Etihad – Još samo da marketing može da se jede ili menja za evre…

Etihad – Još samo da marketing može da se jede ili menja za evre…

27 августа 2014

cedomir-anticPiše: Čedomir Antić

Rekao bih da sam jedini koji se ne pita koja je tajna njegovog političkog uspeha ili popularnosti. Moja nedoumica vezana je za razumevanje i prihvatanje kontroverznih reformskih postupaka njegove vlade od strane javnosti. U Srbiji je, naime, izvšeno nekoliko hiljada privatizacija: neke su bile nepotrebne, neke kriminalne, neke – i to mnogobrojne – bile su izvršene sa zakašnjenjem i jedva, bilo je i nesumnjivo uspešnih. Ipak, do sada se nije dešavalo da neko privatizaciju koja je navodno sporna i od čijih pojedinosti treba u javnosti da se brani, pretvori u svoju marketnišku prednost i sa njom nastupa u javnosti.

Da li je JAT trebalo privatizvati nije pitanje koje se postavljalo u našoj javnosti. Protivnici privatizacije, iako brojni u narodu, ne igraju više vidnu ulogu na našoj političkoj sceni ili u javnosti. Postavlja se, međutim, pitanje da li su vlade velike i osetljive privatizacije vršile u skladu sa najboljim interesima tih preduzeća i države, ili su iz određenih političkih – partijskih ili ličnih – razloga, možda učinile nešto drugo i suštinski uzrokovale štetu. Srpski aero-prevoznik JAT nalazio se u velikim teškoćama, ipak da li je njegova privatizacija izvršena na najbolji, u tom trenutku mogući, način?

Za ovu našu temu pitanje da li su u pravu Vučićevi kritičari ili njegovi branioci nije od najvećeg značaja. Vreme će pokazati da je reč o filozofskoj dilemi jer je i Vučić lično, do pre nekoliko godina, na mnogo jednostavniji način, sa više gneva i ogorčenja govorio o svim privatizacijama koje su vršile prethodne vlade. Čak i one čiji mu je primijer danas uzor. Nova činjenica je da od 1990. do danas nije bilo ovako sveobuhvatnog odgovora na kritike. Naime, čim su u javnosti počele da se pojavljuju sumnje u savršenstvo i isplativost ugovora, kritike su istiha preuzeli i mnogobrojni mediji odani vladajućem SNS-u. Takav njihov postupak nije bio čudan, pošto je reč o medijima koji imaju veliki uticaj i svakako sebi ne mogu da dozvole autistično ponašanje koje je u vreme Miloševića ojadilo i marginazovalo državnu televiziju i novine kakva je Politika. Delovanje provladinih medija išlo je međutim i u dva nova pravca: malo su razvodnjavali, banalizovali i na pogrešan put navodili kritike, a malo su pripremali prebacivanje odgovornosti na tadašnje koalicione partnere. Kada je Vučić odlučio da odgovori, svi mediji koji su pod nekakvom kontrolom vlade smesta su nastupili jedinstveno. Vučić je na koferenciji za novinare nastupio sâm i analiza ovog nastupa jasno pokazuje koliko je srpski premijer od stvarne ličnosti postao ono što je ista želela od marketinga i mislila da javnost očekuje. Umoran, prilično ogorčen, ali sa neprirodnim spokojem (koji krasi sveže majke i mučenike za veru) na licu, Vučić je prvo maratonski izvestio novinare o svim prednostima i uspesima ugovora sa emiratskom avio-kompanijom Etihad. Od samog početka mahao je uredno složenim svežnjevima papira (to je navika iz radikalskih vremna kada je prosečan Srbin zagledan u televizor govorio: „Ima Voja /Šešelj/ PAPIR…“ – da je taj i taj američki špijun… ). Ali pored navođenja podataka o izvanrednim pogodnostima privatizacije JAT-a i stvaranja Er Srbija – za koje nije izvesno da ih posle tv ili novinske konzumacije može razumeti više od 16,9% građana Srbije (ni u Britaniji procenat onih koji to mogu da razumeju nije spektakularno veći) – tu je i nekoliko jednostavnih poteza. Prvi – kontranapad. Samo Vučić i njegovi savetnici znaju kakve veze ima privatizacija nekog poljoprivrednog kombnata sa JAT-om… Ali zgodno je podsetiti javnost da u DS-u sede (veći) „lopovi“ i deo izveštaja o konferenciji i reakcija zauzeti ovom temom. Bitno je i spomenuti neko ime, da nepismen zna koga da mrzi. Za one koji traže slabost u njegovom izlaganju Vučić je nekoliko puta ponovio da jedino neće predstaviti poslovni plan kompanije (pošto vlada Srbije nema obaveze koje su njime definisane a isti je i poslovna tajna).

Za svaki slučaj mediji pod kontrolom države i vladajuće stranke pre komentara opozicije dobro su izabrali advokate, stručnjake i „profesore“ (jedan se bavi američkim studijama) da kažu nešto lepo o ugovoru i Vučiću… Malo pažnje posvećeno je recimo bivšem ministru privrede koji tvrdi da dokument kojim je Vučić mahao i čiji je sadržaj predstavljen, nije ugovor iz 2013. godine…

Prvi put od 1990. srpska demokratija se suočila sa potunim medijskim monopolom. Milošević je grešio zato što je pokušavao da održi apsolutni uticaj režima nad državnim medijima i oživljavao izveštavanje i retoriku iz vremena koja su i 1990. bila davna. SNS i posebno njegov nenačelan odnos prema Kosovu i Metohiji omogućili su mu punu podršku SR Nemačke i EU kad je reč o unutrašnjim slobodama u Srbiji. Uz monopol nad vlašću i bezbednosnim struturama, nedostatak organizovane parlamentarne opozicije (osim izbrukanog DS-a) i praćenje forme zapadnih demokratija, Vučićeva vlast mogla bi potrajati decenijama.

Još samo da marketing može da se jede ili menja za evre…

(Napredni klub)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u