojeg obozavaju.

    • Kosovac says:

      @ goran,…. Krajnje je vreme da svoju inteligenciju upregneš na pravo mesto, a ne da lupaš ovako s'neba pa u rebra. Šta bi falilo „pravoslavnoj džamahiriji“? Koliko vidim a vidim, kome bi to smetalo?. Ako bi njima smetalo, logično je da bi nama koristilo. Blento, moram da te pošaljem na kurs kod Milana Gutovića da ti objasni šta će da ti smeta, a šta da ti koristi….. A šta fali da budemo „Srbistan“? Falilo bi tebi, bili bi Srbi Stan, a ne bi bili raseljeni kako bi tvoji priželjkivali….. Vidiš, i talibani nekom smetaju, kome, onima ko je pravoslavce nazvao „pravoslavni talibani“….. A kada vas mi Pravoslavci, Džamahirija, Talibani, pojurimo, vidite u koju ćete se rupu sakriti. Ni heroji za ljudska prava vas ne mogu spasiti.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *