ЕУ на референдуму у РС

EU na referendumu u RS

27 oktobra 2015

Nenad Kecmanovic 5543Piše: Nenad Kecmanović

Do referenduma u Srpskoj ostalo je još nešto više od dva mjeseca. Od dana zakazivanja, čemu prethode kraće formalne i tehničke procedure, treba da protekne 50 dana. Međutim, i dalje se sa svih strana postavljaju pitanje: „Da li će Srpska opet odustati pod pritiscima Zapada?“, „Da li će njen predsjednik ponovo popustiti pred prijetnjama?“, „Da li će Putin i ovog puta zaštititi Dodika?“

Pogrešno pitanje na krivu adresu! Aktuelna vlast u RS je već jednom prije četiri godine bila zakazala, a zatim odložila referendum sa istim pitanjem vraćanja otetih pravosudnih nadležnosti. Opozicija je u prošlogodišnjoj predizbornoj kampanji na to podsjećala birače kao na nedosljednost, oportunizam i kukavičluk vlasti. Ali, kada je odmah poslije izbora nova/stara vlast reaktivirala referendum i kada su uslijedile negativne reakcije zapadnih zemalja, to, međutim, nije pozitivno vrednovano kao dosljednost, principijelnost i hrabrost. Naprotiv, skupštinska manjina je referendum ocijenila kao suvišan politički avanturizam, rizičan po opstanak Republike Srpske i uzdržala se od glasanja.

Šta se, u stvari, dešavalo te 2011. godine? Zakazivanje referenduma kao „antidejtonski čin“ oštro je napao visoki predstavnik Incko u svom redovnom izvještaju za Savjet bezbjednosti UN. Tražio je odgovarajuću rezoluciju ili bar jedinstvenu osudu, što je podrazumijevalo radikalne konsekvence po RS i njeno rukovodstvo. U dramatičnoj raspravi na Ist Riveru, neizvjesnoj po sudbinu Srpske, SAD su podržale visokog predstavnika, Rusija se usprotivila, a ambasadori zemalja EU su se kolebali. Sutradan je Ketrin Ešton, komesarka za spoljnu politiku i bezbjednost EU, požurila u Banjaluku i s Dodikom se dogovorila da zahtjevi Srpske budu riješeni drugim mehanizmima. Umjesto referendumom, srpsko-bošnjačkim dijalogom, uz usmjeravanje briselskog komesara za proširenje Štefana Filea.

Taj „strukturisani dijalog“, kako ga je krstila baronesa Ešton, jeste odmah započeo, ali je, odbijanjem bošnjačke strane, ubrzo i zastao. Evroadministracija nije pokazala dovoljno odlučnosti da kazni Sarajevo, ni dosljednosti da taj proces dovede do kraja u korist Banjaluke. Nakon četiri godine uzaludnog čekanja, vlasti u Srpskoj naprosto su odlučile da ponovo stvar preuzmu u svoje ruke i odmrznu referendum kako bi odluka Narodne skupštine RS bila ojačana neposrednim izjašnjavanjem naroda.

Iako je dolaskom komesarke Eštonove u Banjaluku „na noge Dodiku“ Brisel još u maju 2013. praktično priznao legitimitet srpskog zahtjeva da oteto pravosuđe bude vraćeno u entitete, reakcija OHR-a, ambasada SAD i vodećih zemalja EU u BiH bila je kao da prvi put čuju za referendum, pa su neprijatno iznenađeni. Neprijatnost je bila tim veća što je Ministarstvo spoljnih poslova Rusije odmah saopštilo da Srpska ima pravo na referendum.

Zapadna argumentacija je, istina, nešto promijenjena u odnosu na onu raniju. Referendum o vraćanju samo jedne od brojnih otetih dejtonskih nadležnosti sada je proglašen referendumom o secesiji, poput onog u Škotskoj i Kataloniji. Deklaracija SNSD-a o mogućoj budućoj transformaciji BiH u uniju tri samostalna entiteta proglašena je odlukom vlasti Srpske da proglasi nezavisnost i rasturi međunarodno priznatu državu.

Ipak, najzanimljiviji su argumenti visokog predstavnika. Prije četiri godine Incko je govorio da „Dodik referendumom hoće da poništi sve što je međunarodna zajednica poslije Dejtona postigla u BiH“, a tada, kao ni kasnije, nije objasnio šta je to postigla sem što je sistematski rušila Dejton.

Sada, prema riječima istog Incka, problem s referendumom jeste u tome što je, navodno, u suprotnosti s odredbama Dejtona. A pošto svojevremeno ni OHR, kao ni Amerikanci i Bošnjaci nisu digli glas protiv strukturisanog dijaloga kao legalne zamjene za „nelegalni“ referendum, bilo bi logično da zajedno potraže Eštonovu i Filea i upitaju šta bi s obećanjem EU da će zahtjevi Republike Srpske biti riješeni i bez referenduma. Svoje pritiske i prijetnje trebalo bi da preadresiraju s Banjaluke na Brisel.

Do referenduma ima još najmanje dva mjeseca, što je više nego dovoljno da se strukturalni dijalog ne samo oživi nego i privede kraju. Jednom obmanuta Srpska neće prihvatiti riječi nego djela, kako to oni vole da kažu „nedosljednim i lažljivim Balkancima“.

(PressRS)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *