ЕНЕРГОПРОЈЕКТ И НАЦИОНАЛНИ ИНТЕРЕС

ENERGOPROJEKT I NACIONALNI INTERES

11 jula 2017

Piše: Nebojša Katić

„Velika mačku goveđa glava“ – ovo bi mogao biti naslov nove hit predstave koja se igra u srpskom tranzicionom teatru. U ovoj predstavi, patuljasti „Napred“ i njegov ambiciozni vlasnik, udruženi sa dve prijateljske im kompanije o kojima se ništa ne zna, planiraju da preuzmu „Energoprojekt“.

Ova farsa preti da pomuti slavu čuvenog vodvilja u kome se radnja vrtela oko pokušaja jednog tabloida da preuzme „Politiku“. Ovakve montipajtonovske farse nisu samo manifestacija bespuća tranzicije – one pokazuju i koliko je u Srbiji izgubljen svaki osećaj mere, reda, pa i elementarne pristojnosti.

„Energoprojekt“ (EP) nije samo „jedna od najboljih građevinskih firmi“, kako se često pominje u medijima, on je više od toga – EP je brend, možda poslednji srpski brend. EP je građevinski i projektantski sistem širokog dijapazona delatnosti i još veće geografske disperzije poslovanja. Nema domaće firme koja se ikada mogla meriti sa EP-om. Ni raspad zemlje, ni ratovi, ni sankcije, čak ni tranzicija, nisu uspeli da ga unište. Sistem je opstao i uprkos nesebičnom trudu postoktobarskih struktura da mu odmognu.

Ovo nije sentimentalni panegirik nekoga ko je potekao iz EP-a. Sistem je uvek imao ozbiljnih slabosti, a mora biti da ih i danas ima. Svejedno, takav kakav je, najbolje je što je Srbija stvorila. Takav kakav je, jedini je sistem koji ima potencijal da se nosi sa inostranim konkurentima.

Da li ovo znači da je EP sveta krava koja je nedodirljiva i koju niko ne sme ni pomisliti da kupi – zbog imena, veličine, reputacije, nostalgije? Ne. U tržišnoj privredi se događa i da manja riba proguta veću. To se dešava onda kada je veliko preduzeće u krizi, i/ili kada ga preuzima novi vlasnik, inventivniji i bolje prilagođen tržištu. Uz to, novi vlasnik može uneti nove ideje i tehnologiju, svež novac, bolje metode upravljanja.

Da li potencijalni vlasnici EP-a spadaju u tu kategoriju i da li će sa njima EP biti uspešniji nego do sada? Šta ih kvalifikuje za ovaj poduhvat? Ko su ti ljudi i kakve su njihove reference? Ko su stvarni vlasnici Jopag AG i Montinvest Properties, dva preduzeća koja takođe učestvuju u preuzimanju EP-a?

SLEDITI PRIMER ZAPADNIH ZEMALJA

Odgovor bi mogao biti da novi vlasnici ne moraju ništa da dokazuju i da je dovoljno da se u procesu preuzimanja pridržavaju zakona … dobro, možda je i taj minimalni uslov malo prestrog – u Srbiji oni ne moraju ni to.

Polaznici večernje škole kapitalizma će objasniti javnosti da su, eto, pravila takva, da preduzeće može preuzeti bilo ko, ko se na berzi pojavi sa novcem, a da će tržište sve to dovesti u red. Najvažnije je da se država ne meša u tržišne procese.

Veliko akcionarsko preduzeće nije kiosk brze hrane, već je i institucija od nacionalnog interesa. Ko to ne razume, neka proveri praksu Zapadnih država koje, bez pardona, suspenduju pravo akcionara da prodaju svoje akcije najboljem ponuđaču onda kada država proceni da to nije u nacionalnom interesu.

Problem preuzimanja EP-a nije samo pitanje formalnih procedura – da li su potencijalni kupci povezana lica, kako su stekla akcije, kakvim novcem je kupovina obavljena, da li je kršen zakon i sl.? Ključno pitanje je vezano za budućnost sistema „Energoprojekt“. Da li bi novi vlasnici i od njega napravili ono što su napravili od „Napreda“?

Ako pameti negde ima, EP bi morao biti na kratkom spisku strateški važnih kompanija. Država je suvlasnik u EP-u i to je dodatno čini odgovornom za njegovu budućnost. Država se ne može praviti mrtva ili se pravdati argumentima već pomenute večernje škole. Država uvek ima instrumente (ovakve i onakve) kojima može da spreči destrukciju preduzeća i ugrožavanje javnog interesa… sem ako i ona nije saučesnik u uništavanju sistema.

Ovaj tekst je protest protiv ravnodušnosti države, ali ne samo države. Koliko još preduzeća od nacionalnog značaja treba da bude uništeno da bi se javnost probudila iz dubokog sna? Koliko ljudskih sudbina treba da bude unesrećeno, kako bi se usrećilo par beskrupuloznih porodica? Budućnost „Energoprojekta“ je, bez patetike, pitanje i nacionalnog interesa – šansa da još pametne dece ostane u Srbiji ili da bar ne nosi pelene na radnom mestu. Suze, kada zauvek budete ispraćali svoju decu, neće pomoći, ali bi čestiti aktivizam vezan za fundamentalne teme možda i pomogao.

(blog Nebojše Katića)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *