EMIR KUSTURICA: Danas jasno kažem da sam Srbin, a nekada sam sebe smatrao Jugoslovenom

EMIR KUSTURICA: Danas jasno kažem da sam Srbin, a nekada sam sebe smatrao Jugoslovenom

20 јуна 2013

EMIR kusturicaKusturica u Rusiji priprema pozorišnu predstavu „Dom za vešanje“ (rus. „Vremя cыgan“) po motivima svog filma iz 1988. Postavka koju je sam reditelj svrstao u žanr „pank-rok opere“ od 2007. je bila na repertoaru pariske Opere „Bastilja“. „Dom za vešanje“ u Rusiji po prvi put treba da bude izveden na otvaranju festivala „Kubana“ u Krasnodarskom kraju. Posebno za tu priliku na morskoj obali u blizini Anape gradi se scenografija pod otvorenim nebom. Muziku za predstavu izvodi „No Smoking Orchestra“, a u ulozi gusaka biće prave guske.

1. Duže vreme niste snimali filmove o Ciganima, a sada se ponovo vraćate na tu temu. Da li je kod Vas nekada prestalo interesovanje za njih?

Emir Kusturica: Kod mene nikada nije nestajalo interesovanje za Cigane, oduvek sam voleo manje etničke grupe koje su pod posebnim pritiskom a u životu pokazuju veću snagu i umeće od ostalih. Kao dete sam živeo u blizini romskog naselja i sve vreme bih tamo išao. Slušao sam njihovu muziku i živeo njihovim životom. Moj život je u to vreme bio dosadan jer je bio ograničen strogim evropskim pravilima. A moji vršnjaci Romi imali su potpunu slobodu koja ih je često dovodila i do katastrofalnih posledica. Što veću slobodu osećaju manje imaju novca. Dok je u našem društvu upravo suprotno.

2. Zašto ste oduvek izbegavali da ističete svoju nacionalnu pripadnost?

E. K.: To je bilo nekada ranije. Sada jasno kažem da sam Srbin. U potpunosti. Nekada sam zaista sebe smatrao Jugoslovenom, a sada to zvuči nerealno. Kako bilo ko može da bude Jugosloven kada takva zemlja ne postoji već dvadeset godina? Moji roditelji su imali muslimanska imena, ali to je zato što su mnogi Srbi u Osmanskom carstvu bili prisiljeni da pređu u islam. Često se dešavalo da jedan deo šire porodice pređe u islam, a drugi ne. Ali su uvek pomagali jedni druge. U Izraelu žive i Jevreji i Arapi. Kada odete u Njujork, vidite da ljudi sebe smatraju Amerikancima i veoma su ponosni na to. U Rusiji imate ljude koji su izuzetno ponosni na što su Rusi. Smatram da i mi Srbi takođe zaslužujemo da se zovemo pravim imenom.

3. Kako se to uklapa u Vaše levičarske stavove koji podrazumevaju internacionalizam?

E. K.: Sve je potpuno logično. Ne može svaki cvet iz Rusije da raste recimo u Španiji. Kada bi svi otišli na Volstrit i poželeli da postanu Amerikanci, svako bi izgubio svoju posebnost. Teško je pronaći svoj odraz među oblakoderima – dok je u Talmudu, Bibliji, Kuranu moguće, ili u savremenoj umetnosti, ili bilo gde drugde, ali morate biti neko. Nemoguće je biti niko. Gubeći svoje poreklo, svoje korene i veze sa svojim narodom – čovek polako postaje niko. Nažalost, sve izraženija globalizacija čini da čovek kao pojedinac postane niko i ništa. Ali moramo se tome odupreti – svi zajedno, kako god da se zovemo. Nije moguće graditi svet zasnovan na internacionalizmu i sebe smatrati samo internacionalistom. Kada malo bolje pogledamo, vidimo da je to samo ideologija.

4. Ali upravo je nacionalno pitanje bilo uzrok raspada Jugoslavije…

E. K.: Mislim da je međunarodna zajednica stvorila takve okolnosti koje su otvorile vrata nacionalizmu. A rat je za takve stvari plodno tlo.Kada čovek umire, on mora da bude neko – nemoguće je umreti kao niko.

5. Za mnoge Vaše obožavaoce u Rusiji neshvatljivo je to da volite Nikitu Mihalkova.

E. K.: Smatram da je on jedan od najboljih reditelja na svetu. Odrastao sam uz njegove filmove kao što su „Robinja ljubavi“ ili čuvena ekranizacija Čehova. Nije potrebno da više bilo šta dodam. A to što biste Vi želeli da me pitate spada u sferu politike i ja ne bih da se upuštam u to. Nikita nije jedini ruski filmski reditelj koji mi se izuzetno dopada.

6. Pre izvesnog vremena prešli ste u pravoslavlje. Ne mogu a da Vas ne pitam šta mislite o slučaju grupe „Pussy Riot“?

E. K.: A da ja Vas nešto pitam: šta mislite o pet miliona ljudi koje su Amerikanci ubili od 1945? Ne biste želeli da pričate o tome. Slučaj „Pussy Riot“ je primer kako Rusija pokušava da se zaštiti na konzervativan način. Taj slučaj bi mogao da posluži kao dobra tema za dramu s obzirom da izgleda kao ispoljavanje nepravde. Međutim, život je tako ustrojen da je za ljudsko zdravlje najkorisnije ono što je gorko. Većina hrane je slatka, ali je za nas ona štetna. Isto važi i za javni život: vrlo često kada pojedete nešto jako gorko, to je dobro za organizam. Prema tome mislim da konzervativizam takođe ponekad pomaže, iako možda to kod sebe ne primećujemo. Zapamtite: gorko je bolje nego slatko.

7. Ko je naslikan na Vašoj majici?

E. K.: Ivo Andrić. Srpski pisac i dobitnik Nobelove nagrade, autor romana „Na Drini ćuprija“ po kojem trenutno snimam film. Gradimo grad od kamena, Kamengrad, nedaleko od mog drvenog Drvengrada, samo na području Bosne. On je za sada veličine ovog parkinga.I ne zaboravite: gorko je bolje nego slatko!

(Ruskarec.ru)

KOMENTARI



Један коментар

  1. vujo stanivuk says:

    svaka čast majstore...da je takvih ...svjet bi bio daleko sretniji... Smo naprijed i neka te bog čuva...

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u